Komentari

kintsukoroi.blog.hr

Dodaj komentar (27)

Marketing

  • samo za vranju

    Teško je ali se mora. Navijam za tebe.

    avatar

    30.10.2019. (00:14)    -   -   -   -  

  • jeka

    Možda će se baš poput tog filma i taj osjećaj zauvijek reprizirati, a ti ga svaki put pretvoriti u stih, prozu u stihu ili štagod da olakša. Puno te pozdravljam*
    (a i ti tmurno dani,jesenski,pa kad se sve zbroji...)

    avatar

    30.10.2019. (00:59)    -   -   -   -  

  • Magneto

    Nikad nisam uspjela pogledati Titanic od početka do kraja u komadu, a nije da se nisam trudila. Redovito i uvijek zaspem, gledala ga u podne ili ponoć.
    Ona se spašava, netko treba i ispričati njihovu priču
    :*

    avatar

    30.10.2019. (06:28)    -   -   -   -  

  • Just me

    Vrijeme je da prošlost ostaviš tamo gdje joj je mjesto. Ne zaboraviti ali ju ne treba niti živjeti. Trebaš uživati u trenutku.
    Volim čitati kada pišeš o tome jer si to neka druga ti,sjetna a opet puna ljubavi. Ipak....budi mi današnja. Onako....kako samo ti znaš :))

    avatar

    30.10.2019. (06:50)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    Eto da nisi umišljena, i da čitaš komentare na blogu, vidila bi da sam ti ja to još preklani rekao :)
    Strahovi su ti normalna stvar, svi mi smo sazdani od strahova, da nije njih svi bi se okolo kreveljili ka budaletine.

    avatar

    30.10.2019. (06:57)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Draga Sarah, od zlaćanih niti si tkana.. sve upijaš i ništa ne otpuštaš...takva ti je formula.....i poslije Titanika novi brodovi plove...i poslije svih otpuštanja ruku, neke nove čekaju stisak...zagrljaj ti šaljem...i neka mir moje Vale oplakne tvoju dušu

    avatar

    30.10.2019. (06:58)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    ..........oni samo nisu imali sreće...........eto

    avatar

    30.10.2019. (07:44)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Kažeš o prošlosti:
    Nisam još iz nje otišla, a davno je prošla i u njoj ne mogu promijeniti više ništa.

    (Zanimljivo je kako je ova civilizacija, čija smo djeca, okrenuta k postizanju sreće, onog ugodnog 'jer ja to svojim postojanjem zaslužujem' , izbjegavanjem boli .

    Također je zanimljivo kako sve moguće duhovne prakse i religije govore o postizanju napretka duše, postizanju kristolikosti, postizanju blaženstva, nisu fokusirana na miris ruža i zalaz sunca koliko na (često napornu, ili neugodnu, ili zahtjevnu) disciplinu kičme.

    Dobro.)

    Iz mojeg kutića mišljenja i osjećanja, današnja civilizacija nas doslovce TJERA maknuti se iz neugodnog događaja. Očekuje se da ga brzo ga proradimo, još brže ostavimo iza sebe, kao da smo na pokretnoj traci.
    Ako to smjesta ne nastojiš činiti, ili vrlo brzo, ili za godinu, ili za dvije, uvijek ima neki zadani rok po kojem se definira 'normala', onda s tobom nešto nije u redu. Ako ne nastojiš deletati ono teško, žmiriti na ono krvavo.
    Na žalost, gubi se (ili nema uopće) u vidu blagodatno iskustvo bilo kojeg događaja, pa i najgoreg - smrti najbliskijih.
    Nije to haha blagodat od ovoga svijeta, kokice i kola, film i večernja šetnja. (nema ništa loše u spomenutom) Više, iskustvo koje te sasvim izmjeni, na način koji te apsolutno ništa drugo ne može izmjeniti, poučiti, pokazati važne stvari, pokazati vlastite greške, ono, teška iskustva su najupečatljivija škola i tečaj za najnaprednije.

    Kako bi uopće mogla otići iz svoje prošlosti?.
    Misliš, pomisao na nju boli?
    Previše misliš na nju?
    Osjećaš krivnju oko toga?
    Još su ti nesortirani osjećaji kad raščlanjuješ?
    Dolaze mučne slike i dalje?

    Nije ni bitno da što u njoj ne možeš ništa promijeniti, ta škola je promijenila tebe, i NIKAD neće otići iz tebe, a ti ćeš, ako si otvorenoga srca, zauvijek to znati i cijeniti, kad se već, na žalost, moralo dogoditi.

