Dani koji sjaje

Uuuu, what a day !, uzdahnula bi večeras neka mlađa Sarah,

s prpošnim osjećajem ispunjenosti sve do zadnje kosti i pramena.

Al ne i ja, ja više ne. Umorilo me.

Bilo je radosnih, ganutljivih, slatkih trenutaka u ovom danu,
ali kao protuteža, pojavilo se i dosta mračnih tonova na nebu,
baš kao na proljetnom svodu koji se premišlja,
hoće li spustiti koju kap dragocjene vode ispucalim ustima zemlje,
ili će pak ugrijati žestoko, kao usred pravog, uvijek žednog ljeta.

Od jutra pozivi, privatno, poslovno, sve važno, sve hitno.
Dolazi mi moja N., u zadnji tren najavljena, tko bi je odbio, sutra ide na operaciju bruha.
Uspjela je dobiti termin kod doktora koji je i meni bruh sređivao, pa se htjela zahvaliti mome kolegi na pomoći.
Zovem F.-a u moj ured, on ulazi zbunjeno, a moja N. ustaje, pruža mu ruku i izgovara tako važne i tako lijepe riječi.

Riječi koje u današnje vrijeme nažalost nećemo često čuti.

- Beskrajno sam vam zahvalna na ljudskosti koju ste pokazali meni, vama potpuno nepoznatoj ženi.
Osjećam se sretno, premda me strah zahvata, osjećam se posebno što sam imala priliku naići na takvu toplinu i brigu
od meni potpuno nepoznatih ljudi.

N. ima blizu 70. F je u tridesetima. Stajali su tako nekoliko minuta u tišini nakon njenih prekrasno i iskreno izgovorenih riječi zahvale.
F. je bio zbunjen, potpuno nenaviknut, a N. je imala dar govora jednog potoka u rano proljeće.
Ja sam sjedila, a leđima su mi, kao i uvijek kada se osjetim nekako životno svečanom, prolazili trnci, ono ugodno ježenje.

Potom su nam se svima napunile oči suzama. Od ljepote trenutka, Živog i jestivog ganuća nad ljudskošću.

N. je ubrzo otišla, došla se samo zahvaliti. Oduzela mi je nešto poslovnog vremena,
ali nema veze, pomislila sam, dobila sam na poklon ovaj trenutak.
Neprocjenjivo.

Onda me zvala R. Treba informativni izračun mirovine, da kako to dobiti. Tako i tako, kažem joj.
Malo popričamo, nasmijemo se, dogovorimo kavu, i eto ti idućih sat vremena.

Onda me zvao S. Da kako do tih i tih dokumenata. Što sam ti ja, šalter možda. Smijemo se, lijepo ga je čuti, ne čujemo se često.
Pa me zvao sin. Da mu dragu boli na lijevoj strani, evo mi je na telefon, neka mi ona objasni.
Super, sada sam i ginekolog odjednom.

Tu ja odlučim ugasiti mobitel, jer paralelno zovu i stranke, čija vam ugodna čavrljanja, jadanja i pitanja nesvakidašnja, ne mislim prepričavati.

Kad li, odjednom, ugledam na zaslonu mobitela nepoznati fiksni broj telefona.
Dva propuštena poziva.
Tko bi to mogao biti, pitam se. Ne, ne, moram ovo napisati do 14.00, javiti ću se kasnije....
Kroz glavu mi prolazi, da nije bolnica, stari...kopka me. Račune sam platila, nisu naplatne službe. Eventualno anketari i besplatni kakti ručkovi.
Nazovem, znatiželja je ubila mačku, ali devet života...

Kad ono...odvjetnik čovječe !. Taj i taj. Protrnem. Ima li ijedno zanimanje koje manje volim.?
Radila sam to godinu dana, i bilo mi je dovoljno da saznam što to točno ne volim.
Bila sam i ostala, premalo površna i premalo pozer za taj posao. Čast iznimkama, ali one samo potvrđuju pravilo.

Zvao me, naime, odvjetnik stranke kojoj sam donijela nedavno, najprije predujam, zatim i konačno rješenje.
Uvalila mi bivša šefica ogroman spis na prepad.
Zamolila: molim Vas Sarah, Vi ćete to - ma učas.
Napravila sam rješenje i sve druge potrebne radnje, i spis lijepo A/A.
Nisam se zamarala previše time što se radi o čovjeku koji svoju bitku vodi odavno, a sve na klimavim temeljima.
Niti što ga se u javnim medijima prikazivalo kao žrtvu sustava, a
senzacionalistički novinari nisu našli svrsishodnim posavjetovati se sa stručnjacima,
pa ustvrditi da je čovjek oštetio naš državni proračun zatajivši eto, baš neke za postupak važne činjenice.

