četvrtak, 28.11.2019.

Promjene

Nevidljivi prijelazi
Noći u dan
Ko zamah kistom
Na pravom mjestu
Svilena podsuknja povjerenja
Sve ono burno rušenje mostova
prelijeva se
U sasvim drugu melodiju
Sjećaš li se prvog susreta
Moji prsti navikli na poljupce
Sad trepere na prvom mrazu
Crtaju kajdanku pripadanja
Što više svoja
To spremnije tvoja
U kodove srca zapisujem
Ljubav je ostati kad se sve ruši
Kad znaš da je crvena nit za koju se držiš
Klupko zamršeno tvoga srca
Ti bi spavao na lovorikama
A ono ima već s tobom
druge planove




06:48 | Komentari 13 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 25.11.2019.

Baby



Baby, I see this world has made you sad
Some people can be bad
The things they do, the things they say
But baby, I'll wipe away those bitter tears
I'll chase away those restless fears
And turn your blue skies into gray


00:40 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

petak, 22.11.2019.

The great gig in the sky

Bliži se Božić.
Postavljaju željezne konstrukcije borova, zvončića, angeleka. Po dućanima kuglice, lamei, kućice lućice i sva ona silna druga čudesa.I drage drangulije.
Neka me polijeva nostalgija. Trnci po ramenima i val hladne, jezive samoće.
Zlatna pozlata skida mi se s prstiju.
Vraćam je mahnito, premećem po dlanovima, pohranjujem u džepovima.
Djetinje čuvam. Ne dam. Ne vjerujem.
Zvjezdice kojima sam ga nakitila.
Puna mi ih torba.

- U koju mi sad to fazu ulazimo, pitam ga takvog odzvjezdanog i izmijenjenog.
Pitam ga kao da mi je prvi put.
Kao da nisam nikad..nikad...
Pitam uplašeno. Izbezumljeno.Prestravljeno.
Ko usred potresa.
- U fazu ljubavi, veli.
Samouvjereno. Seizmološki precizno.
Kao da se o tome ikada može išta znati.

Toliko lijepih dana i toliko dobrote.
To nisam bila kadra izmisliti. Ni zamisliti.
Al ljubav ima svoju prirodu život- smrt- život.
I to je zapravo ono što ja ne znam:
tu smrt prihvatiti kao nešto što će proći. Gorijeti i izgorijeti. Kao i život što će proći.
Roditi opet novi život.

U ljubavi se suočavamo sa vlastitim i tuđim nedostacima. Grubostima. Glupostima. Nepažnjom.
Sa vlastitim.Također. I slabostima. Slabim karakterom. Vrućim čelom koje je izgubilo svoje nebo.Demonima prošlosti.
Ružičast oblak rasplinjava se. Konture više nisu maglovite i sve nekako postaje bolno jasno.
I iskrivljeno. I nakazno. Ko ona čudovišta u mraku kojih si se plašila. Onako nakeženo: nikada te uopće i nije...samo je glumio.
I nećemo se nikada više. Ni čuti ni vidjeti.
Mrš. Odjebi. Vrijeđaš mi inteligenciju.
Samoživa si.
Neću ja više tebi glumit budalu.

Pa grebem po dnu svoje torbe, ko po dnu svoje griješne djetinje duše.
Pronalazim svašta. Uglavnom nepotrebno.
No, zvjezdica ni za lijek.
Pa bježim od njega, pa mu se ozareno vraćam. Volim i mrzim. Opraštam.
Zadajem si zadatke, da ne mislim.
Trčim daleko, daleko, koda me svi vrazi gone.
Al di ćeš od sebe..

A onda se smirim pod tirkiznom dekom.
Mala me moja Auriel Rose podsjeti na zahvalnost.
Cikne mi uzbuđeno na uho, sva ustreptala, spremna za novu priču.
- Bit ćeš ti dobro, šapne.
Pa mi se debeljuškasto ispruži na ruci.

