utorak, 31.12.2019.

Sretna dvije i dvadeseta!

Stara je bila teška i ružna, al ću je otpratiti sa zahvalnošću - mnoge dobre lekcije mi je donijela!
Sretno vam bilo dragi ljudi, volite se, ljubite i seksajte, imajte puno para i sve si želje ostvarite, pogotovo nerazumne!

Dobro nam došla 2020.- ta!
Nađi nas sretne, nasmijanih lica i očiju, da imamo svega dovoljno što nam za život treba!





19:45 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 29.12.2019.

Vučja trepavica

Vučja trepavica ( 2014.)

Nikada nisam znala
da li dolazi ili odlazi.
Maštom sam nadopunjavala
zaborave srodnosti.
Tražila cijelu vječnost taj neki davno zaboravljen i tko zna čiji stih:

"kad padne prvi snijeg, ja pomislim da će se ipak vratiti..."

A onda sam
tražeći bez uspjeha,
umorna zaspala,
ne tražeći više ništa
osim da se ne sjećam,
da umru od straha zbog njega
svi naši mirisi,
sve naše dječje radosti i bolesti,
da umre od srama
svaki moj
napajajući izvor bola.

Ne znam jesam li umrla sada
kada ga više nema,
ili nekada prije.
Sada kada se više
neće nikako vratiti,
a pao je snijeg.

Kada se srce tako zavezalo u čvor
da kuca tek tihim odbljescima
i plavim proplamsajima.
I kako se onda,
nakon svega,
srce uspije premetnuti
u propinjujućeg plamenog konja
išteći ljubav ili svetu smrt ?

I otkud još mogu tako mrtva,
prepoznavati
vučju šapu pored svoje ograde
rano ujutro,
kad cijeli grad spava,
a zora se svježe zakrvavi na snijegu ?

Jednom obljubljena
vučjom trepavicom,
jednom nastanjena
u nečijoj ponoći,
varljivom odsjaju liskuna,
jednom
zamrznuta u oseci,
utopljena u plimi,
ja ljubav čujem
i u zamrznutom jezeru,
čujem
kako se o njoj dogovaraju ribe,
ne pitam se
dolazi li ili odlazi,

i ne može me zavarati njen krivi trag.




Foto: Mario Anić, dragi fejs kolega


12:11 | Komentari 31 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 26.12.2019.

Anđeli i ključevi od stana

Frend mi neki dan zazvecka pred očima ključevima od svog stana.
- Za vas golupčići, kaže, i pritom se zavjerenički nasmije od uha do uha.
Ide na par dana izvan grada, a zna da smo ovaj moj i ja, totalno poludjeli tinejđeri, nikučetanimačeta, kako se ono kaže.
Naravno da sam ovog mog upoznala sa svim prijateljima.
To se ne radi, kakti.
Ak prekinemo, frendovi će mi, moji vlastiti, ići na živce s pitanjima.
Nepromišljena sam do bola.
Njegove sam frendove upoznala preko mobitela samo.

Mojim se frendovima uglavnom sviđa.
Sestri ne.
Tata ga eksplicitno ne želi upoznati i smatra ga najvećim neprijateljem u državi.
U rangu Milanovića.
Mami se malo sviđa, malo ne.
Ovisno o tome koliko sam doma.
Bratu je ok, al daj mala smanji doživljaj.

Da se razumijemo, ja sam fino na pragu pedesete.
Imam brak iza sebe, udovica sam, baka, čovječe!
Sinu je ok, al ga stalno odvlači od mene.
Od svih unuka, najviše se sviđa unučici, naravno.

Za Božić je bio kod moje svekrve.
Da mi netko to priča o sebi, mislila bi da laže
ko pas.
I to ne bilo koji pas.
Nego rotvajler. Ma ko doga da laže.

Svekrva mi je odavno rekla, da će mi doć na svadbu.
Još mi on tada, niti itko drugi, nije bio ni u peti.
Pita svekrva, da jel mi dobar. Velim je, ok je.
Onda ga ne puštaj, veli ona meni.

