Što ti je mama

Pametne i mirisne glave

Uvijek dođe to neko vrijeme
Kad volim da mi spavaju u zagrljaju
Prvi, drugi, treći, četvrta
A najbolje svi odjednom
Mirišim im kose cijelu noć
Tu im na tjemenu ima mirisa
Trave, zemlje, pohanog kruha, nekog divljeg cvijeća
A nasred malih dlanova pulsiraju
Naživo uhvaćene zvijezde

Kradem, kradem te rupice na obrazima
Te bljeskove bezbrižnosti u očima
To lagano vođenje lopte
To brzo padanje u plač i smijeh
Te tragove malih suza koje se suše
Brže od zemlje i pločnika
To pričanje u snu
Te bisere koje prosipaju radosno
U dane

"The reason then angels can fly, is because they take themselves lightly",
G.K.Chersterton

Stariji priča mlađem kako je bilo na sistematskom pregledu. Upozori ga:
- Gledat će ti pišu, pa se značajno smiju.
Na sistematskom idući dan, mlađi pita doktoricu:
- Pa kad ćeš mi onda gledat pišu?

Spremamo sobu.
Kažem kao ljuto: baku od pet banki tjerate da se saginje.
Pet banki, kažu, opaaaa!!!
( misleć naravno, da imam 5 banaka, a ne da sam nešto stara)

Difuzor svjetla

Pišem

Pišem ti pogledom u nebo
Zamišljam kako si ti zapravo u avionu
Koji upravo ostavlja trag
Vidim te kao crnu bebu, djevojčicu čokoladnu
Kako gugućeš ponovno rođena
Na nekom teškom jugu, u nekom vječnom ljetu
Milujem ti obraze, a ti me se ne sjećaš;
Čujem te u slatkom, drhturavom pjevu kosa
Zamišljam da mi se kroz te tople, prisne tonove
Obraćaš
Obuci se toplo
Ne izvodi
Pomiri se s tatom
Stari je trotl al bit će ti žao
Jednom
Jedem juhu teleću od nedjelje
Zamišljam da si mi je ti ugrijala
Moraš jesti juhice
Kažeš
Pišem nedostajanje veliko poput trajne šake u mom trbuhu
Pišem ljubav kao miris mlade trave, u parku
Pišem nježnost tražeći na svom licu
malo, malkice sličnosti sa tvojim

Preko granica

Morao ti se isprazniti akumulator,
da prošećeš, da mi dođeš,
da vidiš me u pupovima svu,
spremnu za cvat.

Zagreb se brani Svjetlom

Stisli smo se ko vrapci pored hrama kulture
Plešući likovi iz Opera

Privid sigurnosti

Lovac na trenutke

Ljubav preko žice

Asklepije

Počinje doba proljetnih nebesa
Kad ko blesa Tessa ne odvajaš oči
Čista se ljepota odozgora toči
Purpurno i roza, ton od škampa, mesa.

Oblaci ti jedre u sjenama plavim
Od pupova raznih zbiljski zaneseni
Spajaju se neba i proplanci sneni
Kad kos zazvižduće, odmah mu se javim.

Krošnjama je praznik, raduju se lako
I sve diše blisko, ne treba razloga
Ptice su u paru, svatko ima svoga
Kad vidim si oči, znam i ja ću tako.

Dani su plavi, zemlja nebo pije
Na nebu je more, uvale i plaže
Razmazana stojim, ko sretni Asklepije
A moje oči ...dvije divlje brodice nebeske straže

Nedostajanja, svjetlucanja

Popis obaveza

Princeza, dijete ili nešto treće

" Ne postoji besmisleniji zajednički nazivnik nego što je to pojam žena.
Ništa ali baš ništa na svijetu nije tako kompleksno i nijansirano poput žene a među njima i dvije najposebnije vrste, žena dijete, i žena princeza, i jedna i druga vrsta imaju neodoljivu privlačnost, i prokletstvo posebnosti, i s jednom i s drugom vrstom treba znati, za ženu dijete potrebna je odgovornost, a za ženu princezu hrabrost, i jedna i druga čekaju biti odabranima i bivaju odabrane najčešće od onih koji ne znaju što bi s njima jer hrabrost i odgovornost su tako rijetke vrline jer podrazumijevaju davanje od strane onoga kojeg od prvog udisaja uče uzimanju. "
( bloger)

Žene moje drage, bile dijete još, bolno željno zagrljaja, nježnosti i podrške, ili bile princeze, sa stalnom željom da vas se spasi od sebe same, ili pak bile neka druga vrsta, podvrsta..žena...

Jer ovako gore nas vide muškarci, usredotočeni na svoje potrebe i svoje uloge na ovome svijetu..a mi smo sve, i puno više od toga!
I zbilja nam ne treba tutor..

Drage moje, učinite si ovaj dan lijepim, posebnim i svojim:-*

Znam da je za to potrebno puno truda zbog svega što se sada zbiva, ali...

Sjetite se sve svoje jakosti i ranjivosti, bolova kroz koje ste prošle ili prolazite, posebnosti i izdržljivosti kojoj su vas učile vaše mame i bake i svega što ste pobijedile i nad čim ste se uspješno uzdigle.

Samo kreativno i inovativno kroz život!

i zdravlja....

Slučaj gumba

Ova događanja u Beogradu silno su me potresla. Potresla bi me i da nemam prijatelja i tamo i vamo, jer ljude nisam i nikada neću procijenjivati prema krvnim zrncima.
Četničke zastave, veličanje zlikovca kojem po licu, stisnutim usnicama i čelično hladnom pogledu, a potom po stavovima i odlukama, iz niskoletećeg aviona vidiš da jednostavno nije normalan i da ga se mora zaustaviti, na ovaj ili onaj način.

