Titanic

U 3.15 probudi me val znoja i vrućine.
Klasika. Uvijek u to neko vrijeme.
I uvijek iz nekog razloga, pogledam na sat.
Upaljen TV blješti.
Pogledam što je, a ono Titanic
po milijarditi put.
Jedina preživjela prisjeća se događaja.
Na splavi su, on je umro od smrzavanja, a
ona istrgne svoju ruku iz njegove ruke
i on tone, tone na dno mora.
Ona pritom kaže: neću zaboraviti nikada.
Ona se spašava. Istrgne svoju ruku iz njegove umrle ruke i puše u zviždaljku da bi je čuo spasilački brod.
Puno godina kasnije, na istom mjestu baca u more plavo srce na lančiću.

U 3.25 ja gledam tu scenu i pomislim:
istrgnuti ruku iz njegove umrle ruke.
The dogs day are over i tekst: moraš zaboraviti ako želiš preživjeti.
Istrgnuti se iz prošlosti.

To što ne želim više nikoga izgubiti, isto se temelji na prošlosti.
Nisam još iz nje otišla, a davno je prošla i u njoj ne mogu promijeniti više ništa.

Istrgnuti svoju ruku iz njegove umrle.
Pustiti ga da potone na dno.

Potom na isto mjesto
baciti plavo srce.

Ptica nebeska

Iz vlažne, hladne magle sporo izranja sunce.
U takvim jutrima, ruže sviraju orgulje.
Orguljasta jutra. Mokra ko valunzi.
A iz magle misliš izroniti će neki drugi svjetovi.
Neka drukčija ti. Bolja. Izmijenjena.
Kad ono..

Vrijeme za Mirogoj.
Da izbjegnem onaj kijamet predviđen u utorak.
Navikla sam ići sama ili sa svekrvom.
Sad je slomila kuk, u bolnici je, nepokretna.
Zaborav joj pomaže da je još na životu.
Zove me ona na mobitel i govori da ide doma.
A još je nisu ni operirali.
Dezorijentiranu je smirujem i razuvjeravam.
Srećom pa mi vjeruje.
Boli to.
Pripremam se za dan kada me možda neće prepoznati.
Poslije groblja idem k njoj u bolnicu, da joj suhim pranjem napravim frizuru.
I na čašicu razgovora.

On želi sa mnom na Mirogoj.
Lijepo mi je to. I neobično skroz.
Kupila sam aranžman. Velik i lijep.
Bijeli ko snijeg ljiljani.
Krupne ruže boje ciklame.
Nosi ga kroz grad. Da meni ne bude teško.
Nosi i kantu s vodom. Da mi ne bude teško.

Nakon brisanja, glancanja, namještanja aranžmana, buketa, svijeća, razgovora s Bogom, razgovora s njim kojeg nema,
imam običaj sjesti na mramor,
upaliti cigaretu
i ispražnjenih misli buljiti u ništa.

Tako to ja radim već pet godina.

On brblja. Ne da mi misliti.
Stavlja mi ruku na rame.
Ljubi me. Želi me.
Požuruje. Odvlači u stilu, nije ti tu mjesto.
Smješkam se.
Lijepo je to. I neobično skroz.
Pa mi godi, pa me nervira.
Ne znam ni sama što mi je.

A dolje u Tkalči, smješka se on djeci i komplimentira lijepim ženama.
Male cure već klasično zastaju.
U slastičarni izmijenjuje par riječi s nekom Francuskinjom i njenim djetetom.
Ugrize me ljubomora posred obraza.
Pokažem to.
On se smije.
Njemu je to smiješno.
Jednako kao što mu nije nimalo smiješna
njegova vlastita bezrazložna ljubomora.

Mogla sam se fino napraviti da ne vidim.
Tako rade mudre, no ja to nisam.
Iz magle opet ista, stara ja.

Moram shvatit da on jednostavno
voli sve ljude. Nasmiješiti mu je misija.
Voli i gotovo.
Pa onda tako i mene.
I moram shvatiti da ljudi odlaze.
I to moram shvatiti.
I da ništa nije dovijeka.

( Kužiš, Sarah?
Ajde ne umišljaj, pliz.
Uživaj i ne očekuj isuviše
od te ptice nebeske.

Napiši mu priču. Ma pokloni i pjesmu.
Nek bude neki sjajan lik u tvom romanu.
Daj mu da te gane, zapali lučice u očima,
pa za to je stvoren!
Popni mu se na dlan, pa neka te nosi gradom
i pokazuje svima...
Neka te nasmiješi.

Al budi mudra, znaš ti dobro kako je sa pticama..ide zima...)

Shine

Kraj jezera

Na zapadnom nebu
Oblaci zlatni u obliku prstena
A njegova crna kuštrava glava
Na mom bedru
Flota labudova kroji jezero
Jedemo čokoladne napolitanke

Voli me jako
Od tog se rasplinjujem
Poput onih pufastih ružičastih
Oblaka
Podsjeća me na mog muža
Kad smo bili jako mladi
Podsjeća me na mog prvog dečka
Kao što me oblaci podsjećaju na ruže
I to mu ne smijem reći da ne shvati krivo
Grizem se za jezik, smješkam

Postavljam mu iste zamke
( ne znam što mi to treba)
Al ne da se
Stisne mi prste do granice bola
I to nam postaje tajni znak
Da ne pizdim
Da shvatim kako sam samo konačno
Sretna

( u tebi su sve žene koje sam volio,
kaže u polusnu)

Živa

ŽIVA

Kada kao ti, dušo moja,
ne bih vjerovala u ljubav,
kada bih vjerovala
da ljubav nije vjetar bjesni
koji te unatoč bjesnom iskustvu
zavrti stotinu puta na mjestu i odbaci daleko
daleko od ravnoteže,
koliko god se opirao i zabijao noge čvrsto u tlo,
Kada bih poput tebe mislila,
da sve se može
kontrolirati,
jer sve izlazi iz glave,
i da postoje brojni
protuotrovi, gromobrani,
ljekovite trave,
kojima ćeš spriječiti tu pogibiju,
tu slabost, nemoć i predaju....

A zapravo
radi se samo o tome
čije su oči zorom prve ugasle od ranije
za Ljubav,
čiji su se prsti prvi nevini opekli na vatri očekivanja,
tko se prvi dao bez ostatka,
i nikada se više vratio u prvobitno stanje.

Kad ne bih vjerovala u Ljubav,
onako kako vjerujem u zvijezde,
onako kako grlim mjesec u noćima listopadskim,
kada joj se ne bi uvijek iznova
radovala,
pa bila i tuđa,
poput djeteta,
predavala joj se kao suncu,
poput ruže,
poput rumene jabuke,
imala bih ugasle oči
poput mrtve ptice
i bila bi mrtva,
mrtva za Ljubav.

Krhkost

Začarati

U svom elementu

Husky

Build ( karakter)

Kad je neizdrživo

primim si obraze s oba dlana
onako kako si mi ti
i dođe mi krivo što si tada
ne mogu poljubiti i čelo

Šutim, ne pišem, plitko dišem,
jer udahnem li
progutat ću
svu pustoš koju si ostavio za sobom
izdahnem li
izaći će ljubičasti leptiri
i žalostiti ljude

Zato šutim, ne pišem, plitko dišem.
Postane li neizdržljivo,
poljubim si koljeno
i primaknem ga čelu

Smrznuto ( ili ko kaže da nema sira )

Mamac

Nepromišljena

Prsten

test

test