    Život će sam, i tvoje osobne sklonosti, učiniti korake odmicanja, toliko koliko je tebi potrebno slobodnog prostora za život.
    Život se živi sam od sebe, to mu je postavka.
    Srce će ti kucati bez tvoje volje (uglavnom)
    Ali, ja ne vjerujem da je to nešto o čemu se razmisli, pa učini, nešto za što je potreban plan, hrabrost, akcija. Kamo god otišla na planeti Zemlji, ti si ta koja jesi, sa tim iskustvom, nema bijega, nema uzmaka, nema tvoje budućnosti bez tebe, a to sve što je bilo je u tebe utkano.

    Ima, doduše , tehnika da se sve pobriše, ali i tada ćeš biti ona koja je pobrisala sve..............a ne ona koja nije imala što za brisati.

    Uf.

    Svejedno, tvoje iskustvo buđenja usred noći upravo na scenu otpuštanja mrtvog k mrtvima je personalizirano iskustvo, upravo ono što si ti trebala čuti.

    Mislim da je to samo želja da se konačno to životno poglavlje muke završi.
    No može li se išta završiti zapravo?

    I da ne spominjemo postojanje smrti kao takve, uopće, što je drugi par rukava..................izgleda , da bi čovjek živio, MORA VJEROVATI da zaista umire, inače se ne može više prepustiti životu, preglup je (život) :))))))))))))

    Puseeee jurim :))

    avatar

    30.10.2019. (08:18)    -   -   -   -  

  • Olja

    Ne volim taj film i ne znam zašto je toliko razvikan
    I Leo mi je antipatičan. Njegovo lice me podsjeća
    na muljatora, kockara iz ranih 50-tih.
    Ne bih tumačila buđenje i preslikavanje na platno,
    život ionako nije slučajnost. Ti si slikar na tom
    platnu. Znam što bih ja naslikala da sam na tvom
    mjestu, ali to baš i nije od neke koristi. Jer kist je
    u tvojoj ruci. :-*

    avatar

    30.10.2019. (11:06)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    eto sad mene baš zanima šta bi olja naslikala

    avatar

    30.10.2019. (15:28)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Vrlo plodni komentari:-) hvala na čitanju i trudu:-*
    Upravo idem s autogenog, gdje smo učili o idu..i prošlosti koja izaziva krivnju i budućnosti koja budi strah i o blagu življenja u ovome SADA.
    Sutra odgovaram ponaosob, puse svima!

    avatar

    30.10.2019. (22:17)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Imam neki dojam da nismo dobro pristupili tvojem osobnom doživljaju ovog buđenja u 3 i nešto, nekako je nefer i nije u redu tuđi doživljaj ne pounutriti, nego samo pisati komentar od sebe, oglušen na ono što je druga strana osjetila............... budem još jednom pogledala tekst,
    a do tada ostavljam pjesmu:
    S&G, Wednesday morning, 3A.M.

    avatar

    30.10.2019. (23:13)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ vranjina mala, ma nije teško:-*
    @ jeka, nek se reprizira u obliku lijepih uspomena koje su samo odlučile ne biti obične. A ne u obliku događaja. Pusa tebi:-*
    @ Magneto, ni ja ne volim taj film. Nek se spasi i da bi pričala nove zanimljive priče!
    @ Justica, otpustiti treba sve što boli. Ali proaktivno na tome raditi, realno i bez prevelikih očekivanja, muhomlatom tjerati loše misli!
    @ Frešinjo, vidla sam ja dobro što ti meni pišeš, al tada je to meni bilo nemoguće provesti.

    avatar

    31.10.2019. (06:52)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ Otočka, mir tvoje Vale osjetim u svakom tvom retku. Hvala ti na toj divnoći, od valova, stijena i mirisa.
    @ Ane, fakat nisu
    @ e ti, ti jedna!!!: -))))
    Ajmo po redu...
    Prošlosti se ne vraćam samo u neugodnom smislu.
    Znači, ona je meni bježanje u ugodu. Uspomene.
    Ima ih zapravo više lijepih u mom slučaju.
    Premda je omjer snaga cca realno 1: 1. Sklona sam uljepšavanju, pa je to tako.
    No, kao i kod bolnog zuba, gdje jezik često bježi baš na bolno mjesto, tako i moj um čeprka nekada po stvarima koje još bole, koje nisam preboljela i proradila. Pa ih premećem po glavi, što bi bilo da je bilo, kaj zbilja nema nikakvog smisla ni svrhe. Samo me oneraspoloži, iznervira, nabije osjećaj krivnje i udalji od ovog sada koje je nekad jako lijepo i posebno. U prošlosti tražim razloge misleć da ću tako izbjeć slične događaje i osjećaje..no tako ih samo prizovem u svoj život.