Ljudi u Srbiji s kojima sam dobra međutim, ne dijele taj ekstaticizam, inače ne bismo mogli razgovarati.
Daleko su umjerenijih stavova, empatični su spram ljudskih žrtava u Ukrajini i razumiju da se tu ponovno radi o podjeli moći među silama, preko grbače malih, ispaćenih ljudi.
" Srbija je u banani, kažu mi, da zaratimo sa samom Rusijom, Srbija bi navijala za Rusiju."
A istovremeno u Moskvi, preko 4000 Rusa privedeno je zbog prosvjeda protiv Putina. Unatoč potpunoj medijskoj blokadi- ljudi znaju s kim imaju posla.
Jučer je preko tisuću Srba demonstriralo protiv NATA i za Putina, znači kao, bune se protiv ukrajinskih neonacista, a sebe nazivaju desnicom. Unatoč slobodnom pristupu internetu i raznim medijima, za razliku od Rusa. Ko je tu lud?!
Radi se o povijesnoj ljubavi i navezanosti na majčicu Rusiju, koja im doduše, nije pomogla da si vrate Kosovo, svoju " povijesnu otadžbinu" i koja im nije pomogla kad ih je bombao NATO.

Glup narod. Glup i opasan. Ukoliko se netko, barem onaj glupasti Vučić ne oglasi vezano za to s nekim razumom ( mada se priča da je on i financirao taj prosvijed), trpit će iste sankcije ko i Rusija, osim ako Putin ne stisne gumb.
A u slučaju gumba, trpit ćemo sankcije svi podjednako.

Ovo se kuhalo dugo.
Zakazala je svjetska politika, nisu se poštivali dogovori u Minsku, Merklica je sjedila na dva stolca po pitanju plina, dopustilo se bolesti- Putinu, da se razmaše sa svojim vječnim, osvajačkim težnjama. Tu je podbacio i Zapad.
Nije dovoljno samo pljeskati, Europo!

No, jednako su mi gnjusni sad i ovi koji zveckaju s oružjem s naše strane, ponavljajući samodopadno: biosamupravu, jesamlivamrekao, a jedva smo se počeli oporavljati od rata.
Kakve veze ako si i bio u pravu?! Pa ne radi se tu o tebi!
Mrzim kada sam u pravu, kad se radi o nečem lošem.
Mada je to rijetko, jer vidim i želim vidjeti
samo i jedino dobro u ljudima.
A to je nekad jako teško, nesrazmjerno teže od
" biti u pravu".

Ko neki ukleti matrix, nismo ama baš ništa naučili.
A kad padneš razred, ideš ponovno.
Povijest je okrutna učiteljica.

U čekaonici

U čekaonici.
Pored mene sjeda stariji gospon i pita me, može li ostaviti vrata ambulante otvorenim, zbog zraka.
Može, kimnem. - Znate, zagušljivo je, uvjerava me. A i prozor iznad vas zatvoren je, pa niste na propuhu.
Propuh je jako opasan. Nasmiješim se ispod maske njegovoj pažljivosti. Crven je u licu, vjerojatno tlak. Osjećam da je i nervozan, al' stigne misliti i na mene. Kimnem, u redu je.
Ne da mi se nastavljati priču o propuhu.
Radije gledam u pismo PBZ- a, kojim me kratko obavještavaju da nisu u mogućnosti udovoljiti mom zahtjevu i izdati mi kreditnu karticu.
Osjećam se zbog toga poprilično jadno, al tješim se, bolje se dodatno ne zaduživati. Ne sada.

- Oprostite, moram pitati, jeste li čuli da gori nuklearna elektrana?, pita gospon.
Znate, ja sam inžinjer strojarstva i znam nešto o tome..
- Čula sam da je ugašen požar, kažem i dalje zamišljena.
I tu se on raspriča o plutoniju.
Ne znam što bih mu rekla. Samo gledam i kimam.
Potrebno mu je izbaciti to iz sebe.

Grad je pust i tih. Moja velika spavaonica, dopušta umilnim ptičjim glasovima da dođu do izražaja. Stabla dobivaju drukčije vizure, ne mogu mi promaknuti pupovi. Ipak, ne veseli me taj mir, ta prevelika tišina. U Goethevom smislu, ne mogu biti sretna dok u svijetu zavija ijedan pas.
Tako sam i jučer, spas od loših vijesti pokušala potražiti tamo, gdje ga inače uvijek nađem.
Gdje ljeti plivam s lastavicama koje me nisko nadlijeću.
Svakog ranog proljeća sam tamo. Budim se s prirodom na korijenju jednog stabla, koje podsjeća na fotelju.
Veselili su me jučer zvukovi miješalica, izvlačenja šljunka, kamiona. Govorili su: profit, profit, zarada...
Samo da nije debela, zlokobna tišina. Uzela sam knjigu, malo kruha, bananu, naranču, vode. Jezero je bilo tirkizno i mirno, u daljini su se kupale dvije- tri divlje patke.
No usred čitanja, čula sam po zvuku da mi krepava baterija mobitela. To je odmah u meni izazvalo nemir i najgore moguće scenarije. Pojela sam naranču, polako je guleći. Pa bananu.
A onda se uputila pomalo doma. Ziher je ziher.

Nemoguće je odmaknuti se. Meni.
U ovoj čekaonici ludila ili razbora.