Lucy in the sky with diamonds

A girl with kaleidoscope eyes
Je, ne dam ti blizu
Jer u mojoj blizini cvate palma na koju sam se penjala
Koja me jednako ranjavala i kad sam od nje bježala
Kao i kada sam joj hrlila u susret
Privijala se uz nju ko ranjena životinjica
Dok su nas svi vjetrovi pokušali razdvojiti
Postala pravi majstor samoobmane
Cirkuska plesačica, Gloria na trapezu
Krotiteljica strašnih tigrova, lavova što skaču kroz svoje vatrene obruče
Pa se potom samozapale
Look for the girl with the sun in her eyes
And she's gone



Gledam te iz daljine
Uživam u plavim ti šarenicama
i moći nepobjedivog uma
U svom onom preživljavanju koje je i tebi ostavilo
Krvave pete
Malo poljubaca, lizanja, pipanja, neće te približiti
Možda tek način na koji dotičeš moj nos
Kao da se znamo
Ili me raščupaš poput djevojčurka
Široko zagrliš bratski, kako se grli nebo
Nada, novi život,
Neću ti biti slamka spasa
Picture yourself in a boat on a river
With tangerine trees and marmalade skies

Nakon pet sati pričanja
- nisam ni s kim tako
A ja mislim šta, započinjao vezu?
U vezi okreću se polovi, izlijevaju se oceani
dogodi se par elementarnih nepogoda, sve u svemu, šumi neka silna voda, možda i otapanja ledenjaka, pa se ljudi slabo čuju i uglavnom
cijelo vrijeme
spašavaju vlastitu guzicu od poplava



Lucy in the sky with diamonds
Koje si je sama slagala i još slaže
Treperave zavežljaje za put prema godinama nježnim
U kojima će odsjeći sve što nepovratno ranjava, sve što vrišti neprilagođenost i muku
sve što je godinama njegovala
pažnjom brižnog vrtlara
kršeći ruke nad suhom granom
Čije je korijenje nagrizao crv

Pretvori

Nejebicu u čežnju
Čežnju u čekanje
Čekanje u virozu
Virozu u odmor
Glad u feštu
Brigu u temperaturu
Jedan u četiri
Činjenično u proceduralno
Ljubav u tišinu
Napaljenost u prijateljstvo
Plavo u ljubičasto



Bitno je da mali transformator radi
Zuji, bruji, podrhtava
pretvara kako mu narediš
Na gumb

Učenje proljetnog mora

Ko tren ( sve prođe)

Mudrost stabala

Imam ja i druga stabla o kojima bih mogla, jer gdje god da sam bila, barem je jedno stablo raslo u koje bih se do dna srca zaljubila.
I poderanim koljenima, naravno, i izgrebanim dlanovima.

Bili su to razni borovi, pančić jele srebrne, hrastovi mog djetinjstva stvoreni za penjanje i gradnju kućica na najvišim granama.
Javori crveni koji su vršcima svojih najtanjih grana doticali prozorska stakla moje djevojačke sobe.

" ograničavanjem nebeskih i zemaljskih sila, sva godišnja doba stižu svako u svoje vrijeme"
" dugi su puti koji nam se još mogu ukrstiti, srno moja".

Bile su to poruke koje bih ostavljala na stablima.
Ona su bila moj prvi doticaj s božanskim, direktna veza s nebom.

Jablani vitki pored moje škole s kojima i danas prijateljujem, učili su me uspravno hodati.
Topole na Zrinjevcu i jedna od njih s udubinom u kojoj se i danas rado skrivam.
Trešnja hrušt učila me čistom hedonizmu i krhkosti.

Crvene ogromne šljive koje je tata posadio preblizu kuće, pa ih je morao posjeći.
Bor koji se razbolio, za kojim sam tjednima plakala.
Breza koja se posušila kad je otišla mama.



Umišljala bih tada, da je dotično stablo i mene zamijetilo, mislim..taj moj pogled pun udivljenja i obožavanja, od stabla je sposoban učiniti čovjeka. Baš kao i obratno.
Vezivala sam se za stabla, kao za ljude.

Volim životnu filozofiju stabala, još je svladavam, nije lako. Radi se o radosnom iščekivanju, počinjanju iznova, stalno i neprestano, radi se o prihvaćanju i otpuštanju, mirenju s gubicima i odlascima, mudrom povijanju, o sabranosti, emotivnom razumu i poštivanju korijenja, radi se o doticanju neba i velikih želja ostvarivanju, o stremljenju rastu stalnom..
Bela Hamvas je pisao o tome, pa je ostalo trajno upisano i u moje godove.



