S pažnjom dobrog postolara

02 veljača 2020

Otvorim oči, probudi me nebo
Plavo poput očiju djeteta
Izabranog da mi se baca u zagrljaj
Grane i moja kosa
Sluđeni od vjetra
Koji je cijelu noć tjerao mačke da se ljube
Tek jednu riječ
I ozdravit će duša moja
Nešto poput mila
I ja već oblačim čizme od sedam milja
Kojima pete klepeću i klepeću
Pa me prate na mom putu
I sumnja i briga
U stvari
Nema tih čizama koje bi bile nježne snovima

Treba se zato iskrasti nečujno
Kad zaspu plahe srne u tamnim šumama
Prodati čizme na javnoj dražbi
Na zahuktanom prozoru srca
Prstom nacrtati plan puta
Pomiriti posvađane strane svijeta
Kao da su tratinčice ih preplesti
Treba se nekako zavesti trag i pticama
I mirisnom proljetnom zraku koji te mami
Da padaš na riječi ravno na koljena
Pa krvariš
Na usta padaš i padaš
Pa jedeš zemlju probuđenu
Umjesto mene neka te ljubavne zapisuju
Kosovi, vrane i grlice
Ja ću biti
Tek trava koja se budi u toj čežnji
Tek nebo plavo
Ko oči djeteta
Bosonoga

Ma što mi možeš kada te volim



Da nas ne ljubi u našoj nesavršenosti
Nebo nikada ne bi slalo proljeće
Kao opomenu
Da smrti nema, ne postoji
A mi sudimo i borimo se protiv
Kukavni
Uplašeni
Strgani od briga mjesto
Blaženi od ljubavi

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.