Di sam ono stala..da..zvecka frend ključevima.
Ma koja je to duša od čovjeka!
Da sam znala, ne bi se tolko po doma ubijala od čišćenja!
Maloprije sam ušla u stan. Otišla od doma, kaj da vam velim, odmorit dušu, srce i glavu.
Ne palim telku. Divna energija.
Frend je samac, al uredan.
Ostavio mi je na stolu punu zdjelicu oraha, bombona i keksića u veelikoj kutiji, na kojoj piše: otvorite i smažite do kraja!
Upute za korištenje televizora.
Na stolu anđeo koji baš liči na njega.

Ne znam dal da uopće ovom mom javljam da ...
:-))))



UPDATE:

Sretnija nam bila 2020.!
Svi naši anđeli nas pratili!
I oni razigrani i tvrdoglavi i nadahnuti i strastveni!
Nek nam pokažu pravi život, radostan i svet.
Neopterećen glupim razlikama, nesporazumima, krivim spojevima, taštinama, prevelikim egovima.
Nemajte vremena za tugu!
Neka dođe ponekad samo, ko ove kapi na mojoj raskošnoj pšenici, da osvježi, okrijepi, raščisti misli!
U Novoj ispunjavajmo sve svoje stare želje!
I budimo zdravi, jedri, rascvali u punini svog toplog srca!

Vaša Sarah:-*


21:01 | Komentari 22 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 23.12.2019.

Sve je počelo s vanil kiflicama



Radim ih svake godine i sve počinje s njima.

Prhke, nježne ko slatki oblaci, tope se na jeziku, zamirišu kuću na način, da se svak obavezno sjeti kad ih je prvi put ili gdje ih je sve jeo, ajme milih li uspomena!
Sigurna sam da to radi vanil šećer. Ta sjećanja.
Tati ih je njegova mama nosila u vojsku.
Mami ih je njena mama nosila u krevet, u kristalnoj zdjelici kad je bila bolesna.
.......
I onda prepišem neki recept s neta, onak brzinski, rutinski umjesim, stavim tijesto da se hladi sat vremena, pozovem mamu da se smijemo skupa i mijesimo..
Nakon 15, 20 minuta otvorim pećnicu, a ono..rastopljena smjesa..mama i ja u šoku!
Čitam recept ponovno, piše :
imajte hladne ruke.

Mislim si..hladne ruke, što je to.
Kod mene sve vruće. I glava i prsti. I kuhinja.
I jezik. I temperament.
Najlakše bi bilo okrivit ljeto i narkoze.
Al nije to.
Maslac jbt rastapam pogledom.
Mislim..i vani je toplo. Australska zima.
A maslac mora bit hladan. I glava. I prsti. Jezičina pogotovo!

Smjesu ovih napol pečenih scary rastopljenih kiflica sam ohladila.
Napravila drugo tijesto prema drugom receptu.
Metnula i bademe..ajme miris pečenih badema, kolke uspomene..
Pomiješala tijesta. Dodala jaje. I brašna.
Po opipu. Iskustvu.

Otišla nadokupit poklone i na vruću čoksu sa dragim- nek se to ogromno tijesto dobro odmori u frižideru.
Pa što bude.

Sad dovršavam peti protvanj prhkih vanil kiflica. Odlične!
E, imam novi recept!

Što ne mogu spasiti hladni prsti, glava..
Može vruća čokolada.


23:22 | Komentari 29 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 17.12.2019.

Bez mene

Ova gužva po gradu, strava. Nervoza u redu za kobase. Grad koji ne prepoznajem.
Seljačija na najjače.
Sad kužim Dalmatince. Daj mi vrati tišinu i mir mog Zrinjevca. Da čujem vodoskok. Daj mi moj Gornji grad gdje mogu na Štrosu mirno sjesti i meditirati sa svjetlima u daljini. Sve ovo glasno, šljašasto i kičasto, ne privlači me. Odbija, točnije je reć. Prisilna zabava. Za raju. Lažan raj. A na svakom koraku s druge strane, gladni, prosjaci, beskućnici. Blijedi, iscrpljeni od potrage za svojim dostojanstvom.
Izmoždeni od nade. Života dan po dan.