    avatar

    31.10.2019. (07:46)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    bok, draga;
    '...moj um čeprka nekada po stvarima koje još bole, koje nisam preboljela i proradila. Pa ih premećem po glavi, što bi bilo da je bilo, kaj zbilja nema nikakvog smisla ni svrhe. Samo me oneraspoloži,...'
    e pa vidiš :)) tu se razilazimo u viđenju.
    jasno, čeprkanje po prošlosti oneraspoloži, i to, nevjerojatno, i lijepoj i teškoj prošlosti;
    Lijepa prošlost izaziva čežnju , nostalgiju za onim vremenima, a teške stvari bole na mnogo raznih načina.
    Ipak, sa velikim I,
    čeprkanje JE jedini način da se emocije speru sa određenih doživljaja. To nikako nije guranje istih na stranu, u zaborav, u nesvijest/podsvijest/izasvijest gdje daje snagu našem mračnom tijelu. Po meni, jedini uopće naćin iskoračiti u čistu budućnost jest kroz sadašnjost koju smo sasvim posvetili prošlosti.

    Ahahahaaaaa :))))kako to zvuči.:)))

    Stvarno, kad dovoljno 'izjašimo' neke osjećaje vezane uz neki događaj, s njih spiremo težinu (jasno, što je doživljaj mučniji, duže će spiranje trajati, godinama, možda životima), ali je to i najkraći put za otpuštanje muke. Uspomene onda ostaju, smiješ se sjetiti bilo čega, a to te ne stavlja iznova u patnju, a to je cilj.
    na SVE u životu moći pogledati slobodno.

    ma, ako se ne bojimo boli, smijemo uvijek gledati slobodno..
    Uglavnom, hrabrost je super stvar.

    :-*

    avatar

    31.10.2019. (15:52)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    A evo, opet nisam ponovo pročitala tekst o buđenju u tri.
    Idem sad to. :)

    avatar

    31.10.2019. (15:52)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Zaključci iz drugog čitanja posta :))) :
    prvo :)) ugasi tv kad padaš u sam, treba ti mrak za zdravo spavanje :))**

    drugo;
    ovo puštanje da potone na dno , pa, vjerujem, je puštanje da padne u zaborav.

    ja iskreno ne znam jel to uopće moguće.

    Tim prije što se naknadno pojavljuje natrag i baca plavo srce za njim.
    jebemu, nikak da se epizoda završi.

    I tu leži moja glavna briga, glavno pitanje, jel uopće moguće išta napraviti po pitanju takvih gubitaka, ili je sve samo igranje , 'da nam' (kako veli Grašo) 'prođe utorak' ?

    avatar

    31.10.2019. (17:24)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ Olja, i meni di Capri beskrvan. A reci ili šapni ( da Freš ne čuje) što bi ti slikala?:-) :-*
    @ Lili, mislila sam i postupala upravo tako kako pišeš. Dovelo me to nigdje- u labirintu nema prozora ni svjetlosti.
    Ima života u kojima je teških i tragičnih osjećaja previše. Pa bi po logici stvari, jedan život bio protraćen, izgubljen, jer evidentno ne bi bio dostatan za ispiranje.
    Znači: prihvatit kako je je prvi korak.najtezi.
    Dalje cu pisat kad napunim mob:-))))

    avatar

    31.10.2019. (18:14)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    A dotle samo da kažem da' jedan život potrošen' tako izggleda iz perspektive čovjeka, al ne i duše. Ako tko u to vjeruje.

    avatar

    31.10.2019. (19:38)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Ovo pišem i zbog sebe- utvrđujem ovo malo novonaučeno:-)
    Kako sam čeprkajuć ostala zatočena u prošlosti, jer njome se nemoguće kvalitetno baviti i istovremeno živjeti u sada, odlučila sam promijeniti taktiku. Vrlo jednostavno- živi mi se. Život nije generalna proba i stoga si ne želim dozvoliti da mi iscuri kroz prste dok ja analiziram, istražujem razloge događaja.
    Prihvaćanje je dakle, prvi korak i užasno je težak. To je razlog zašto tu zapnemo i ne idemo dalje.
    Prošlost je nemoguće zaboraviti. Mi je dakako izvitoperimo i prilagodimo, al ona je naš neraskidiv dio. No, to opet nije razlog da se na nju neprestano fokusiramo i uspoređujemo.
    Tako nam se samo može ponoviti još mnoštvo sličnih događaja, a teško da ih sve želimo ponoviti.
    Jer događa se ono na što si fokusiran/a.
    Dakle, prihvatiti, vidjeti šta s tim i krenuti dalje. U život. Stvarati nove uspomene.
    Vrijedi probati, već zato jer me stari način razmišljanja nije nikuda doveo.

