Komentari

kintsukoroi.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • Annabonni

    sjajno

    dnevna pozornica : glavna rola i sporedne a znakovite situacije

    samo ti znaš ovako

    avatar

    04.03.2022. (11:34)    -   -   -   -  

  • stara teta

    jedna od tvojih prekrasnih ugođajnih pjesmopriča koje naginju da procviliš ko pas.

    takva su proljeća na ćiću. kad svijet kreće u propast, uvijek se nađe koja ptičica i malo odraza u vodi. zašto nas uvijek nešto nagoni na povratak u stvarnost, ma kako bila crna?

    avatar

    04.03.2022. (11:42)    -   -   -   -  

  • XYZ

    Poslušati nekog starijeg i usamljenog toj osobi pozitivno popravi dan

    avatar

    04.03.2022. (13:52)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Stvarnost koju ne želimo, a ne možemo je značanije promijeniti.

    avatar

    04.03.2022. (17:48)    -   -   -   -  

  • Regina

    Svijet uvijek može biti i ludji, na žalost, a sitnicama ga možemo ublažiti na trenutak.

    avatar

    04.03.2022. (20:34)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    yes, nemoguće je odmaknuti se...

    avatar

    05.03.2022. (01:07)    -   -   -   -  

  • j.

    Trebalo bi sada napisati neku mudroliju o tome kako se može pobjeći, ali ne može se; ljudi oko nas prepuni su straha i neravnoteže, ponetko i mržnje. Kraj ne bi dočekali u spokoju ili pomirenosti, a kada bi ih čovjek pitao sada i ovdje - je li dobro, odlučno bi to odrekli glavom.
    Meni su se nekako za srce prilijepili ljudi koji su slabo ili malo što proživjeli, ne toliko zbog kratkoće svog puta (dobro, do tih bi nam najviše trebalo biti stalo), koliko zbog povinovanja pravilima na koja su na njemu naišli i ispraznosti koju im je to donijelo. Čovjek nije otok, ali ni prazna vreća, pa da u nju ubaciš što ti se prohtije.
    Žalosti me trenutno, sasvim privatno i sebično, i to što ovo, osobno najljepše mi doba godine, trpi i svija se pod ovakvim tmurnostima, poluciklonama, hladnoćama kao što je ova što nas je posjetila ovog vikenda - poslije će sve buknuti u nekoj zavodljivoj kasnoožujskoj toplini, pa će onda opet doći neki mrazovi i snjegovi da potaracaju i pobiju što se dade, i tako već godinama i stoljećima. Padaju glave i smežuraju se listovi, a jedna će prije ili kasnije biti i naša ili naš, i sve će to netko opet ovako promatrati za par stotina ili tisuća proljeća razmišljajući o boli, dostojanstvu i ljepoti. A o čemu bi se uopće u ovom prekrasnom i prestrašnome svijetu i moglo razmišljati - onako iskreno, do kraja, stvarno.
    Pozdrav :)

    avatar

    05.03.2022. (17:10)    -   -   -   -  

  • Razmišljanja jedne žene

    Dok sam s malim ljudima, ne stignem razmišljati o onome što se događa. Barem se trudim. Dok ih gledam, rumenih obraščića kako spavaju,osjetim grižnju savjesti. Dok u šetnji ushićeno gledaju ptice što lete, jablane što se na vjetru njišu, kažem im kao je lijep ovaj svijet......
    Dobro je što još ne znaju, kakav je svijet u koji odrastaju. One veće tješim da će razum pobijediti.
    Vikendima,bježim u svoj svijet na obali Drave. Voda me opušta, priroda smiruje.
    Ma kako željeli pobjeći od stvarnosti, ne možemo.
    Pozdrav tebi ljube:))

    avatar

    05.03.2022. (21:55)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri riči...

    Odmaknuti se tesko, kad je ta jedna tema visi u zraku...ali moze se, na trenutke, jer mora se udahnuti malo mira. Makar na silu :)
    Budim se u gluho doba noci, ipak...
    Lijepa prica.

    avatar

    06.03.2022. (05:01)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...