Jedan pametan čovjek, bloger kojeg sam još k tome i voljela, pored lijepih uspomena, ostavio mi je ko amulet dvije važne životne mudrosti:
1. nikoga ne možeš natjerati da te voli
2. djeca slijede sudbinu svojih roditelja
Prvu sam duboko spoznala, naučila, opustila se i puštam da me vole i ne vole, kako im drago.
Ovu drugu teško je i shvatiti ponekad, kamo li provoditi.
Kada mlada i puna energije postaneš baka, a roditelji su problematični, nezreli, traumatizirani, samoživi klinci, tada postupno preuzimaš ulogu helpera, pa u toj ulozi potpuno zastraniš. Nitko ti to ne kaže, a ti si unutra i ne vidiš.
Nema priručnika ni za bake:-)
One su saveznici, tješitelji, rame za plakanje, snop nenametljive svjetlosti, topline, strpljenja i razumijevanja.
Pored toga, ako imaju 40, spuštaju se niz tobogan, sanjkaju se, kartaju, voze romobile i bicikle, crtaju, čitaju najljepše priče i aktivno sudjeluju u odrastanju i odgoju.
Između bake i unuka stvorila se snažna veza, zbog koje je majka osjetila zavist.
Umjesto da se osloni, uhvatila ju je nesigurnost, manjak samopouzdanja, osjećaj suvišnosti.
Pa istiskuje baku svim silama.
Baka zna da je veza snažna, pa provodi ovu drugu mudrost, bez priručnika kako svladati tugu i nedostajanje.
Ipak, sve što joj preostaje jest, nenametljivo, poput stabla, imati ruke spremne za zagrljaj. Svima.
I za počupati kod uha. I za bezazlene triske kada se zlostavlja psa, također. Jer djeca vole jasne granice.
Kao i ljudi općenito.
Ako me osude kao obiteljskog nasilnika, platit ću kaznu 12 000 kn.
A moj A. i dalje će me zvati da kod njih spavam, i dalje će mi govoriti da ću ja čuvati njegovu djecu i da će izgubiti ključeve od stana, da nikada ne odem od njih.
Konflikt lojalnosti.
Tako maleni, a već u konfliktu.
Da je drugačija situacija, instinkt mi kaže da bih se morala za njihovo dobro odmaknuti.
Ovako, na meni je da savjesno i odgovorno, prijavljujem Centru sve nepravilnosti.