Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi

Marketing

The great gig in the sky

Bliži se Božić.
Postavljaju željezne konstrukcije borova, zvončića, angeleka. Po dućanima kuglice, lamei, kućice lućice i sva ona silna druga čudesa.I drage drangulije.
Neka me polijeva nostalgija. Trnci po ramenima i val hladne, jezive samoće.
Zlatna pozlata skida mi se s prstiju.
Vraćam je mahnito, premećem po dlanovima, pohranjujem u džepovima.
Djetinje čuvam. Ne dam. Ne vjerujem.
Zvjezdice kojima sam ga nakitila.
Puna mi ih torba.

- U koju mi sad to fazu ulazimo, pitam ga takvog odzvjezdanog i izmijenjenog.
Pitam ga kao da mi je prvi put.
Kao da nisam nikad..nikad...
Pitam uplašeno. Izbezumljeno.Prestravljeno.
Ko usred potresa.
- U fazu ljubavi, veli.
Samouvjereno. Seizmološki precizno.
Kao da se o tome ikada može išta znati.

Toliko lijepih dana i toliko dobrote.
To nisam bila kadra izmisliti. Ni zamisliti.
Al ljubav ima svoju prirodu život- smrt- život.
I to je zapravo ono što ja ne znam:
tu smrt prihvatiti kao nešto što će proći. Gorijeti i izgorijeti. Kao i život što će proći.
Roditi opet novi život.

U ljubavi se suočavamo sa vlastitim i tuđim nedostacima. Grubostima. Glupostima. Nepažnjom.
Sa vlastitim.Također. I slabostima. Slabim karakterom. Vrućim čelom koje je izgubilo svoje nebo.Demonima prošlosti.
Ružičast oblak rasplinjava se. Konture više nisu maglovite i sve nekako postaje bolno jasno.
I iskrivljeno. I nakazno. Ko ona čudovišta u mraku kojih si se plašila. Onako nakeženo: nikada te uopće i nije...samo je glumio.
I nećemo se nikada više. Ni čuti ni vidjeti.
Mrš. Odjebi. Vrijeđaš mi inteligenciju.
Samoživa si.
Neću ja više tebi glumit budalu.

Pa grebem po dnu svoje torbe, ko po dnu svoje griješne djetinje duše.
Pronalazim svašta. Uglavnom nepotrebno.
No, zvjezdica ni za lijek.
Pa bježim od njega, pa mu se ozareno vraćam. Volim i mrzim. Opraštam.
Zadajem si zadatke, da ne mislim.
Trčim daleko, daleko, koda me svi vrazi gone.
Al di ćeš od sebe..

A onda se smirim pod tirkiznom dekom.
Mala me moja Auriel Rose podsjeti na zahvalnost.
Cikne mi uzbuđeno na uho, sva ustreptala, spremna za novu priču.
- Bit ćeš ti dobro, šapne.
Pa mi se debeljuškasto ispruži na ruci.

Hvala na plesu i buđenju.

A dalje..kako nam nebo dade.




Post je objavljen 22.11.2019. u 23:21 sati.