Srijeda

četvrtak, 20.10.2022.

Ne moram slušati prognoze, niti pogledati kroz prozor, a da znam, ide promjena vremena.
Htjela sam ustati ranije, hodati do posla i slikati maglu nad Savom, to su tako lijepi jutarnji prizori bili ovih dana.
No, ustala sam prekasno, jer sam se u tri ujutro probudila, dr. House je upravo skužio u čemu je kvaka kod nekog nepokretnog pacijenta.
Zaspala sam ponovno u 5. Pa produžavala alarm do 6.45.

Tata je ljut na mene. Osjeća se ostavljeno. Ne da mi uređivati gornji kat kuće. Sister isto navija da idem u podstanare kad moj sin proda ovaj stan.
To je ono klasično, šuz u guz isto je korak naprijed.
Svi nekako misle da znaju što bih ja trebala sa svojim životom.

Kolegica kojoj sam se povjeravala, kaže drugoj: žao mi je što se s njim pomirila nakon svega. Druga mi to odmah prenese.
Problem je što se svi u tebe zaljube, veli mi.
Rekla bih, problem je u mojim polupropusnim granicama zbog kojih me ne poštuju- misle da im pripadam.

Ne pripadam nigdje. I nikome.

Ovih dana nailazim i na predivne i kompetentne ženske stručnjake.
Jučer, vanjska suradnica socijalnog. Pričale smo ko prijateljice.
Znam da je žena psihoterapeut, al takvo uvažavanje u razgovoru i empatiju nisam dugo doživjela.
Nakon razgovora s njom, osjećala sam se predivno.
Namazala sam se cijela bademovim uljem i plesala pred ogledalom.

Od suda još ništa.
Helena me grli i ljubi.
Tražim podstanarske stanove preko fejsa.

Šteta što nemam svog privatnog dr. Housa.
S lucidnim rješenjem.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.