Dani koji sjaje

Uuuu, what a day !, uzdahnula bi večeras neka mlađa Sarah,

s prpošnim osjećajem ispunjenosti sve do zadnje kosti i pramena.

Al ne i ja, ja više ne. Umorilo me.

Bilo je radosnih, ganutljivih, slatkih trenutaka u ovom danu,
ali kao protuteža, pojavilo se i dosta mračnih tonova na nebu,
baš kao na proljetnom svodu koji se premišlja,
hoće li spustiti koju kap dragocjene vode ispucalim ustima zemlje,
ili će pak ugrijati žestoko, kao usred pravog, uvijek žednog ljeta.

Od jutra pozivi, privatno, poslovno, sve važno, sve hitno.
Dolazi mi moja N., u zadnji tren najavljena, tko bi je odbio, sutra ide na operaciju bruha.
Uspjela je dobiti termin kod doktora koji je i meni bruh sređivao, pa se htjela zahvaliti mome kolegi na pomoći.
Zovem F.-a u moj ured, on ulazi zbunjeno, a moja N. ustaje, pruža mu ruku i izgovara tako važne i tako lijepe riječi.

Riječi koje u današnje vrijeme nažalost nećemo često čuti.

- Beskrajno sam vam zahvalna na ljudskosti koju ste pokazali meni, vama potpuno nepoznatoj ženi.
Osjećam se sretno, premda me strah zahvata, osjećam se posebno što sam imala priliku naići na takvu toplinu i brigu
od meni potpuno nepoznatih ljudi.

N. ima blizu 70. F je u tridesetima. Stajali su tako nekoliko minuta u tišini nakon njenih prekrasno i iskreno izgovorenih riječi zahvale.
F. je bio zbunjen, potpuno nenaviknut, a N. je imala dar govora jednog potoka u rano proljeće.
Ja sam sjedila, a leđima su mi, kao i uvijek kada se osjetim nekako životno svečanom, prolazili trnci, ono ugodno ježenje.

Potom su nam se svima napunile oči suzama. Od ljepote trenutka, Živog i jestivog ganuća nad ljudskošću.

N. je ubrzo otišla, došla se samo zahvaliti. Oduzela mi je nešto poslovnog vremena,
ali nema veze, pomislila sam, dobila sam na poklon ovaj trenutak.
Neprocjenjivo.

Onda me zvala R. Treba informativni izračun mirovine, da kako to dobiti. Tako i tako, kažem joj.
Malo popričamo, nasmijemo se, dogovorimo kavu, i eto ti idućih sat vremena.

Onda me zvao S. Da kako do tih i tih dokumenata. Što sam ti ja, šalter možda. Smijemo se, lijepo ga je čuti, ne čujemo se često.
Pa me zvao sin. Da mu dragu boli na lijevoj strani, evo mi je na telefon, neka mi ona objasni.
Super, sada sam i ginekolog odjednom.

Tu ja odlučim ugasiti mobitel, jer paralelno zovu i stranke, čija vam ugodna čavrljanja, jadanja i pitanja nesvakidašnja, ne mislim prepričavati.

Kad li, odjednom, ugledam na zaslonu mobitela nepoznati fiksni broj telefona.
Dva propuštena poziva.
Tko bi to mogao biti, pitam se. Ne, ne, moram ovo napisati do 14.00, javiti ću se kasnije....
Kroz glavu mi prolazi, da nije bolnica, stari...kopka me. Račune sam platila, nisu naplatne službe. Eventualno anketari i besplatni kakti ručkovi.
Nazovem, znatiželja je ubila mačku, ali devet života...

Kad ono...odvjetnik čovječe !. Taj i taj. Protrnem. Ima li ijedno zanimanje koje manje volim.?
Radila sam to godinu dana, i bilo mi je dovoljno da saznam što to točno ne volim.
Bila sam i ostala, premalo površna i premalo pozer za taj posao. Čast iznimkama, ali one samo potvrđuju pravilo.

Zvao me, naime, odvjetnik stranke kojoj sam donijela nedavno, najprije predujam, zatim i konačno rješenje.
Uvalila mi bivša šefica ogroman spis na prepad.
Zamolila: molim Vas Sarah, Vi ćete to - ma učas.
Napravila sam rješenje i sve druge potrebne radnje, i spis lijepo A/A.
Nisam se zamarala previše time što se radi o čovjeku koji svoju bitku vodi odavno, a sve na klimavim temeljima.
Niti što ga se u javnim medijima prikazivalo kao žrtvu sustava, a
senzacionalistički novinari nisu našli svrsishodnim posavjetovati se sa stručnjacima,
pa ustvrditi da je čovjek oštetio naš državni proračun zatajivši eto, baš neke za postupak važne činjenice.

Na moje pitanje otkud moj privatni broj telefona na njegovoj tipkovnici mobitela, odvjetnik se oglušio.
Kada sam mu spomenula da sam tek jedan mali i posljednji šarafčić u tom ogromnom mehanizmu kojeg čini ovaj predmet, krenuo se bahatiti.
Kada sam ga pitala da li je čuo za taj i taj međudržavni ugovor, drsko mi je odgovorio da on ovaj posao radi već 15 ( slovima: petnaest ) godina.
Na to sam ja njemu rekla da, premda ovaj posao radim 20 ( slovima: dvadeset ) godina, još uvijek ću saslušati i poštivati ljude koji ga rade trideset, pa i četrdeset godina,
jer je iskustvo presudna kategorija u svakome poslu, pogotovo pravnom.

Tu sam ga jednostavno uputila na onu gore spomenutu, moju bivšu šeficu.
Ona je pred penziju, ona zna najbolje.

Tu priča ne završava.
Pišem je da si je u glavi nekako posložim, da je zašarafim, pričepim,
potom namažem lice smiljem, prestanem živčano pušiti i odem mirno spat.
I sve blaženo zaboravim.

Sjetim se ja tako, vozeći se kroz suženi Most slobode u gužvi doma, da sam prije nekih desetak godina igrom slučaja
upoznala upravo sina toga čovjeka, tzv. žrtve sustava. Već onda sam mu nešto objašnjavala da stvari nisu crno-bijele, no u predmetu nisam još ničim sudjelovala.
Pa dođem doma, okrenem broj i pitam: otkud tebi molim te lijepo, pravo davati bilo kome, bez moga znanja i dozvole, moj broj mobitela?
I tu on na mene saspe cijelu salvu uvreda, od nedodirljivosti i niškoristi državne uprave, do toga da smo mu ocu uništili život.
Bahato i seljački, kako prevaranti to već običavaju činiti.

******************************************
Vraćam se sada na onaj prvi dio, na onaj jutarnji sjaj u mome uredu, kada je N. mom kolegi F. došla zahvaliti.
Vraćam se na one riječi , na onu toplinu, na onaj divan stisak ruke u kojemu je pobijedila ljudskost.
Jednostavna, lijepa, mala, fina i kulturna, rijetka ko repata kometa - zahvalnost.

Nebo je proljetno cijelo takvo, baš kao i život sam. Prošarano oblacima, ispunjeno idiličnim pjevom ptica i mekim suncem.
Začas se smrači, grune kiša, poplava prava, ponegdje i tuča i šteta i sramota ljudska i sav očaj i jad.

Sutra će opet dan.
Sve kiše samo nam pomažu da ne umremo od suše.
Da se malo, malo jače damo.

Budi zahvalna na toj kiši, Sarah.