- Djecu rodiš, al nikakve koristi, samo te smaraju, kaže ona na pragu devetog desetljeća, dok šetamo kvartom, pijemo gusti sok od marelice i ližemo duple kingove. Neprestano zahvaljuje, veli da sam joj proljeće, pa mi bude i drago i neugodno, jer to što činim malo je i tako normalno.
Zrak je svibanjski, provlači se parfemski ko miris kestena, s puno uspomena, njegove oči dječačke, prsti nestrpljivi, trkački, nepomireno bubnjaju u prostoru između nas, mada osjećam kako mi i on zahvaljuje jer mu šećem s mamom.
Rođendan mu je u srijedu, kažem joj. Što ćemo mu kupiti, pita, jer on je u njenom međuprostoru još kako živ. Svijeće, cvijeće, kažem i odmah se pokajem, jer upravo sam ga ubila u njenim očima, onako malog, snenog, nezaštićenog, razbarušenog od sna.
Lezije na mozgu štite je od svih nemilih udaraca, pa hoda kao odlomljena stijena, ima oči djeteta, tvrdi za sebe da može još sve, skuhati, oprati, instrukcije iz matematike- a svako malo pali grah na štednjaku kod podgrijavanja, gubi novce, ključeve, ljude..ne prepoznaje.
Natjerajte je da jede, kažu susjede, jeah wright, kako kad ne popije niti lijekove, pričam joj o gerontodomaćici koja bi se oko nje brinula, al čemu, kaže mi, kada ona još može sve.
Pomažeš i razveseljuješ nekoga tko se se za petnaestak minuta više toga neće sjećati.
Tako učiš živjeti u trenutku, jer to je zapravo sve što nam se daje, na pladnju i raskošno.
Navečer Konstrakta pjeva" dajem poverenje, srce samo kuca", pa plačem ko kišna godina.
Cvjetovi božura u meni rastu do pupova.
Post je objavljen 13.05.2022. u 07:01 sati.