Hvala na plesu i buđenju.

A dalje..kako nam nebo dade.



23:21 | Komentari 17 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 21.11.2019.

My darling


22:24 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 20.11.2019.

...

.


00:43 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 17.11.2019.

Dama i skitnica

Topla, topla večer u studenom.
Bakrenožuta jesen uvijek je kulisa rastanaka.
Moja svila od koje sam sačinjena, teško podnosi tu vlagu.
Govori mi sve što sam ja njemu htjela reći.
Smješkam se, dok fino osvjetljene gornjogradske palače titraju u mome uhu.
Osvjetljeni prozori. Komoditet.
Mogu šutjeti. On će sve reći, na svoj način.
Ja ću otpjevati na to tercu, tercu na tišinu, jako bogato sazvučje.
Neću propasti.
Jedem veliku krišku torte s makom,
zarađenu od njegove svirke.
Posebno je slatka, to je izniman trud.
On me gleda drugačije.
Jer svaki dan mi smo drugi ljudi.
Dok podižem ljestvicu našeg odnosa, svjesno i bez ljutnje ne pristajuć na ništa manje, ja sam kraljica, kraljica ulica.
I u d- molu, moja je ljestvica visoko.
I sama se moram vječno propinjati na prste.
Ti snovi. Te želje.Te slike. Da ih dosegnem.
S tobom ili bez tebe.
Kada odem, padat će ti kiša i to će biti tvoj izbor.
Tvoja sloboda ne da se ograničiti mojim snovima, jel tako. Onda nemoj govoriti da bi crko bez mene. Jer ja vjerujem izgovorenom.
Ne dam mu da me utopi, posvoji, da se opusti, učini me običnom.
Borba za samosvojnost. Integritet.
Tisuće malina čujem mu u grlu.
I violina orkestar. Vidra od Begeja.
Noćna svjetla gore mu na obrazima.
U očima žeravica avantura. Života u Sada.
U Petrinjskoj pjeva Cigo.
On ostaje s njim, glazba zove i pomaganje nekome..meni više ništa ne treba.

Dame moraju znati same.
Pa stavljam ruke duboko u džepove, neću ih uprljati ljutnjom.
Koračam visoka, koračam svečana i puna ljubavi za sebe.
Bravo, kažem si. Hvala ti što si tako pametna.
Potapšam lijevo rame, zaokrenem misli, na mom lijevom uhu pružena ruka prema meni nekoj, sutra.

S tobom ili bez tebe dragi, nikad te neću zaboraviti



20:48 | Komentari 22 | Print | ^ | On/Off |

petak, 15.11.2019.

Tri

Na treningu, slušamo o emocijama,
njihovoj naravi i kako s njima,
mene su dopale dvije.
Pozvalo me da ih baš ja predstavljam.
( ne čudi me, samo da kažem,
vijore mi u kosi, u njih se pretvaram)

Prva je brza, snažna, gori, cvate, hrani.
Druga je spora, tmasta, teška, naplavljuje.

Prvu ne smiješ zaustavljati.
Došla je protrčati kroz tebe, ko repata kometa nebom. Osvjetlati te, ti obraz. Promijeniti.
U njoj guštaj. Ona žuri dalje.

Drugu moraš grliti, pa joj mahati pozdrave.
Treba joj puno nježnosti.Razumijevanja.
Al za nju se ne smiješ vezati.
Stisak ruke i baj.

- Nikada te neću zaboraviti.
- A ti ideš negdje, a? ( cerek)
- Mi smo zbilja čudan par.
- Kako, u kojem smislu?( dignuta obrva)
...elaboriranje..elaboriranje..
...elaboriranje...elaboriranje..

Treća. Emocija. Najgora.
Sveobuhvatna.

Taj će.
Otić.
Jer.
Prelijepo.
Je.



20:11 | Komentari 25 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 12.11.2019.