    avatar

    31.10.2019. (19:45)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ potrošen život iz fizičke perspektive:-)) iz ove svjesnosti, želim proživjeti život bez analize prošlosti:-)
    A ne da u sadašnjosti pronalazim sličnosti s prošlim, pa pokušavam sada ispraviti krive drine koje to uopće prije nisu bile, jer sam samo postupala u skladu sa svojim tadašnjim znanjem i okolnostima.
    Znaš kad u sadašnjem partneru vidim svog muža..neki su im aspekti slični. Zastrašujuće. Zamka uma.

    avatar

    31.10.2019. (19:56)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    @Sarah, ima opet nešto s čime se slažem, i nešto s čime se ne slažem.

    Prvo:
    da, vrijedi se pustiti životu ako možeš, vrijedi se pustiti zovu duše kad se on javi. To je uopće naš najbolji svjetionik u životu.

    Ovo je DIVNO: 'Vrlo jednostavno- živi mi se. '
    To je sve što ti treba, to je tvoja karta za autobus, tvoj plan puta, i divno je da si do tuda došla . :-* Svim svojim bićem navijam za tebe da sve ide izvrsno!

    A drugo:
    ovo mi je nekak na granici floskule ili 'kič-duhovnosti':
    Jer događa se ono na što si fokusiran/a.
    Ne , nego događa se to da privlačimo energetski slične osobe , događaje i to....ne moramo nužno biti fokusirani (umom) na išta.

    Naime, tako se događaju ti događaji koji nas 'iznenade', nagle bolesti, nagle ljubavi, nezgode....
    nismo fokusirani na njih, a ipak dođu.

    Samo toliko.

    Oprosti na mudrovanju.

    Izgledam samoj sebi danas ko neka propovjeduša, raspisala sam se po blogu uzduž i poprek.

    avatar

    31.10.2019. (20:03)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Više glava - više zna:-))
    Meni se događa samo ono čemu pridajem svu važnost. Možda je i to individualno. Ipak smo unikati, svak je za sebe.
    Npr. prije nego sam saznala za bolest, po nekoliko puta sam znala osjetit i reć da ne mogu više. Zanimljivo.
    No, više se neću bavit s time:-)
    Što je bilo, bilo je.

    avatar

    31.10.2019. (20:25)    -   -   -   -  

  • Olja

    Drvo života, ali umjesto debla, tijelo žene
    pssst! nemoj reći @Freshu

    avatar

    31.10.2019. (21:52)    -   -   -   -  

  • lion queen

    curke moje, svaka osoba do koje nam je u jednom periodu života bilo stalo, živi u nama vječno i u toliko puno prostora, koliko god treba. nitko drugi ne upada u taj prostor osim nas pa tako nitko drugi niti ne može zauzeti taj prostor odnosno to njeno mjesto u nama. stoga se ne bojte novih ljudi, niti novih osjećaja, ako ih ima ili ako bi ih bilo. beskrajna ljubav prema voljenoj osobi ostaje beskrajna bez obzira na ograničenja ovozemaljskog života. voljena osoba nastavlja živjeti u nama, bez obzira na nove ljude. svaka ta ljubav je drukčija, jer ljubav ne ovisi o nama, već o voljenoj osobi. kako te dvije osobe nisu iste, tako ni ta ljubav ne može biti ista, pa tako ni konkurencija jedna drugoj, koja bi trebala iziskivati neku žal ili sram ili osjećaj krivnje. u životu stoga može biti više jednako vrijednih ljubavi. možda ne jednako snažnih jer su drukčije, kao što su ljudi drukčiji.

    zato ne pokušavajte niti zaboraviti, niti uspoređivati. jednostavno, živite taj život koji vam je dan najbolje što možete, iz dana u dan, bogatije za te ljubavi, naizgled prolazne, a zauvijek žive u vašim srcima. nije mala stvar što su ti krasni ljudi bili povjereni upravo vama, da s vama provedu te krasne dane svog kratkog života. baš vama.

    avatar

    01.11.2019. (20:29)    -   -   -   -  

učitavam...