Na moje pitanje otkud moj privatni broj telefona na njegovoj tipkovnici mobitela, odvjetnik se oglušio.
Kada sam mu spomenula da sam tek jedan mali i posljednji šarafčić u tom ogromnom mehanizmu kojeg čini ovaj predmet, krenuo se bahatiti.
Kada sam ga pitala da li je čuo za taj i taj međudržavni ugovor, drsko mi je odgovorio da on ovaj posao radi već 15 ( slovima: petnaest ) godina.
Na to sam ja njemu rekla da, premda ovaj posao radim 20 ( slovima: dvadeset ) godina, još uvijek ću saslušati i poštivati ljude koji ga rade trideset, pa i četrdeset godina,
jer je iskustvo presudna kategorija u svakome poslu, pogotovo pravnom.

Tu sam ga jednostavno uputila na onu gore spomenutu, moju bivšu šeficu.
Ona je pred penziju, ona zna najbolje.

Tu priča ne završava.
Pišem je da si je u glavi nekako posložim, da je zašarafim, pričepim,
potom namažem lice smiljem, prestanem živčano pušiti i odem mirno spat.
I sve blaženo zaboravim.

Sjetim se ja tako, vozeći se kroz suženi Most slobode u gužvi doma, da sam prije nekih desetak godina igrom slučaja
upoznala upravo sina toga čovjeka, tzv. žrtve sustava. Već onda sam mu nešto objašnjavala da stvari nisu crno-bijele, no u predmetu nisam još ničim sudjelovala.
Pa dođem doma, okrenem broj i pitam: otkud tebi molim te lijepo, pravo davati bilo kome, bez moga znanja i dozvole, moj broj mobitela?
I tu on na mene saspe cijelu salvu uvreda, od nedodirljivosti i niškoristi državne uprave, do toga da smo mu ocu uništili život.
Bahato i seljački, kako prevaranti to već običavaju činiti.

******************************************
Vraćam se sada na onaj prvi dio, na onaj jutarnji sjaj u mome uredu, kada je N. mom kolegi F. došla zahvaliti.
Vraćam se na one riječi , na onu toplinu, na onaj divan stisak ruke u kojemu je pobijedila ljudskost.
Jednostavna, lijepa, mala, fina i kulturna, rijetka ko repata kometa - zahvalnost.

Nebo je proljetno cijelo takvo, baš kao i život sam. Prošarano oblacima, ispunjeno idiličnim pjevom ptica i mekim suncem.
Začas se smrači, grune kiša, poplava prava, ponegdje i tuča i šteta i sramota ljudska i sav očaj i jad.

Sutra će opet dan.
Sve kiše samo nam pomažu da ne umremo od suše.
Da se malo, malo jače damo.

Budi zahvalna na toj kiši, Sarah.

Kaktus žena

Neke duše izaberu teže

Mačkov brk

U ovom vremenu
Nereda, nesigurnosti, nepovjerenja i nepouzdanosti
Lijepo je znati da postojiš

Batunke

Duende

Prognoza, elektricitet, utapljanje, grijeh

Danas je izgleda bila izrazito loša bioprognoza.
Elektricitet u zraku. Munje i gromovi bez kiše.

Stranke su zvale, pisale prijeteće, svadljive e-mailove, a ja sam smirivala njihove strasti što sam profesionalnije mogla, s puno informacija i djelovanja.
Pričali su mi svoje živote, za što realno nemam vremena. Ispovijedali mi svoje borbe, svoje nepravde, životne apsurde u kojima su se našli. Rekla mi neka žena da mi je nomen omen, lijepo al' i iscrpljujuće, jako, jako..
Osluškuješ bilo nacije, a ono ukazuje na predinfarktno stanje nakon jednog prehodanog.

Kolege su bili svadljivi također. Titrao je zrak od svega toga nagomilanog bijesa, a svako onako za sebe, u svom mikrokozmosu, savršeno u pravu. Pa jebemti!
Začahureni u svom pravedničkom bijesu, bez mogućnosti sagledati širu sliku.