Kao ni svoj grad, tako ni njega
više ne prepoznajem.
Ugasio se sjaj.
A ja tinjam s mojim prevelikim rukama, očima, nadama. Tinjam tu ko ona smiješna mala tinjalica na rubu grada.
Razgovori zapinju. Zamrse se. Riječi se pogrešno čuju, izgovaraju, tumače.
On želi sve popraviti poljupcem, zagrljajem, željom.
A ja sjedim naglo probuđena pored njega, ravnih leđa, ko od stijene odvaljena. I ne mogu mu pružiti ruke za zagrljaj. Ne mogu. Obuzima me stara tuga, ona tuga stara par stoljeća, divovska, u prevelikim cipelama, raskuštrana od ove pretople zime.

Što to odrađuješ, srce moje?
Koje to preduge šutnje, neizgovorene misli, tajne i sumnje, prekinute niti, krivo dodane lopte, igre skrivača?

On se ispričava, ispričava za sve, mada ne zna što je kriv, i zašto tinja ta stijena pored njega, koja ne može pružiti ruke ni za jedan običan zagrljaj.
Ne može.
A riječi zamršene stoje na stolu, umorne riječi, koje smo ispljunuli nakon što smo ih dugo krckali pod zubima.

Bit će teško biti sama.
Istetovirat ću na lijevu ruku, odmah iznad zgloba: Live and let die.
Nije puno slova i neće puno previše boljeti, zaustaviti tu Majku Terezu i napokon dozvoliti ljudima da žive loše, piju loše vino, glume da su sretni, uživaju u ovoj paradi kiča,
dozvoliti njemu da živi svoj život
najbolje što zna.

Bez mene.




20:40 | Komentari 26 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 16.12.2019.

Dvajstšesti

Jedino što nekada
Požalim kod svog majčinstva
To je
Što nisam tada bila
neposlušna punk'snotdead mama
S tatoo na vratu
Najbolje neki zmaj koji riga vatru
Pirs u nosu
Nepočešljana ko Debie

Ovako
Bila sam nježna, prenježna
Pričala priče, pjevala pjesme
Đizus dosade
Studirala
Objašnjavala ti s tri
Što je špijunaža
Zlato
Sine
Pravo te i dalje zanima
Ali
S druge strane
Di je ekipa

Mada si i po tisucu puta dnevno ponavljam
Tvoj put, tvoje cipele, tvoja škola
I one moje traperice poderane na ogradi
Dok sam te pratila u tvojim najluđim
A ti si znao i bio si brz
Izlasci kroz prozor
Moje podmetanje noge, cinkanje, kopanje po mobitelu, torbi, džepovima

Ja sam stvarno sretno dijete
Urlao si na stražnjem sicu s nekih10,
A poslije cajke
Tješi me da ti je najmlađi roker
I ti tu ne možeš ništa

Trebala sam umjesto dosadna
Bit onako
Umjereno problematična mama
Pa da ti kao spašavaš
Mene

Sretan ročkas mili.



07:48 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

petak, 13.12.2019.

Malena

Malena

Ova pjesma voli te sva
i sva je laka,
satkana tek od zrnca maka,
pa grožđica, ruma i meda.

Kada prošapćeš iz drugoga svijeta,
kroz usta mog petogodišnjaka
i kroz sjećanja vrulje,
ono isto, kako bih trebala biti mala
da bih lakše ti stala
u džep košulje.

Zrnce sam, vidi me,
al ima tu mili i ruma i meda,
k srcu svom sakrij me
preko svakoga reda.


00:34 | Komentari 17 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 11.12.2019.

