Prognoza, elektricitet, utapljanje, grijeh
utorak, 17.05.2022.Danas je izgleda bila izrazito loša bioprognoza.
Elektricitet u zraku. Munje i gromovi bez kiše.
Stranke su zvale, pisale prijeteće, svadljive e-mailove, a ja sam smirivala njihove strasti što sam profesionalnije mogla, s puno informacija i djelovanja.
Pričali su mi svoje živote, za što realno nemam vremena. Ispovijedali mi svoje borbe, svoje nepravde, životne apsurde u kojima su se našli. Rekla mi neka žena da mi je nomen omen, lijepo al' i iscrpljujuće, jako, jako..
Osluškuješ bilo nacije, a ono ukazuje na predinfarktno stanje nakon jednog prehodanog.
Kolege su bili svadljivi također. Titrao je zrak od svega toga nagomilanog bijesa, a svako onako za sebe, u svom mikrokozmosu, savršeno u pravu. Pa jebemti!
Začahureni u svom pravedničkom bijesu, bez mogućnosti sagledati širu sliku.
Zašto se odmičemo da bismo vidjeli umjetničko djelo, ako ne zato da ga što bolje i točnije doživimo?
Zašto je pod naletom emocija, lakše ući u žrvanj, nego se isto tako odmaknuti, nadići iznad sebe, situacije, narugati se malo i sebi, zašto ne, pokušati dotaknuti bar višedimenzionalnost te plastičnosti uloge u koju nas se svakodnevno gura?
Ili se zbog konformizma tamo skrivamo sami?
U par navrata frcnule su mi suze čiste bespomoćnosti.
Sretna, jer napokon osjećam ljutnju, pravu, iskonsku, umjesto ljepljivog samosažaljenja i tuge.
Tako je lako osuđivati, pogotovo kada ne znaš sve nijanse, pogotovo ako ti se ne da misliti ili ne znaš kako, pogotovo ako polaziš isključivo od vlastitog ega.
Ego je gadno ranjen stvor, nakaza bez uha i sluha.
Tukli su ga peglom kad je bio mali, doživio je nevoljenje, neprihvaćanje najbližih, kritiku, osudu, pa se brani napadajući sve čime se u nekom trenu osjeti ugroženim.
Ego je u epicentru potresa emocija.
Sve se oko njega raspada, pogotovo odnosi s drugim ljudima, te fine filigranske niti koje se svijaju tek pod utjecajem topline ljudskosti i istinske razdraganosti drugim, uvijek različitim, ljudskim bićem.
Ego umišlja da je otok, da je samostalan, da može sam.
Ego je taj koji se duri, osuđuje, ispravlja, polazi sa aspekta vlastite savršenosti i sve znanja o svemu, svemu...
I na blogu je bila danas loša bioprognoza.
Pokušala sam, da bi mi bilo lakše, zamisliti da zapravo čitam:
ljude koji su završili Pravni fakultet u Zagrebu, ljude koji su pisali Zakon, ljude koji su predavali ili predaju na katedri obiteljskog prava, pa imaju sve u malom prstu, znajuć da su zakoni skroz savršeni, da pokrivaju apsolutno sve moguće životne situacije, da norme ne kolidiraju međusobno nikako, maštala sam i umišljala tako, da čitam ljude apsolutno moralno čiste, svete, koji ne psuju nikada, ne jebu se božemiprosti, nikad nisu poželjeli nekog tuđeg, pokleknuli, bili slabi, griješni, bili ljudi, ljude koji su pored vlastite, digli na noge još i neku tuđu djecu, savršeno ih odgojili riječima, bez ijednog ikada povišenog tona, kamo li šamara, jer i oni su potekli kužiš iz takvih, savršenih obitelji, gdje se hladne glave pristupa vrućim, svakodnevnim konfliktima, gdje je svaki dan apsolutno ispravan, isprogramiran, nalik partiji šaha nekog vice prvaka...ajme...ne, ne..malo morgen! Takvi ljudi ne bi tako osuđivali, patronizirali, ugnjetavali i to ex katedra.
Prvo treba doista uzeti odmak.
Pogledati širu perspektivu, visoko, visoko iznad sebe.
Uvući jezik, obrisati slinu, sakriti očnjake.
Pa zatim uzeti metlu, ribaču četku, đoger, kako je već kome drago.
Zatim dobro i temeljito oprati pred vlastitim pragom.
Katarzično iskustvo.
Danas sam nakon posla, sva ugrijana zagrebačkom špicom i teškom omarom, svoje munje i gromove kao i vlastitu grješnu dušu " koju mi višnji Bog je do" utapljala u olimpijskom bazenu, gdje sam preplivala ravno 1000 metara, za početak, za zagrijavanje. Plivaj prsno, plivaj leđno, plivaj butterfly.
Poslije sam se jedva dovezla do doma od umora.
Katarzično.
komentiraj (10) * ispiši * #
