Rezbarije

28 veljača 2020

I ništa nije izvan ičega, i u sve se prelijevamo i pretačemo, i zašto pobogu uopće i postoje proredi kao i drvoredi, nego da tamo spremiš sve što si mislio reći, osjetiti, a nisi znao ili se usudio nisi, i na početku svake veze zapravo odrađujemo i obrađujemo sjećanje na sve ono prošlo, na sve ono važno iz zagrada, kao i strahove koji su nas zatravili, koji su nam vezali ruke s leđa, pa si nismo mogli ni obrisati suze kao ljudi.
Nego smo krenuli dalje u svijet, uplakani, obilježeni svime što je bilo. Vezanih ruku.
Ili pak odvezanih silom, žuljevitih na zapešćima.
Ne rješavamo se mi sjećanja, sjećanje se rješava nas. Bez svjedoka. S gumenim rukavicama.
Ono je autonomno, autohtono više manje, ali autoimuno svakako.
Pa kad mu dosadimo, kad ga temeljito iscrpimo, kad mu dobro prožvačemo srčiku, nakon što dobro istetovira našu kožu, samo ode negdje i napiše pjesmu o tome, napravi skulpturu, kazališnu predstavu nad kojom ćemo ridati i gubiti dah u mraku,
premetne se u tko zna kojem obliku sazviježđa udaljenog, da bi sišlo u nekoga tko pak pojma nema niti da postojimo, a svejedno piše baš o nama, o nama.
Ili se vrati nama samima, baš kad ga najmanje želimo, očekujemo, trebamo, u neku toplu, plavu, predproljetnu noć.
Pogodi nas ko zvijezda repatica i ostavi zvjezdasti trag na vrijeme kad smo jeli topla peciva s maslacem u tamo nekom krevetu.
Ili kupine u mrežastim čarapama.

Ne, ne postoji uspješan bijeg iz ljubavi, ne postoji bijeg od sjećanja.
Ne postoji ta neka staza kukurijeka, pa polja šafrana u breziku, pa čistine zelene trave.
Što jače žudiš zaborav, prisjećanje je sve snažnijie.

I sve što mi upravo sada izgovaraš, znaj, za me će jednom biti sveto.
I sve što mi sada napišeš, koliko god da je samo stvar trenutka, istina u sada, za mene će biti materijal koji će dugo i godinama razrađivati moj nepobjediv um, pod utjecajem rasta puna pjegava mjeseca,
ne mareći za doba, prgavo sjećanje,
zanemarujući i vrijeme i grub udar proljetnog vjetra koji će mi porazbacati misli na svih osam i pol strana svijeta.
Ma sve dok napokon jednom ne zaboravim i samu sebe.

U svojoj knjizi "Francuzi i ljubav", Nina Epton pripovijeda o 1769. godini i o usamljenoj muškoj pojavi koja se svake noći odjevena u modri široki ogrtač i šešir širokog oboda pojavljuje na obalama Seine na Ile Saint- Louisu iza katedrale Notre Dame.
S vremena na vrijeme, on se zaustavi i ogleda oko sebe kako bi provjerio vidi li ga netko,
a potom malim džepnim nožićem urezuje natpise u ogradu.
Zatim nastavlja šetati uskim uličicama Pariza, sve do ranih jutarnjih sati.
Ti natpisi datumi su koji za nikoga nisu značili ništa, osim za tog mrzovoljnog malog čovjeka blistavih očiju.
Bili su to datumi svih njegovih ljubavnih susreta..
Izjavio je kako je htio proslavljati što više godišnjica, kako bi se mogao uvijek nekoga i nečega sjećati.
Bio je to Restif de Bretonne, francuski književnik poznat po svom fetišu cipela i višegodišnjoj žarkoj i uzajamnoj mržnji s čuvenim Markizom de Sadeom.

Tako i mi rezbarimo i rujemo ponajviše onda kada bismo željeli ponajbolje zaboraviti.
Mi smo Restif de Bretonne i ne možemo pobjeći od sebe, od svih koje smo voljeli i koji su nas voljeli.
I znamo li da ne možemo pobjeći, onda više i ne pokušavamo.
Već malenim džepnim nožićem konstantnog prisjećanja, bilježimo rekonstrukcije.
Unosimo u sve svoje buduće sve ono što je bilo, sve ono što nas je svrbjelo, peklo i boljelo.
Uvijek zapravo u jednom te istom tekstu i kontekstu. Sastavljeni od mnogobrojnih slojeva i proreda.
Ko napolitanke.Slađi u proredima.
Proučavajući i voleći i pokušavajući shvatiti i pomiriti u sebi tipologiju jednog te istog međuljudskog odnosa.

Proživljavajući cijeli život zapravo samo jednu jedinu ljubav, samo kroz različita ljudska obličja.

Zaboljele su me te suze.

Hodajući preko Markovog trga u noći puna pjegava mjeseca,
shvatila sam odjednom da se prisjećam samo najgoreg,
kako se ne bih slučajno sjetila onog lijepog.
Jer sjetim li se....što li će biti. Kamo će me to odvesti.
Pa poričem lijepo i stalno prebolijevam i pobjeđujem ono najgore, plačući starim suzama.
One nove još nisu došle na red.

( nešto staro, moje..a pametno)

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.