Stan

Lakirane cipele cokulastog kroja digle su se na prste, kako bi ona lakše pozvala debeljuškastu plavu kutu iza šaltera.
- Ultrazvuk dojke, naručila bih se, rekla je sestri i namjestila crvenu beretku unazad. Crne kratke šiške. Crveni kaputić s kapuljačom. Prava mala Amelie.
Blage veze nema koliko je lijepa!
Sestra je traži još neke papire, naravno.
Crni kožnati ruksak skida brzinom munje, a unutra zvoni još i mobitel u nezgodnom trenu.
Daje snop papira šalteru i javlja se.
- Da, al' na onkologiji sam, Mario.
Ne mogu sad..kasnije.
Taj netko ne odustaje. Priča i priča.Ne gasi se.
- Znam da će nam otkazati stan, rekla je žena do polovice prošlog mjeseca...
Sestra je nešto ispituje. Radi se o njenom zdravlju. Mario ne prestaje.
- Nemam više novaca. Nisi ništa platio..ne, ne govorim vama, sestro..
- Ali rekao si da ćeš se zaposliti, ljubavi...ja nemam..nemam otkud..bolesna sam.
Nježna je, strpljiva, blaga. Ali ne prema sebi.
Sestra joj pokretom ruke pokazuje da izvoli završiti razgovor. Nema ona strpljenja za ove nepristojne klinke koje ne vode računa o sebi.
I još stalno vise na mobitelu.
Amelie prekine razgovor. Nastavlja razgovarati sa sestrom.
Mobitel joj u ruci zvoni i zvoni i zvoni.
Mario je izbezumljen. Ostat će na cesti..sve to zbog njene nebrige...i sad se kuja još i ne javlja.

Amelie..promijeni broj.
Ne, šutni taj mobitel u smeće.
Kad bih vjerovala u bajke, rekla bih ti da u tim lijepim cipelicama triput lupiš petama i vratiš se kući iz ovog ružnog sna i ružne veze.
Ne, njemu doista nije stalo.
Pogledaj, vani je sunce mila i nebo je usred prosinca tako proljetno plavo, a tvoja je mladost bistra i tvoja dobrota veličanstvena.
I sto te još pogleda čeka. Ajme. I ruku. I ljubavi.
Na svakom će te kutku svijeta čekati pas kojeg treba udomiti, mače napušteno koje treba nahraniti...prepoznat će te po mirisu ljudi koji će trebati tvoje oči, ruke tvoje i tvoj smijeh.
Bit će glumaca, laskavaca, pjevača. Bit će ih koji bi te prodali za novčić. Gladno djevojačko srce. Nekada je bolje spavati s vlastitom rukom na boku.
On te nije dopratio danas do bolnice.
On te nije držao za ruku dok se bojiš za svoj život.
Možeš li se, molim te, malo više voljeti?
Ti si taj pas. Ti si to mače. Ti si taj odnos kojeg moraš njegovati poput egzotične, osjetljive biljke krhkih listova.
Ti si baš sunce, Amelie.
Bez tebe, svijet bi potamnio.




20:42 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 09.12.2019.

Gabi i bakica

Kad bih pisala o svom ljubavnom životu, mislili bi da izmišljam, da sam odgledala isuviše filmova noirre, i da šta mi trebaju ti filmski ugođaji i filmske priče.
Te strast. Te snaga. Te riječi. Te djela. Te besmrtna budeš, takva sva izrezana.

Kad može život biti nekada i sasvim normalan, jelda. Uravnotežen. Predvidljiv. Lijepo predvidljiv. Jelda da može? Miran. Dvije svijeće. Toplina doma. Osvjetljene slike. Album uspomena.

Leđa su me zgrabila prošlu srijedu, jer se jako znojim noću i trebala bih se stalno presvlačiti.
I sebe i krevetninu. No, nisam to činila.
Brisala sam se ručnikom i glumila frajericu, pa mi se upalio leđni živac.
Bolilo me do mučnine.
Išla sam na blokade i bila na bolovanju.

Jučer na rođendanu malog mog četverogodišnjaka, on mi sjeda u krilo i šapće mi na uho: - Ajmo gore, baka. Ideš leć.
Slavljenik je, treba otvarat darove, igrati se, al ne, on se šuška u mom krilu.
A nikom nisam rekla da me boli, najmanje njemu.
Gore mi veli da skinem šlape, ušuška me u crvenu dekicu i donese knjigu da mu čitam.
Leđa zahvalno popuštaju. Milina!
Kako je samo znao?
Moj anđeo mali.

