Magneto

srijeda, 01.04.2020.

Blog bonus, pax in domus

MojOn, kad mu dosadi moje trkeljanje po kući, a u ovo vrijeme kada smo osuđeni i koncentrirani samo jedno na drugo to je sve češće, ufino me pošalje na blog, pa ovdje odradim onu dnevnu dozu riječi koju bi inače morala izgovorit, a doma nam lijepo vlada idila i ptičice i cvijeće.
I još upalim neku muziku sa onim super slujama što sam dobila još za Božić i skroz se odvojimo, kao i da nismo po cijele dane doma.
Onda mu opet imam svašta za ispričat jer blogeri su prava riznica-svega.
Hrvati najviše guglaju kako se ne rastaviti za vrijeme korone, pa eto, my2cent- ništa ona; penis bonus, pax in domus
BLOG BONUS, PAX IN DOMUS.

Nemam pojima za vas, ali ja sam tu na blogu svašta nešto podastrijela, ništa meni ne znači prijedlog na anketi

52.38% 11 glasova
Sve ono što ne bi rekao u živo, nemoj ni napisati na blogu


Meni je blog super, jer mi je zabavan. I koristan, ponekad.
I duhovit, povremeno.
I zgodna je vježba za argumentirane rasprave i jasno iznošenje stavova jer maknut-taknut, ostane sve negdje zapisano, pa se ne možeš baš tako lako izvaditi da nisi tako mislio ili da te netko baš toliko krivo shvatio.
I stvarno želim vjerovati da se svatko od nas ponaša najbolje što zna i može, u skladu sa svojim stavovima, odgojem, obrazovanjem, iskustvom i raznoraznim faktorima kojima ga čine takvim kakvim ga čine, dobro nekima su mogućnosti ograničene prostorom između ušiju, ali b(l)ože moj, treba i to uvažiti.
Internet pruža toliko mogućnosti, presjek života u kojem srećeš toliko različitih ljudi kojima ili ne bi dao šansu ili imao prilku upoznati u drugačijim okolnostima, na kojem možeš biti što god poželiš, pod krinkom veće ili manje anonimnosti, pa me uvijek iznova fasciniraju oni koji svjesno kao svoj alter ego izaberu biti jedan od onih zadojenih mržnjom, gorčinom, stalnim spletkarenjima i podbacivanjima, upitnih moralnih stavova, mrscima svih vela bez zdrave doze samokritičnosti i preispitivanja.
Šteta, ali ne možeš baš nikoga preodgojiti, osim samog sebe, kao što ne preodgajaš ni ljude u redu u pekari, blagajni, ljekarni i slučajnim prolaznicima koji hračkaju po cesti tako ne odgajaš ni ljude po internetima, pa onda uzmeš onu šaku ljudi koja ti odgovara i s kojima se svjesno okružiš.

I opet ne znam za vas, ali ja sam upoznala prekokrasne blogere, čisto radi protuteže stalnim hračcima i pljucačima koje svako malo negdje osvanu, koji su baš nekako obogatili moj život, ne hračci nego prekokrasni blogeri

