Komentari

kintsukoroi.blog.hr

Dodaj komentar (13)

Marketing

  • Lilianke

    Možda ćeš zbog nedostajanja zanijemiti.

    avatar

    12.03.2022. (19:14)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    je'l vidiš kako piše poetesa, a kako domaČica ?

    Običan dan tebi i meni, a maćuhice pojačavaju nježnost svake riječi...a ja...........čupam korov , skupljam grabljama lišće uvelo ( gdje je J. Brel da me opjeva ) .....

    avatar

    12.03.2022. (19:14)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ ne može, onda nećeš svjetlucati.
    @ neka si ti bila na svježem zraku...

    avatar

    12.03.2022. (19:27)    -   -   -   -  

  • DOMENICO

    ovo si bila mami na groblje...
    maćuhice si njoj posadila

    avatar

    12.03.2022. (20:34)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ da, Domi:-(

    avatar

    12.03.2022. (20:37)    -   -   -   -  

  • DOMENICO

    ;-* grlim

    avatar

    12.03.2022. (20:41)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Hvala ti, baš si srce:-*

    avatar

    12.03.2022. (20:46)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    volim tvoje misli, uvijek iznikne nešto vrijedno. :)*

    avatar

    13.03.2022. (01:11)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri riči...

    ...

    avatar

    13.03.2022. (06:33)    -   -   -   -  

  • Razmišljanja jedne žene

    Ljepota i nježnost postojanja u riječi i slici:)

    avatar

    13.03.2022. (12:11)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Da, onda nećeš svjetlucati.

    avatar

    13.03.2022. (14:35)    -   -   -   -  

  • NetkoOdVas

    lijepo je tu kod tebe!

    avatar

    14.03.2022. (14:55)    -   -   -   -  

  • j.

    Te maćuhice (vidi, čak i ja znam što je, još prije kraja posta), tu meni nekako snaga nije u autentičnosti, nego u skrivenom značenju. Naime, kaj; kad te opauči neka visibaba tamo na prisojnom brdu, u vlazi i memli i dojučerašnjem kraljevstvu ledene pustoši i carstvu pokoje sunčeve zrake, ili ciklama, jaglac, ili kako se već sva ta ubava čeljad zove (a ja sam njima tek puki pas čuvar pored bolje polovice koja bi ih oštrim komadom plastike i vrećicom iz torbe sve preselila u vrt i iskopala im odgovarajuće rupe, gredice i redove, pa moram objašnjavati da se cvijeće ne može posjedovati, baš kao Njena duša - i tu onda zastane, jer protiv toga još uvijek nije smislila nikakav snažan argument); dakle - taj žuto-lila tepih nosi u sebi tajnu novog života, i osjećam se dužan zamijetiti je svaki puta kada kraj njega prođem, i zahvaliti dragom Bogu na tome što se kraj tih zvijezda malen smije proći. Ali maćuhice, e to je već nešto po meni onako, dodana vrijednost, izniklo u okvirima i pravilima koja je čovjek dao - pa iza nje ja vidim neku radnicu Zrinjevca, neispavanu, sa slabom plaćom, gihtom i troje djece u školi, i ne mogu se tim maćuhicama diviti tako ponizno, nego više bijesno, jer smo toliko bedasti i plitki, pa nam trebaju maćuhice da prikriju nepravde i nemire i promašene živote, i sve to onda puno bolje izgleda kada se pored njih vuku koferi sa našim prtljagama i zuje kotačići nadanja i trgovanja. Ovaj svijet u okvirima čovjekova staništa dužan je saditi i graditi golo i sivo stijenje kao opomenu o hodu pod zvijezdama, jaču i veću od one što nam je izvikuju jaglaci i ciklame. Nema oprosta, nema uljepšavanja, nema tržišta i marketinga; to odnosi misli u lakovjernost i propast, bez izuzetka. A tek ako budemo spokojni i sretni i iskreni prema sebi, što smo dublje - tim više i jače, umjet ćemo pomagati drugima, i izvlačiti ih barem na tren iz nevolja kojima ovaj svijet obiluje. I onda shvaćati da korijenje nema nekog većeg smisla - osim da nas održi kako bismo tu bili, slabi kakvi već jesmo, kada trebamo drugima. Ili sam u krivu? :)

    avatar

    15.03.2022. (21:32)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...