Marketing
Odnosi
Dugo sam i predugo očekivala da u partneru mogu imati sve.
Prijatelja prvenstveno.
Očekivanja su naravno, onaj klasični zajeb.
Mother of the zajeb, yes of course.
O, slatkih li mladenačkih zabluda, koje nas prate i do neke srednje dobi!
A uredno sam primjećivala kod udatih frendica, da nisu lude suprugu pričati baš sve.
Pa prešućuju: skupu odjeću, flertove, preljube, slutnje, dojmove knjiga, filmova, strahove, analize odnosa..mudrice, za to služe prijatelji.
I sve donedavno zapravo, mislila sam si
da su takvi brakovi loši i otuđeni.
U stilu, ja si to ne bih tako.
Otišla sam iz braka u kojem se komunikacija svela na peglanje i pranje. Smatrala sam to izostankom ljubavi i poštovanja. I odlazila sam tako, s bačenom bombom iza sebe, u Boško Buha stilu, iz mnogih po meni jalovih odnosa.
Odnos mora rasti, mora nas hraniti obostrano, moramo dijeliti i slutnje i brige i tajne i svaku bojazan. Kakvo prešućivanje bilo čega!
Bliskost. Partner mi je najbolji frend. Volimo se na više nivoa. I ja sam njemu najbolji drug. U dobru i zlu, kaj ne?
A ne, ne! Partnerski odnosi tako ne funkcioniraju.
Idem napunit mob i odmorit leđa koja me rasturaju od 3 ujutro. Upravo sam se vratila s injekcije, a ti kortikosteroidi uvijek mi čudesno prosvjetle razum.
Nastavljam poslije malo. Ili sutra, bum vidla.
Sad bu te me još izazivali komentarima:-)))
pa nastavljam priključena na punjač.
Injekcija još fino djeluje, pa sam sretna i zahvalna.
Kad ne bu, imam brufen i normabel.
Po psihosomatici, bolovi u leđima su neki preteški teret koji nosimo.
U mom slučaju, bolilo me kao da će me prepoloviti. Srce i razum. Po pola. U mom slučaju -stalno su u svađi.
Srce veli- drug mi je. Moram mu sad pomoći kao što je on meni.
Razum veli sve ono o medvjeđim uslugama.
Pa se lomim i bole me leđa.
Tip sam brižne partnerice. Tako sam naučila i na braku mojih roditelja. Spavam mirno tek kada znam da je sit i da mu je toplo. Majčinski, fuj, bljak. Pretvaram se iz one ruže Malog princa, u neku požrtvovnu ženicu. Al to samo zato, jer je njegov modus vivendi prema meni bio takav. Od početka. Zaštita, briga, požrtvovnost. Tip tako funkcionira. A meni je zaštita trebala, jer sam doista bila potrebita i bespomoćna, operacija, bolnica.
Kroz sve to, imala sam potrebu da si i sve pričamo.
Sad lovim frajera u prešućivanju ili nevoljkom pričanju o nekim temama. O tome priča s frendovima, da me ne uznemirava ili ja to ko žensko, jednostavno ne bih razumijela.( !)
Na autogenom sam učila kako su partnerski i prijateljski odnosi, ko kruške i jabuke. Ne miješa se. Postoje stvari koje s partnerima ne dijelimo. Nikada. Jednostavno je to drugi nivo odnosa.
Zato je prijateljstvo najvrijedniji odnos koji imamo s ljudima. Bezuvjetan i daleko iskreniji od ljubavnog.
Ja sam od onih koja gajim duboke ljubavne odnose. Duboku privrženost. Ili pak samujem godinama. Beskompromisno.
Tako mi to Francuzi radimo:-)
Meni je tako moj idealan, zamišljen partner nekada i brat. I najbolji frend. Čitam mu svaku brigu na čelu, suzu u oku, želim da mi kaže sve, i da sam ja slobodna njemu reći sve. Nervira me i izvan sebe sam kad ga boli ili je u opasnosti. Jebiga. Moram izgleda naučit drukčije. Malo sebičnije više, onak kujasto.
Imam frenda za ozbiljno i bezuvjetno.
Ljubavni je odnos samo lepršava zabava!?
Malo manje dubine dobro bi mi došlo..
Idem sad vidit kaj ste me komentirali:-)))
Post je objavljen 04.12.2019. u 19:23 sati.