-Jedni od takvih prekokrasnih su me u gluho doba noći, kad sam bila u totalnom raspadu, skupili sa hladnog kolodvora, nahranili me, napili, dali mi topli krevet, ujutro me odveli gdje je trebalo i potapšali po glavi, bit će sve OK- i stvarno, bilo je sve OK, drugovi do groba :)
-Jedni od takvih su u trenutku kada je bila velika nestašica određenog lijeka koji je mom ukućaninu baš tada bio jako potreban, poslali mail da imaju kući zalihu viška i da samo kažem adresu na koju će je poslati
-Jedni od takvih su na proputovanju kroz moj grad, donijeli sa sobom hrpu poklona i smijeha sa sobom za jedan predivan dan druženja, kao da se svi skupa znamo sto godina
-Jedni od takvih su kada se na moj blog javila samohrana, tada nezaposlena mama koja je molila za pomoć za dijete školarca, sklepali kompjuter i poslali ga na njenu kućnu adresu
-Jedni od takvih su me opet na proputovanju kroz moj grad, obradovali svojom otvorenošću, iskrenošću i dobrotom unatoč svim teškim udarcima koji su primili kroz život
- S jednim od takvih sam pila najslađu kavu i nahranili hrpicu vrapčića, ismijali se, isplakali, izgrlili za sto godina prijateljstva
- Jedni od takvih su me kupili na prvo rukovanje, unatoč (meni stvarno nevažnoj) razlici u godinama, i lakše sam odradila ovu zimu sa čarobnim melemom kojeg skriva u svojoj riznici blagosti i ljepote
- Jedni od takvih su otvoreno i nesebično nudili pomoć kod zadravstvenih dilema i boljki
-Jedne od takvih sam toliko upilila sa posljednjim problemom koji je iskrsnio da je cijeli tim ljudi bio angažiran i upleten, razmjenom savjeta, iskustvom, informacijama i cijelom logističkom pomoći koju ne bih mogla tek tako dobiti na jednom mjestu

Znam da je toga bilo još, ali post bi stvarno bio predug
Sad kad ovako posložim, blog mi je stvarno obogatio život, a kao sve neko beznačajno malo mjesto u jednom od internetskih prostranstava

(malo cmoljave patetike nikad nikom nije naškodilo cerek )





- 07:47 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 31.03.2020.

Na rate

Većina nas koji imamo psa otprilike imamo i istu rutinu, izlazaka, šetanja, rute puta, pa na tim putima srećemo i pse i vlasnike sa istim rutinama koje se poklapaju sa našima.
Ima taj jedan stariji bračni par sa starim pasitom. On šeta s njim ujutro, Ona popodne.
U početku bi samo klimnuli glavama dok se pasi njuškaju i upoznavaju onako kako to životinje već čine. Nakon određenog vremena smo započeli i razgovore, u početku sramežljivo oko pasa, pa o vremenu, pa malo o nekim privatnim sitnicama, čisti small talk ljudi koji se ne poznaju i da nema tih dlakavaca na povodcima vjerovatno nikad ne bi ni bili u prilici komunicirati. Nešto slično kao na blogu.
Jako ugodni ljudi, oni mirni, tihi, staloženi, koji se ne petljaju u ništa, idu strujom svojih života otvoreni za sve što se nađe na putu.
Kako je moja Pasica zdrava labradorica od 13 godina koja za svoju pasminu ima lijepe godine, a mene sve više opterečuje naš rastanak i sva ona tuga koja slijedi, tješila sam se njihovim živahnim psom koji broji 16 lijepih godinica, zdrav, veseo, razigran, a za jednog pasita u već poodmaklim godinama.

Jedan period ih nisam viđala, ni njega ni nju. Ne znam koliko je vremena prošlo između zadnjih susreta. Polako to ide, zaneseni svojim životima tek nakon nekog vremena primjetimo da nešto nedostaje, onako Cesarevićki, utiho
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;

Prošla je pored mene, malo pogrbljena i još tiša nego prije.
Nema mi ih više, tužno me pogledala vadeći iz džepa keksić za moju Pasicu.
I On i Pas par dana nakon njega su doživjeli teški moždani i zavili tu krhku ženu u vječnu crninu.
Ne znam koja je slavina iz mene potekla, uopće nisam svjesna tolike količine emocije i tuge zarobljene u vlastitoj svijesti. Sjećanje na mog oca i tog jutra kad je umro gušeći se od raka koji ga je izjedao, njegove maltezerice koja je to isto jutro doživjela epileptički napadaj i malog bijelog ukočenog krzna, StareMajke koja jeca kao da je to tuga koja je prelila sve i straha da ću i nju poleći s njima ako i Malena ode u to jutro u koje je sunce normalno izašlo kao da nisu njegova posla.
Zakopane tuge kada smo Malenu odnijeli uspavati zbog sve težih napadaja i djelomične paralize, kao da se još jednom opraštam od oca i one zadnje spone koja ga je držala među nama.
Tuga na rate koja je došla na naplatu, odjednom.
A ne volim kada ljudi to rade, uzurpiraju tuđu tugu svojom

- 09:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.03.2020.

