Mudrost stabala
subota, 17.05.2025.Imam ja i druga stabla o kojima bih mogla, jer gdje god da sam bila, barem je jedno stablo raslo u koje bih se do dna srca zaljubila.
I poderanim koljenima, naravno, i izgrebanim dlanovima.
Bili su to razni borovi, pančić jele srebrne, hrastovi mog djetinjstva stvoreni za penjanje i gradnju kućica na najvišim granama.
Javori crveni koji su vršcima svojih najtanjih grana doticali prozorska stakla moje djevojačke sobe.
" ograničavanjem nebeskih i zemaljskih sila, sva godišnja doba stižu svako u svoje vrijeme"
" dugi su puti koji nam se još mogu ukrstiti, srno moja".
Bile su to poruke koje bih ostavljala na stablima.
Ona su bila moj prvi doticaj s božanskim, direktna veza s nebom.
Jablani vitki pored moje škole s kojima i danas prijateljujem, učili su me uspravno hodati.
Topole na Zrinjevcu i jedna od njih s udubinom u kojoj se i danas rado skrivam.
Trešnja hrušt učila me čistom hedonizmu i krhkosti.
Crvene ogromne šljive koje je tata posadio preblizu kuće, pa ih je morao posjeći.
Bor koji se razbolio, za kojim sam tjednima plakala.
Breza koja se posušila kad je otišla mama.
Umišljala bih tada, da je dotično stablo i mene zamijetilo, mislim..taj moj pogled pun udivljenja i obožavanja, od stabla je sposoban učiniti čovjeka. Baš kao i obratno.
Vezivala sam se za stabla, kao za ljude.
Volim životnu filozofiju stabala, još je svladavam, nije lako. Radi se o radosnom iščekivanju, počinjanju iznova, stalno i neprestano, radi se o prihvaćanju i otpuštanju, mirenju s gubicima i odlascima, mudrom povijanju, o sabranosti, emotivnom razumu i poštivanju korijenja, radi se o doticanju neba i velikih želja ostvarivanju, o stremljenju rastu stalnom..
Bela Hamvas je pisao o tome, pa je ostalo trajno upisano i u moje godove.
Moj je japica ( djed) imao staru, razgranatu murvu na dvorištu.
I on i murva, imali su tada već preko osamdeset godina. Nagledali su se njih dvoje svega, svih vojski i nereda, razdoblja lijepih, vremena kaotičnih. Stoljeće je to zamalo.
Murva je imala divan oblik; negdje u ovo doba godine bila je najzelenija i najraskošnija. Ljeti je bila uvijek raspjevana i brbljava od silnih ptica koje bi svraćale na gozbu. Njene su plodove najviše voljele mlade purice.
Djed je ispod nje imao klupicu na kojoj bi često drijemao, a u blizini bila je i pumpa za vodu sa kopanjicom.
Sjećam se, to je bilo mjesto gdje sam mog japicu posljednji put vidjela. Tata, mama, sestra i ja dovezli smo s traktorom puna kola sijena, a ja sam se, naravno, vozila na vrhu sijena, gore. Držala sam se samo za dobro upiknute vile.
Nabrali smo i puno predivnog poljskog cvijeća, kakvog više ne viđam livadama.
Japici je bio rođendan i ja sam mu odnijela taj buket pod murvu.
Ispod šešira, vidjela sam suzu kako mu klizi niz obraz.
Kad gorostas plače, potresaju se u dubini svi korijeni svijeta.
Duboko me to pogodilo, onako malenu i krhku.
Sve otad teže podnosim mušku suzu.
Jer ona se teško, teško pušta.
Japica je bio moje stablo.
Imao je najplavije oči kakve sam ikada vidjela.
Svi moji mali dečki imaju slične.
Mislim da stabla ponekad žive dulje od nas, jer nas imaju puno toga naučiti.
komentiraj (11) * ispiši * #