Kad bih pisala o svom ljubavnom životu, mislili bi da izmišljam, da sam odgledala isuviše filmova noirre, i da šta mi trebaju ti filmski ugođaji i filmske priče.
Moj dečko me jako voli i jako želi.
Nedvojbeno je to.
No eto, baš trenutno nema gdje i nema kako.

Pričam s frendicama.
Sve neki vrlo slični niškoristi muškarci, koji bi se rado domili kod žena i ne radili ništa.
Koda su si svi nekaj u rodu.
Žive kod staraca. Bivše žene. Kod rodbine.
U depri su. Ili se bave kriminalom.

- Kuhat ću ti maco svaki dan, dok si na poslu.
- Nema posla, sve sam pretražio.
- Ajde mila, nađi nam stan.
- Budi hrabra, ajde, znaš da te volim. Riskiraj.

Kada su to točno muški obukli roza tajice, stavili šljašteći make up i krenuli glumit Melanije, ha? Koda sam prespavala jedno dvajst godina. I probudila se u svijetu muških sponzoruša.
U kojem trenutku su to točno, prestali toljagom umlaćivat životinje i nosit ih u spilju da ih mi onda spremimo na gulaš( ne njih, životinje)?

Kad bih pisala o svom ljubavnom životu, mislili bi da izmišljam, da sam odgledala isuviše filmova noirre, i da šta mi trebaju ti filmski ugođaji i filmske priče.

E, pa baš neću. Zato neću.
Pisat ću o Gabiju, koji, umjesto da slavi svoj ročkas, ušuškava crvenoflisnom dekicom svoju blesavu, naivnu, nedoraslu baku.
Baku koja vjeruje, kojoj se blagdanski zacakle oči ko lučice, samo kad mi kaže Ljubav...

Baku koja se danas od silne sreće i zatomljenog straha rasplakala, kleknula pred ljepotom, otpjevala Wild thing..pa pa, pa ra pa pa... i nazdravila novom životu jer je marker savršen!



20:10 | Komentari 19 | Print | ^ | On/Off |

subota, 07.12.2019.

Svjedočanstvo o čizmama


Bila je
jedna jako
hladna zima,
kad su mi se čizme raspadale sve redom,
kada sam posrtala
u njegovim cipelama,
iznemoglo hodala asfaltom koji se
blagdanski caklio u mojim isprepadanim očima,

kad je srcu bilo pretijesno u grudima,
kad sam novu dočekivala
u strahu za jedan život.

A danas,
danas je opet zima.
Popodne sam opremala
dvoje nikolinskih čizmica,
jednu
s piškotama
i teglicom krastavaca
( zubići rastu )
i grijala srce poslije
u tom dječjem kikotu,
u poznatom i plavom, znatiželjnom pogledu
i u izmrvljenom, slinavom smokiju po mojim hlačama.

Druga nikolinska dobila je šibu,
par kutija cigareta,
i pokušaj objašnjenja
zašto se prepustiti ljubavi
mada je rizik i može boljeti.

Život nekad
u jako malo vremena,
svjedočim,
može
na najbolji mogući način,
biti maštovitiji i bogatiji
od naših najsmjelijih
i najlucidnijh snova.

moram zapamtiti
za one dane kad manje u to vjerujem.
( 2013. )


17:20 | Komentari 13 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 04.12.2019.

Odnosi

Dugo sam i predugo očekivala da u partneru mogu imati sve.
Prijatelja prvenstveno.
Očekivanja su naravno, onaj klasični zajeb.
Mother of the zajeb, yes of course.
O, slatkih li mladenačkih zabluda, koje nas prate i do neke srednje dobi!
A uredno sam primjećivala kod udatih frendica, da nisu lude suprugu pričati baš sve.
Pa prešućuju: skupu odjeću, flertove, preljube, slutnje, dojmove knjiga, filmova, strahove, analize odnosa..mudrice, za to služe prijatelji.