Obrisala sam prašinu, usisala pod...

Poštar je donio paketić iz Kine, bez imena i prezimena, samo adresa i kućni broj. Danima već stoji na poštanskim sandučićima, nitko ga nije uzeo, po uvijek istom položaju čini se da ga nitko nije ni pipnuo čisto onako iz znatiželje, danima.
Saš vidit kad prođu svi ovi virusi bude novo žarište u mom portunu, pa ajd ti nanovo zavrti ovaj krug.

Inače, sve više ljudi dijeli oduševljenje ostajanjem kući, svi odjednom imaju više vremena za sebe, muževe, žene, djecu, roditelje, vrtlarstvo, uzgajanje ljekovitih biljaka na balkonima, knjige koje ne stignu pročitati, serije i filmove koje ne stignu pogledati, pisanje, dezinficiranje, čišćenje, uče kineski, španjolski, mandarinski, informatiku, upisuju razne on-line tečajeve, čuju se sa zaboravljenim prijateljima i rodbinama
I super mi je to. Samo što se ja ne mogu toliko samozavaravati i romantizirati introvertiranost u doba korone.
I nemam volje za ništa. I imam blagi oblik bespomoćnosti i niškoristi jer ja to nekako polako sve stižem i inače, pa mi se čini da svi rade neke super važne poslove od kojih ništa drugo ne stignu nego biti na super važnim poslovima.
Čak i upalim kompjutor u potrazi za nekim poslom i svim onim stvarima koje me zanimaju kada inače nemam baš toliko vremena i na ničem ne mogu zadržati koncentraciju duže od nešto sitno minuta. Količina otvorenih tabova je naprosto zabrinjavajuća.
Danas mi je cijeli dan izneređen što zbog promjene sata, što zbog pomicanja onog zlokobnog obračanja javnosti sa 9 na 2.

Inače, ako nekom rikne bojler ove dućane što imaju bojlere u ponudama morate nazvat, ako imate sreće za nekih sat-dva ćete doći na red, napravit narudžbenicu i ako imate sreće da vam do tamo ne treba propusnica ili imate propusnicu možete doći predignuti na skladištima ili naručiti da vam dostave na kućnu adresu što se čeka prekonekoliko dana.
Super mi je kako svu modernizaciju i blagodati moderne civilizacije uzimamo tako zgodno zdravo za gotovo, dok možemo.

Super uspješno izbjegavam ljude po ulicama u onim brzinskim odlascima do dućana po potrebi i u ranojutarnjim šetnjama sa Pasicom.
Neki dan sam se uhvatila dok sam u WC-u prala ruke ispod mlaza vrele vode i najmanje 20 sekundi, kako radim korak ustranu u trenutku kad je OnajMoj ušao u WC.

Jedino mi odlično što napokon svoje ludilo mogu opravdati tuđim ludilima
I tako, bitno je preživjeti današnji dan, pa sutrašnji opet sutra

- 12:57 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2020.

Patetika straha

Polako osjećam posljedice izolacije koliko god se trudim biti dobro i dobra uvlači se sve jači nemir u mene.
Strah i zebnja.
Priznajem, strah me bolesti. Dodatne.
Strah me ako budem imala novi šub kako ću i gdje ću. Znam da je sve organizirano i da se imam kome javiti u slučaju hitnosti, ali me strah kako će sve to izgledati u praksi. Ne znam da li se smatram rizičnom skupinom. Ponašam se kao da jesam.
Imam na vratnim kralješcima lezije i osteofit koji mi sužavaju protok kisika do mozga i opasnost od ugrušaka. U napadajima jake glavobolje moram hitno na hitnu jer mi prijeti moždani i aneurizam. Otprilike već znam što smijem što ne smijem i koji položaji vrata i glave mi pogoršavaju ili olakšavaju situaciju.
Sve znam, a onda opet ne znam kad je i koliko nešto hitno i gdje moram otići ukoliko je to hitno.
I eto, strah me.

