Kad sam bila mala, htjela sam biti astronaut.
Ne liječnica, ne pravnica, ne frizerka, niti glumica ili pjevačica.
Bila sam pod utjecajem Ratova zvijezda, sviđala su mi se daleka putovanja izvan Zemljine orbite,
onaj veličanstven pogled kroz šofer šajbu svemirskog broda,
ona spokojna i mistična tišina Svemira, upoznavanje različitih civilizacija.
Vulkanci su mi bili osobito dragi!
Bila sam fascinirana relativnošću vremena i prostora, potpuno uvjerena u mogućnost komuniciranja mislima i teleportacije.
Računala sam na znanost.
Kad se već na vrijeme i prostor ne može.
Spominjale su se u epizodama te neke godine u kojima smo sada.
Vremenski dostižne.
Vrijeme je čudan neki vakuum.
Grozimo ga se.
Izdaje nas. Curi kroz prste. Nikada ga dovoljno.
Kategorija čežnje i vječnog nedostajanja.
Za njeg se ne možeš uhvatiti, na njega ne možeš računati,
pa je vrlo izvjesno da su ga kao takvog,
samo izmislili ljudi u silnoj tromosti svoga uma.
Radi lakšeg snalaženja.
Svladavanja tog nevidljiva neprijatelja.
Ili ukroćivanja neumitnosti vremenskih nuspojava.
Samo..otkud onda nuspojave nečega čega nema?
Robovanje stereotipima?
Vrijeme je da budem stara, je li?
Da ne stavljam nikakve tetovaže, a kamo li one iz čunga lunge?
Ako sam ovdje, ne mogu biti tamo?
Ko to kaže?
Tu su u Warsima onda bile vremenske kapsule, ne odveć oku ugodne, u koje si se mogao uvući, pa se sačuvati od daljnjeg kvarenja.
U brodu je to bilo uobičajeno, jer se radilo o velikim prostornim udaljenostima,
a teleportacijski je signal funkcionirao samo na određenoj udaljenosti.
Ako ne postoji vrijeme, upitno je i mjesto, upitna je i udaljenost.
Prema fizici emocija, radi se samo o kategorijama koje iz čiste mira i lijenosti
omeđujemo mjernim jedinicama.
Jer dogodi ti se tako, da ti je bliži onaj netko s drugog kontinenta,
od osobe koja upravo sjedi pored tebe.
Desi ti se da ti srce zalupa i dlanovi se oznoje na događaj neki davno proživljeni,
pa ga proživljavaš ponovno i ponovno, u Sada, kao da su se ispreplele vremenske zone, one, naučene.
Pa sporazumijevanje na različitim jezicima i tiha sloga oko zajedničkog cilja,
suprotstavljeni trvljenju međusobnom među ljudima iz iste kolijevke.
Još baš volim pomisliti kako se neke stvari još događaju.
Ili će se tek dogoditi.
Biti poznate odnekud.
Kako samo putujemo kroz guste rojeve zvijezda koje su davno umrle ili se još rodile nisu,
a smiješe nam se blisko, kao da su stvarne, kao da su tu.
Kao da se radi o nama.
Kao da smo mi.
Post je objavljen 17.10.2022. u 21:26 sati.