Moj je japica ( djed) imao staru, razgranatu murvu na dvorištu.
I on i murva, imali su tada već preko osamdeset godina. Nagledali su se njih dvoje svega, svih vojski i nereda, razdoblja lijepih, vremena kaotičnih. Stoljeće je to zamalo.
Murva je imala divan oblik; negdje u ovo doba godine bila je najzelenija i najraskošnija. Ljeti je bila uvijek raspjevana i brbljava od silnih ptica koje bi svraćale na gozbu. Njene su plodove najviše voljele mlade purice.
Djed je ispod nje imao klupicu na kojoj bi često drijemao, a u blizini bila je i pumpa za vodu sa kopanjicom.

Sjećam se, to je bilo mjesto gdje sam mog japicu posljednji put vidjela. Tata, mama, sestra i ja dovezli smo s traktorom puna kola sijena, a ja sam se, naravno, vozila na vrhu sijena, gore. Držala sam se samo za dobro upiknute vile.
Nabrali smo i puno predivnog poljskog cvijeća, kakvog više ne viđam livadama.
Japici je bio rođendan i ja sam mu odnijela taj buket pod murvu.
Ispod šešira, vidjela sam suzu kako mu klizi niz obraz.
Kad gorostas plače, potresaju se u dubini svi korijeni svijeta.
Duboko me to pogodilo, onako malenu i krhku.



Sve otad teže podnosim mušku suzu.
Jer ona se teško, teško pušta.
Japica je bio moje stablo.

Imao je najplavije oči kakve sam ikada vidjela.
Svi moji mali dečki imaju slične.




Mislim da stabla ponekad žive dulje od nas, jer nas imaju puno toga naučiti.

Zacop(r)ana

Do ušiju
I preko
U bebe, bossa novu i božure
Pišem nove neke priče
O pokvarenom bojleru
Uganutom gležnju
Lošoj lektiri
Pišem
Tjedan dana bolovanja
Markiranja zapravo
Malo spavanja
Mirišem dok dišem
Jer tako dišu bebe




Zamišljam život poznate piskinje za djecu
Moj, samo moj
Stol na terasi s pogledom na more
Gdje nakon vješanja mirisne posteljine
Na luckastom maestralu
Ko čipkane podsuknje prešam snove
Najmlađem ljubim lunule u ritmu
Bossa nove
Sa zrelom pričom koju mi pričaju
Djeca, snovima nalik
Koju još samo moram
Prenijeti u pisani oblik

Doticanje( plisiranje nježnosti)

https://youtu.be/CuQkNTCmh00?si=wsNCXJ4PhBZ9cF8x

Tebe u sebi dotičem radosno.
Radosno jer još osjetim ti mekoću kože, boju puti, miris tijela. Pamtim ti zjenice, ožiljak na prstu gdje je splet svih tvojih ljubavnih crtica.

Vidim ti riječi. Dragocjenosti.

Ostavljam ih na ceduljicama, u knjigama, na stolu, pored akvarija, na polici. Na običnim mjestima, kako bi mi i postale obične. Da izbjegnem jezu drugog čitanja. Prepoznavanja. Još čujem kako pojedine riječi naglašavaš. Moje ime, volim te, zaljubljen sam i vrijeme.
Sebe u tebi dotičem oprezno.
Kao kada prelaziš prstom laticama prezrele ruže. Želiš osjetiti taj miris, al plašiš se nesmotrene grubosti. Što li ćeš doticati kada se latice otkinu, smežuraju se i padnu?

Prije pet godina nosio si bijelu košulju, pričao o vjetrovima, a ja sam iz publike ucrtavala koordinate tvojim rijekama, prije nego li su se takle na mom ušću.
Samo dvije godine kasnije u gustoj šumi razgovor. Zgusnut. Neprobojan do neosjetljivosti. Ja plačem jer nas, kažeš, više neće biti za trinaest godina. A tek su prošle tri. Završile trotočjem.
Tješi me pomisao da ćemo se još susretati, kao i prije.
Da ću te prepoznati po pogledu u kojem grmi i pljušti i vije se magla i pada snijeg i valovi su i čisto je nebo, bez oblačka.
Prepoznat ću te po mirisu. U kojem se kovrčaju gomolji, treperi sunčev sjaj i izvija se ko mlada loza na tvom čelu.
Prepoznat ću te po dodiru. Radosnom, nalik komešanju ptića u gnijezdu.
Prepoznat ću te po visokim i gordim riječima, nalik jablanima, koji su iznikli tu zasigurno samo zbog mene i moje neponovljivosti.
Prepoznat ću te po upornosti, velikodušnosti, zaigranosti.
Po malom anđeoskom peru, pješčaniku, tvom poljupcu nalik ružinom grmu, svecu koji svira usnu harmoniku na nekom trgu punom svjetlosti.