S obzirom da zatvaraju izlaze iz grada, a StaraMajka je van grada, jučer smo joj predigli sve lijekove koje mora imati, obavili dodatnu spizu i porješavali tekuće probleme. Uzeli smo propusnicu, onu od vitalne važnosti ako bude hića da joj možemo skočit.
S rukavicama, maskicama, na propisanoj udaljenosti. Svi se kao nešto smijemo, a pomalo više nikom nije do smijeha.
Muka mi je što je ostavljam samu tamo, a ne znam koliki je rizik da dođe kod nas i ne želim prihvatiti taj rizik.
Jedinica je do prije tjedan dana, dok je trajala redovna nastava, bila dnevno u doticaju sa 100-injak ljudi. U školi, po busevima, po treninzima... Uzimamo to u obzir ne bi li nam bilo lakše, na koncu okružena je i mlađim susjedima, vrata do nje je nećak sa obitelji, nije na nekoj osami i sjedamo u autu.

Za duševni mir i ne bih li isprala svu grižnju savjesti i sve strahove koje me muči javljam se na molbu i vapaj za volonterima:

U suradnji s CRVENI KRIŽ Split, tražimo volontere za pomoć u nošenju namirnica i lijekova starijim i nemoćnim osobama te posebno ugroženim skupinama prema kvartu stanovanja. Svi volonteri dobit će zaštitno odijelo i kratku obuku od strane Crvenog križa. Svi zainteresirani mogu nam poslati u inbox (ili na e-mail: kontakt@vcst.info) sljedeće informacije: ime i prezime, kontakt broj, adresu i kvart stanovanja te informaciju jeste li vozač/-ica ili ne. Molimo dijelite objavu dalje


Pa barem nekome pomoći kad već ne mogu sebi. To mi trenutno treba, ma koliko da sebično zvuči. Na koncu, svako djelo,ma koliko humano i lijepo bilo i je sebično.

Pomozite onima kojima je pomoć potrebna. A ima ih, svugdje oko vas.

- 08:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.03.2020.

A ko o čemu

Jučer me zvala prijateljica da je dobila otkaz. Hoće li je vratiti na posao kada sve ovo prođe ne zna. Zna samo da je dobila sporazumni otkaz, samim tim nema ni pravo naknade s biroa niti ikakav vakum prilagodbe. Jednostavno je od idućeg mjeseca bez ikakvih primanja.
Jedna od posljedica stanja u kojem se nalazimo. Bit će toga još, to nam je svima jasno.
Jučer dok smo pričale, isto smo godište, prebrojali smo kako
većinu naših odraslih života živimo u krizama, poslijeratna generacija gdje su se nezaposleni isticali broševima bogatih, na reverima.
Bez posla, borba za posao, kikirki plaće, bez posla i tako u krug. Jedino zadnjih par godina situacija je bila nešto lakša i bolja, a sad nas čeka isti ciklus novog sranja, s tim što smo sada skoro 20 godina starije, umornije i istrošenije.
Tko preživi, pričat će.