....

Zbog svog tog sunca kojeg je dovukao u moj život, zbog sve te želje, zanosa kojim je učinio da stvari manje bole i da jesen postaje filmski besmrtna, sa tisuću sudbinskih sumraka, scena u kojima se duša prelijeva i pretače i drapa ko najdraža haljina, zbog tih ruku, tih usana, te ključne kosti, tog spoja ramena i vrata koji boli, kojima je tjerao hijene i sve što me ne voli, zbog onih dječaka u pothodniku, kojima je dijelio negros bonbone, zbog tih plavih, mokrih noći u mom krevetu, u kojima mi pada magla, po licu, vratu, u kojima se bojim za sebe, za njega, za život, u nespokoju dočekujuć zimu, zoru, sa starom ruskom romansom u stražnjem dijelu mozga, ko utvara, priča o meni, nama, zbog one mene iz Ljubljane, bože koja zaljubljenost neopisiva i koja mladost, koda sam od smrti pobjegla, mlađa, zdravija, hrabrija, djevojčica, djevojka, žena, u vlastitom krznu, kastrirana, moćna, zadavljena ljepotom u kojoj pronalazim ljubav, sreću, dom; zbog svih onih koji su me voljeli, kako su najbolje znali, čuvali, strepili, držali se za glavu, galamili, gađali me papučom, daljinskim, prekidali liniju, kašljali, umrli ili mi se pridružili u pjesmi, govorili mi da sam baš fina žena neka, kurtizana, ona koja se premalo voli, previše, Sunce, Zlatna, Malička, zbog onih noći otjecanja dosadne i uporne kiše niz žlijebove i telefona kojim se nekoga ne može dozvati, jer..broj koji ste nazvali.., zbog ukupnosti svega što je dizalo i spuštalo na tom toboganu smrti, u toj lavini svih zamotanih i pogubljenih, obezglavljenih osjećaja,
šaljem osmijeh jednoj dubokoj tami, ko računovođa koji zna, firma je u stečaju, i sve što se još može jest, popaliti ovu svotu koja je preostala s računa i u anonimnosti, a s puno brige za sebe, zbrisati na Maldive, il negdje drugdje, gdje je veći dio godine ljeto, promijeniti ime, prezime, boju kose, baciti telefon, pamtiti ga ko četverolisnu djetelinu, sprešati u omiljenoj knjizi, jer to se s djetelinom i radi, zar ne, spremno napraviti relikviju od svih trenutaka, zaboraviti sve ružno, smjesta, pa patiti, onako svjetski, izmijenjena i anonimna, polomljena, al sačuvana od ljubavi i od dna



02:07 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 07.11.2019.

Pikula

Ima jedna koja mi kaže
Kako sretni ljudi ne pišu pjesme
E, pa pišu, pišu, kažem joj ja važno
Pišu kada stignu
Pišu dok vode ljubav, češkaju leđa,
ostavljaju ljubavne ugrize na vratu,
malene šarene podsjetnike
Pikule šestorepke
O trenucima kada iz blizine vidiš
Voli te, zbilja te voli
Pa zagrizeš kao da je zlatnik
ljubav za donju usnicu
A ona se protegne, protegne se preko svih vremena, ta ljubav
- Sanjao sam te prije par godina
I ovaj trenutak sam sanjao
I tebi se otvori list navrh glave
I pojavi ti se pup iza uha
I tako par trenutaka budeš
Sami cvijet u nastanku
Cvijet u pikuli
Pa se zakotrljaš niz noć
A noć je maglovita
I ruže se bore za zrak
A ti hodaš svečano
A ti hodaš zakotrljano
I ti gledaš njega kako odlazi preko pruge
On i kapuljača i njegovo srce puno tebe,
vjere u sreću,
gitara na leđima,
a u pretincu
knjiga koju mu poklanja s posvetom
tvoja terapeutica


23:11 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.