Zašto se odmičemo da bismo vidjeli umjetničko djelo, ako ne zato da ga što bolje i točnije doživimo?
Zašto je pod naletom emocija, lakše ući u žrvanj, nego se isto tako odmaknuti, nadići iznad sebe, situacije, narugati se malo i sebi, zašto ne, pokušati dotaknuti bar višedimenzionalnost te plastičnosti uloge u koju nas se svakodnevno gura?
Ili se zbog konformizma tamo skrivamo sami?

U par navrata frcnule su mi suze čiste bespomoćnosti.
Sretna, jer napokon osjećam ljutnju, pravu, iskonsku, umjesto ljepljivog samosažaljenja i tuge.
Tako je lako osuđivati, pogotovo kada ne znaš sve nijanse, pogotovo ako ti se ne da misliti ili ne znaš kako, pogotovo ako polaziš isključivo od vlastitog ega.

Ego je gadno ranjen stvor, nakaza bez uha i sluha.

Tukli su ga peglom kad je bio mali, doživio je nevoljenje, neprihvaćanje najbližih, kritiku, osudu, pa se brani napadajući sve čime se u nekom trenu osjeti ugroženim.

Ego je u epicentru potresa emocija.

Sve se oko njega raspada, pogotovo odnosi s drugim ljudima, te fine filigranske niti koje se svijaju tek pod utjecajem topline ljudskosti i istinske razdraganosti drugim, uvijek različitim, ljudskim bićem.
Ego umišlja da je otok, da je samostalan, da može sam.
Ego je taj koji se duri, osuđuje, ispravlja, polazi sa aspekta vlastite savršenosti i sve znanja o svemu, svemu...

I na blogu je bila danas loša bioprognoza.

Pokušala sam, da bi mi bilo lakše, zamisliti da zapravo čitam:

ljude koji su završili Pravni fakultet u Zagrebu, ljude koji su pisali Zakon, ljude koji su predavali ili predaju na katedri obiteljskog prava, pa imaju sve u malom prstu, znajuć da su zakoni skroz savršeni, da pokrivaju apsolutno sve moguće životne situacije, da norme ne kolidiraju međusobno nikako, maštala sam i umišljala tako, da čitam ljude apsolutno moralno čiste, svete, koji ne psuju nikada, ne jebu se božemiprosti, nikad nisu poželjeli nekog tuđeg, pokleknuli, bili slabi, griješni, bili ljudi, ljude koji su pored vlastite, digli na noge još i neku tuđu djecu, savršeno ih odgojili riječima, bez ijednog ikada povišenog tona, kamo li šamara, jer i oni su potekli kužiš iz takvih, savršenih obitelji, gdje se hladne glave pristupa vrućim, svakodnevnim konfliktima, gdje je svaki dan apsolutno ispravan, isprogramiran, nalik partiji šaha nekog vice prvaka...ajme...ne, ne..malo morgen! Takvi ljudi ne bi tako osuđivali, patronizirali, ugnjetavali i to ex katedra.

Prvo treba doista uzeti odmak.

Pogledati širu perspektivu, visoko, visoko iznad sebe.

Uvući jezik, obrisati slinu, sakriti očnjake.

Pa zatim uzeti metlu, ribaču četku, đoger, kako je već kome drago.

Zatim dobro i temeljito oprati pred vlastitim pragom.


Katarzično iskustvo.

Prevara

Mjesec ima večeras crveni prsten oko sebe
A ja imam oko sebe
samo svoje misli o nama, ljepljive i tužne
Zrak je natopljen bazgom
Onom istom pred kojom se treba klanjati
A ja sam se klanjala tvrdoj ilovači
Kopajući rupe za pet sadnica jagoda mjesečarki
Nije kasno, rekao je striček na placu
Mada jagode već imaju male zelene plodove
Zalijevala sam biljke satima
Danas mi je u crkvi jedan čovjek namigivao
Promatrao me, osjetila sam u profilu
I to mi je bilo baš neprilično
Pa sam zatvorila oči, čvrsto
Iz dubine zamolila da odu te misli o nama
Da ih ne moram tjerati na mah
Al misli nisu nikuda otišle
Pratile su me u svemu što sam radila
Nešto kao želja da te zauvijek smetnem s uma
Ionako mi je pasalo da ne dolaziš
Noćas sam sanjala da si me prevario
Probudila se s tim gorkim okusom u ustima
A nisu ga isprale ni jagode mjesečarke
Ni cvjetići pustinjske ruže
Ni čovjek iz crkve
Zato sad pijem somersby
Da isperem taj okus
Da me zavrti što brže u san bez snova
U dan bez misli
S nogama visoko podignutim na stolici
Jer ta me prevara baš boli
I uzalud si kažem
Samo nek si sretan

Vrućina

Dan je počeo sanjivo i mirno. Popila sam kavu na toj mekoći moje terase, pa oprala haljine i objesila ih van, da se sljube s cvijećem.

