Talijanska crtica

09 veljača 2020

Sjećam se Trsta s posebnom toplinom. Kupovala sam si cipelice za vjenčanje, imala 22 sjajne godine, a Trst je te davne 93 .još uvijek bio destinacija za lijepe i povoljne krpice i cipele.
Moj budući suprug od 24 i ja, hodali smo tako užarenim lipanjskim gradom, a prema nama je išao zgođušan mladi mornar.
Što li mu je vrijeme na brodu bez ženskinja napravilo ne znam, al kada me ugledao, njemu uopće nije bilo važno s kim sam. Stao je i divio mi se. Sjećam se da je čak skinuo i kapu. Daklem, božanstvo- mala pa još i plava.
Moj budući se jako naljutio, na mene, naravno, di će na njega, jer sam ja, osupnuta silinom i dramatikom tog izražavanja apsolutnog divljenja, umjesto da pognem glavu i produžim, stala i vrištala od smijeha! Bilo mi je kao da sam dio neke predstave.
Nakon toga, kad se malo odljutio ili zaboravio, ušli smo u butik s cipelama. E tu sam vidjela da žene obuvaju prije probe čarapice. Pa sam, sva važna i samouvjerena, talijanski mi u krvi, zatražila od prodavačice čarapicu ljubazno:
Prego una caza!
Žena je problijedila, pa pocrvenila. Debeli gazda iza pulta, na visokim ljestvama, zamalo se strmopizdio skupa s kutijama od smijeha, a moj budući je naglo izašao iz dućana.
Pa mislim, ko bi podnio tu neugodnost!
Žena- nevolja!
Prisjećam se toga, jer sam se zbilja poželjela putovanja..
Talijanski mornari vjerojatno me više ne bi primjećivali, budimo realni. A i traženje čarapica po dućanima više ne bi bila neka fora.
Svejedno, već bih ja izmislila nešto, za sjećanje! I smijanje...
Jel bio ko u Trstu nedavno?

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.