Jug i naranče. Zvat ćemo se drukčije.
Al naši će pogledi biti podjednako nagi i mladi, razlistala krošnja, neobuzdana rijeka, vrat koji se produljuje ko podnevna sjenka na kamenu.

Koliko gubitaka. Moje se nebo mijenja. Čas čisto, čas olujno. U materinu. Kada ću se prepustiti. Pomiriti. Dati životu da me nosi poput grančice.
Zašto mu otežavam kad tako me samo lomi.

Tebe u sebi dotičem radosno.
Ostavljam te na svakim koraku kako bi postao običan.
Sebe u tebi dotičem oprezno.
Latice bih najradije privezala.

Nedostajem si onakva kakvom si me volio.
Nekad budem ta.
Pa se smijemo i ludujemo kako je sve moguće i kako strah nije taj koji je vječan,
nego strast, dušo moja,
strast ga pobjeđuje.

Pikula

Ima jedna koja mi kaže
Kako sretni ljudi ne pišu pjesme
E, pa pišu, pišu, kažem joj ja važno
Pišu kada stignu
Pišu dok vode ljubav, češkaju leđa,
ostavljaju ljubavne ugrize na vratu,
malene šarene podsjetnike
Pikule šestorepke
O trenucima kada iz blizine vidiš
Voli te, zbilja te voli
Pa zagrizeš kao da je zlatnik
ljubav za donju usnicu
A ona se protegne, protegne se preko svih vremena, ta ljubav
- Sanjao sam te prije par godina
I ovaj trenutak sam sanjao
I tebi se otvori list navrh glave
I pojavi ti se pup iza uha
I tako par trenutaka budeš
Sami cvijet u nastanku
Cvijet u pikuli
Pa se zakotrljaš niz noć
A noć je maglovita
I ruže se bore za zrak
A ti hodaš svečano
A ti hodaš zakotrljano
I ti gledaš njega kako odlazi preko pruge
On i kapuljača i njegovo srce puno tebe,
vjere u sreću,
gitara na leđima,
a u pretincu
knjiga koju mu poklanja s posvetom
tvoja terapeutica

Prisutnost

Na žici grlica
U grlu ružičast miris sutona prekriva
Nedostajanje tvoga lica
Možda se smješkaš dok se utrkujem tačkama
Možda sjediš za stolom dok sakupljam travu
nadmudrujem se s mačkama
Želim ti dati do znanja da sada sam
Pametnija
Prihvaćam različitost i ne odustajem
Od svojih snova
Zrelija
Slažem ih ispod jastuka uvijek iznova
Jutrom si najprisutnija, na žici, u grmu među pticama
U cimetu u kavi i jakom mirisu jasmina
U klicama
U vezici plavoj koja lepša od lani
Na grani

Od šibe smo sazdani
kupljene na placu od one starice
Premetnemo se u drvo
Čudo je u genomu biljke
Dugo treba čekati prvo
Prvi izdanak je znak
Samo voda, toplina i zrak
Vjerovati u priču dok vani samo pustoš je
I mrak



Izvana sva blještava
Seliš u mene
Krv sam tvoje krvi, užarena lava
Svjetlost što se toči i toplina sjene
Ljubav koja ne spava

Zupčanik

Vodenjak je strojar po zanimanju
Bavi se ispitivanjem materijala
Muško- ženske odnose opisuje po principu
Zupčanika
Savršenog uklapanja
Nesavršenog
Trenja
Trošenja
Kod mene su puzzle
Konačna slika
Nemoguća za postići bez samo jednog
I najmanjeg oblika

Rolali smo dva sata na školskom igralištu
Otpadali su mi listovi jer ne znam
Imati stalno povinuta koljena
Na to se moram koncentrirati
Kada zaprijeti pad približiti se zemlji
U čučnju

Ja stremim nebu i s uspravnim koljenima
Takva sva, preuspravna
Tako si mogu samo razbit glavu
Padom na leđa

Iduća mi je lekcija skretanje
Nešto što sam savršeno znala u mojim starim
Mekim rolama
Novije su tvrde, 37 i po broj
Ja sam 36
Prilagodljiva do krajnjih granica
Težište na nozi koja skreće
Tijelo prati, ne povijaju se ramena
Druga noga prati mirno onu koja skreće
U slučaju nesigurnosti
Približi se guzom zemlji