Noćna. Fališ.

utorak, 18.02.2020.

Grane se pripremaju za listanje. Stoje uspravno i svečano, čak i noću. Kad se plavičasti žamori razliježu gradom pred spavanje.
Osvjetljeni prozori odaju pitomost gnijezda i utješno, jednom ću i ja tako, o znam da hoću.
Uvijek ti osvjetljeni prozori u noći. Svugdje me prate. Kao da nigdje i nisam sasvim doma. Pa gašenje, jedan po jedan. Pa ostane pokoji, kao smjernica, svjetionik.
Trebalo bi poći leći. Ne, trebalo bi ti poslati svjetlo. Biti ti trijem na koji ćeš se iz daljine nasloniti. Sav ljut. Na svijet koji ti ne duguje ništa. Zbilja sam te pokušala voljeti. I neko milje me obuzelo sinoć. I suze i radost i osjećaj da me osjećaš. Budalo jedna prgava. A rekao si kako bi crknuo da me izgubiš.
Kada bih znala da me ne voliš, opsovala bih masno i kočijaški u vjetar i zaboravila te za tren. Kada bih znala da me se niti ne sjetiš, bio bi izbrisan, ko izlizana sjena na suncu.
Al ja znam. I pamtim. I boli. Bole me moje vlastite riječi.
Ko što su zaboljele tebe kada si ih čitao.
Razmažena. Sebična. Nekad su mi neki govorili da sam ko ona blentava ruža malog princa. Zahtjevna u ljubavi. Nestrpljiva.
Kao da mi bilo ko pripada.
Ljubav je samo intimno prijateljstvo.




Pa hodam. Nebo strpljive voli. Samo stojim na svjetlu. Dok se iznad mene na tisuće sjajnih dobošara pali i gasi, gasi i pali, osmijeh za sreću, zečji rep, uspavanka, pa svane, uskomeša se ranoproljetno nebo ko bujni akvarel u mojim grudima, dok se pokušavam sjetiti pjesme koju si mi skladao preko telefona, majmune jedan glupi.
Samo da si živ i zdrav.
A nemam gdje saznati.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.