Vučja trepavica

29 prosinac 2019

Vučja trepavica ( 2014.)

Nikada nisam znala
da li dolazi ili odlazi.
Maštom sam nadopunjavala
zaborave srodnosti.
Tražila cijelu vječnost taj neki davno zaboravljen i tko zna čiji stih:

"kad padne prvi snijeg, ja pomislim da će se ipak vratiti..."

A onda sam
tražeći bez uspjeha,
umorna zaspala,
ne tražeći više ništa
osim da se ne sjećam,
da umru od straha zbog njega
svi naši mirisi,
sve naše dječje radosti i bolesti,
da umre od srama
svaki moj
napajajući izvor bola.

Ne znam jesam li umrla sada
kada ga više nema,
ili nekada prije.
Sada kada se više
neće nikako vratiti,
a pao je snijeg.

Kada se srce tako zavezalo u čvor
da kuca tek tihim odbljescima
i plavim proplamsajima.
I kako se onda,
nakon svega,
srce uspije premetnuti
u propinjujućeg plamenog konja
išteći ljubav ili svetu smrt ?

I otkud još mogu tako mrtva,
prepoznavati
vučju šapu pored svoje ograde
rano ujutro,
kad cijeli grad spava,
a zora se svježe zakrvavi na snijegu ?

Jednom obljubljena
vučjom trepavicom,
jednom nastanjena
u nečijoj ponoći,
varljivom odsjaju liskuna,
jednom
zamrznuta u oseci,
utopljena u plimi,
ja ljubav čujem
i u zamrznutom jezeru,
čujem
kako se o njoj dogovaraju ribe,
ne pitam se
dolazi li ili odlazi,

i ne može me zavarati njen krivi trag.




Foto: Mario Anić, dragi fejs kolega

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.