Svekrva

- Djecu rodiš, al nikakve koristi, samo te smaraju, kaže ona na pragu devetog desetljeća, dok šetamo kvartom, pijemo gusti sok od marelice i ližemo duple kingove. Neprestano zahvaljuje, veli da sam joj proljeće, pa mi bude i drago i neugodno, jer to što činim malo je i tako normalno.
Zrak je svibanjski, provlači se parfemski ko miris kestena, s puno uspomena, njegove oči dječačke, prsti nestrpljivi, trkački, nepomireno bubnjaju u prostoru između nas, mada osjećam kako mi i on zahvaljuje jer mu šećem s mamom.
Rođendan mu je u srijedu, kažem joj. Što ćemo mu kupiti, pita, jer on je u njenom međuprostoru još kako živ. Svijeće, cvijeće, kažem i odmah se pokajem, jer upravo sam ga ubila u njenim očima, onako malog, snenog, nezaštićenog, razbarušenog od sna.
Lezije na mozgu štite je od svih nemilih udaraca, pa hoda kao odlomljena stijena, ima oči djeteta, tvrdi za sebe da može još sve, skuhati, oprati, instrukcije iz matematike- a svako malo pali grah na štednjaku kod podgrijavanja, gubi novce, ključeve, ljude..ne prepoznaje.
Natjerajte je da jede, kažu susjede, jeah wright, kako kad ne popije niti lijekove, pričam joj o gerontodomaćici koja bi se oko nje brinula, al čemu, kaže mi, kada ona još može sve.
Pomažeš i razveseljuješ nekoga tko se se za petnaestak minuta više toga neće sjećati.
Tako učiš živjeti u trenutku, jer to je zapravo sve što nam se daje, na pladnju i raskošno.

Navečer Konstrakta pjeva" dajem poverenje, srce samo kuca", pa plačem ko kišna godina.
Cvjetovi božura u meni rastu do pupova.

Konflikt lojalnosti

Peti

Znaš da je svibanj
po rastopljenom ružu u torbi
Po vešu koji ti miriši na jagode i jasmin
Po zvijezdi koja se primiče grmu
Po neopreznim pticama

Možeš pogoditi žmirečki
Jer ti se znoj cijedi niz potkošulju
Koju još nosiš jer bila su
Neka hladna jutra

Znaš da je maj jer su putnici makovi
Ponovno zauzeli pruge
Jer su čežnje u sumrak zgusnute u pupoljak
Pa plaćaš račun za telefon u iznosu za
Super gala cipele
I oko 20- og već smišljaš strategije opstanka

Znaš da je peti jer su krošnje raspjevane
Stari kesteni opojni
A nebo se poigrava sa svojim zapadom
ko pijani slikar

Na polovici godine
Ti se ne skidaš iz tenisica
Jer tko zna kada ćeš uskočiti na koji vlak
Trebaš biti brza i okretna
kada bježiš od sebe

Misija

- Bacit ćemo ključeve od stana,
da nikada ne odeš od nas.

Kaže onaj kojeg je šupila
Jer je tukao psa u trbuh
Pa zaradila prekršajnu
Prepraćena u pol 11 navečer
Iz stana
Ko obiteljski nasilnik

Zlo koje znaš..

Pa kada te i odmotamo od tvoga kolca
Kada te odvežemo od čamotinje tvoje
Hoćeš li nastaviti stajati, milo moje
Nenaviknut na slobodu izbora
Potpuno nesvjestan svoje nestvarne ljepote
Svojih nogu od sedam milja
Kao rob neimaštine, gladi i očaja
Hoćeš li znati raspoznati

Livade svježih otkosa
Ružičaste cvjetiće djeteline
Lokve plave proljetne kiše

Ili zbog rana od isuviše povjerenja
Zbog rebara koja ti se naziru pod kožom
Nećeš prepoznati
To malo odmotanog užeta
To malo tepanja, uvjeravanja
Ne, nismo svi isti

I ponovno se zamotati
Nazad u svoj
Dobro poznati
Krug