I sve donedavno zapravo, mislila sam si
da su takvi brakovi loši i otuđeni.
U stilu, ja si to ne bih tako.
Otišla sam iz braka u kojem se komunikacija svela na peglanje i pranje. Smatrala sam to izostankom ljubavi i poštovanja. I odlazila sam tako, s bačenom bombom iza sebe, u Boško Buha stilu, iz mnogih po meni jalovih odnosa.
Odnos mora rasti, mora nas hraniti obostrano, moramo dijeliti i slutnje i brige i tajne i svaku bojazan. Kakvo prešućivanje bilo čega!
Bliskost. Partner mi je najbolji frend. Volimo se na više nivoa. I ja sam njemu najbolji drug. U dobru i zlu, kaj ne?
A ne, ne! Partnerski odnosi tako ne funkcioniraju.

Idem napunit mob i odmorit leđa koja me rasturaju od 3 ujutro. Upravo sam se vratila s injekcije, a ti kortikosteroidi uvijek mi čudesno prosvjetle razum.
Nastavljam poslije malo. Ili sutra, bum vidla.


Sad bu te me još izazivali komentarima:-)))
pa nastavljam priključena na punjač.
Injekcija još fino djeluje, pa sam sretna i zahvalna.
Kad ne bu, imam brufen i normabel.
Po psihosomatici, bolovi u leđima su neki preteški teret koji nosimo.
U mom slučaju, bolilo me kao da će me prepoloviti. Srce i razum. Po pola. U mom slučaju -stalno su u svađi.
Srce veli- drug mi je. Moram mu sad pomoći kao što je on meni.
Razum veli sve ono o medvjeđim uslugama.
Pa se lomim i bole me leđa.

Tip sam brižne partnerice. Tako sam naučila i na braku mojih roditelja. Spavam mirno tek kada znam da je sit i da mu je toplo. Majčinski, fuj, bljak. Pretvaram se iz one ruže Malog princa, u neku požrtvovnu ženicu. Al to samo zato, jer je njegov modus vivendi prema meni bio takav. Od početka. Zaštita, briga, požrtvovnost. Tip tako funkcionira. A meni je zaštita trebala, jer sam doista bila potrebita i bespomoćna, operacija, bolnica.
Kroz sve to, imala sam potrebu da si i sve pričamo.
Sad lovim frajera u prešućivanju ili nevoljkom pričanju o nekim temama. O tome priča s frendovima, da me ne uznemirava ili ja to ko žensko, jednostavno ne bih razumijela.( !)

Na autogenom sam učila kako su partnerski i prijateljski odnosi, ko kruške i jabuke. Ne miješa se. Postoje stvari koje s partnerima ne dijelimo. Nikada. Jednostavno je to drugi nivo odnosa.
Zato je prijateljstvo najvrijedniji odnos koji imamo s ljudima. Bezuvjetan i daleko iskreniji od ljubavnog.

Ja sam od onih koja gajim duboke ljubavne odnose. Duboku privrženost. Ili pak samujem godinama. Beskompromisno.
Tako mi to Francuzi radimo:-)
Meni je tako moj idealan, zamišljen partner nekada i brat. I najbolji frend. Čitam mu svaku brigu na čelu, suzu u oku, želim da mi kaže sve, i da sam ja slobodna njemu reći sve. Nervira me i izvan sebe sam kad ga boli ili je u opasnosti. Jebiga. Moram izgleda naučit drukčije. Malo sebičnije više, onak kujasto.
Imam frenda za ozbiljno i bezuvjetno.
Ljubavni je odnos samo lepršava zabava!?

Malo manje dubine dobro bi mi došlo..

Idem sad vidit kaj ste me komentirali:-)))


19:23 | Komentari 54 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 01.12.2019.

Kist

Da ne bih više toliko slikala
Odnose, pojave i ljude
Odlučih dati poteze kistom
Svom praznom platnu
Vidim ti suze
Nisi prebolio
Al neću kvariti
Koliko sve ljudi možemo žarko voljeti
U isti (za) mah

( meni pjevaš Libar.
Sve mi kažeš. Kroz pjesmu. Dragi.)







Odnos se mijenja.
Baš poput slike..
Nikada ne znaš kamo će te odvesti..
Iz svake perspektive izgleda drukčije.
I svaki potez nešto znači, mada se može i popraviti.
Ali..samo ako to doista želiš.


10:14 | Komentari 56 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.