Mjesto
nedjelja, 02.10.2022.Ovo je stan
u kojem sam se počela osamostaljivati od mojih roditelja,
tamo neke davne '93-e.
Mjesto gdje sam ostala trudna.
Gnijezdo u koje sam donijela moju bebu iz bolnice.
Tu sam nekih pet godina bila onako, savršeno sretna.
Spremala teške ispite iz još težih knjižurina,
skriptirala, bila duboko koncentrirana.
Ovdje sam učila i zauzimati se za sebe.
Najprije ko vulkan, eruptirajući.
Doživjela izdaju i nepodržavanje.
Konstantno nedovoljno dobra, prigovore.
U ovom sam ogromnom stanu
puno prala i čistila.
Izvijala kičmu na kružnim stepenicama.
Bez rukavica, pregorijela kožu na rukama
Od isuviše jakih sredstava za pranje.
Ovdje sam slavila moju diplomu.
Tu sam se otuđivala od čovjeka kojeg sam voljela.
Bojala se zvukova, plašila se za sreću i zdravlje.
Imala najrascvjetaniji balkon u Svemiru.
Prkose. Stablo duplog hibiskusa u dnevnom boravku.
Sada svaki dan tu
Osjećam svu njegovu samoću i tugu.
Noću, čujem susjede i često pomislim
Kako mi netko provaljuje.
Ne spavam dobro.
Iz dana u dan
proživljavam ovdje godinu po godinu
Sva godišnja doba
Našeg mladenačkog braka.
Stan me se isto dobro sjeća.
Najprije me odbacivao
Ko nepotrebnog uljeza, s tugom,
Jer sam ga ostavila kad je bilo teško.
Pobjegla na bolje mjesto.
Ko prezreni ljubavnik, s puno gorčine,
plašio me duhovima prošlosti.
Sada se polako miri s time da sam se vratila.
Govorim mu da sam samo privremeno, u prolazu.
Neka se ne privikava, jer mi nikada ni nije bio dom.
Neka se lažno ne nada.
Jutros je prosipao na mene
Kroz veliku staklenu stijenu u kuhinji
Kantu zlatnog sunca.
Mislim da mi je oprostio.
Možda ćemo danas
Zajedno vidati rane.
*****************
Noćas si, prije osam godina, odustao od života mili moj.
Niti u jednom trenu nisam ti zamjerila što si sve ovo ostavio samo tako.
Sve te bitke, naše bitke, kroz koje ću dalje ići sama, pa znaš...
Mora da je boljelo. Boljelo neizdrživo.
Nekad poželim, onako za sebe, da si inscenirao svoju vlastitu smrt, ne bi li se negdje od svega dobro odmorio.
Onako luđački nekad sanjarim kako sam te vidjela. U crvenom prsluku. Na biciklu.
Kako izdaleka promatraš svoje unučiće.
I žao mi je, luđački mi je žao što te ne mogu više pitati
zašto ne bi razmišljali
drukčije.
komentiraj (18) * ispiši * #