Naravno da je trenutno jedina i najvažnija tema- korona. Polako nam postaje svakodnevnica i jedina misao vodilja. Kada se stanje smiri brojat ćemo friže.
I naravno da svatko ima svoje teorije, puštanja iz labaratorija, zavjere bogatih i moćnih, novi svjetski poredak, sve je prenapuhano, gripa, prehlada, koliko umire njih od gladi, pa o njima ne pišemo, Kinezi kao novi vladari svijeta, Amerikanci za zadržati prijestolje vladara svijeta... vjerovatno ih postoji još, ali ovi iz moje bliže okoline su ispucali to. I možda, možda svaka od tih teorija ima svoje uporište, možda je jedna od njih i istinita, možda jednom i saznamo što se i zašto dogodilo, ali što to sada ikome vrijedi.
Virus je tu, širi se, ljudi umiru, ozdravljaju, ostaju sa trajnim posljedicama, zatvaraju se granice, ljudi ostaju bez poslova, plaća, obrta, mogućnosti rada. To je trenutna stvarnost, ona koja nas je sustigla.
I ja ću radije riskirati da me se proglasi paničarem i preopreznom nego zbog tulavih uvjerenja za koje nemam ni odgovore ni dokaze, ma i da imam, biti odgovorna da netko zbog mene bude spojen na respirator, zakompiciram mu život ili u najcrnjem scenariju budem odgovorna za nečiju smrt.
Pa jel baš toliko puno lakše bit debil jer moraš, ti stvarno moraš, popit kavu sa cvikama na glavi i riskirati za doprinos širenju nečeg što ostavlja posljedice na tebe, tvoju djecu, očeve, majke, bake, susjede, kronične bolesnike jer neće mene ekipa i nije to tako strašno kako se baš svugdje piše, dok je većina svijeta kojeg poznajemo paralizirano.

Ako vas baš jako nije briga za vlastita osunčana dupa na suncu ima puno jednostavnijih i za okolinu manjeposljedičnih načina kako ugroziti svoj život.
Moj ostavite meni

- 06:33 - Komentari (42) - Isprintaj - #

utorak, 17.03.2020.

Dok traje samoizoliacija

Kaže mi MojOn da sve više zaboravljam, ponavljam pitanja na koje sam već dobila odgovor i ponavljam radnje koje su već obavljene.
S tim mogu živjeti dok god će mi odgovarati na pitanja jer u trenutku kada ih postavljam mene stvarno zanimaju odgovori.
Smijala mi se teta u knjižnici, kaže svi navalili na brašno i kvasac, a vi na knjige. Treba i mozak nahraniti u ovim samoizolacijskim vremenima.
Igramo doma Rječalicu iako je upitna kvaliteta igre koja se bavi riječima dok u nazivu ima očitu pravopisnu grešku, ali sve je dobro dok me tjera na razmišljanje. MojOn sasvim dobro iskorištava situaciju jer stalno pobjeđuje, pa ja kao vječni gubitnik moram iznosit smeće, prat suđe i kuhat ručak i sve te neke stvari koje dogovaramo koje gubitnik mora obaviti.
Svi skupa doma gledamo "Medici", taman je počelo širenje kuge i posljedice koje je ostavila iza sebe. Inače, odlična je serija, 3 sezone po 8 epizoda, vladavina Cosima Starijeg, Mlađeg i Lorenza Veličanstvenog i tek jedan od podsjetnika kako je čovjek uvijek isti, radilo se to o 14. st. ili ovom našem.
Čak su nam i metode iste unatoč svom tehnološkom napretku i količini obrazovanja koje nam je nadohvat ruke. Rulja je uvijek bila ovca i kao takva pogodna za šišanje, sve u duhu demokracije.
Dućani su opustošeni, pa je svaki dan novi izazov što smisliti za ručak, a da je jestivo, donekle zdravo i da ga svi volimo, barem malo.

Inače, od kuknjave nema puno pameti, možemo se i solidalizirati i pomoći onima koijma je pomoć potrebna, pa ako želite, a ne znate kako, za područje Splita :

Gradsko društvo Crvenog križa Split otvara telefonsku liniju preko koje se možete informirati o mogućnostima pomoći u nabavci i dostavi osnovnih prehrambenih i higijenskih potrepština i lijekova za rizične skupine građana.
TELEFONSKA LINIJA ZA POMOĆ RIZIČNIM SKUPINAMA: 021 489 464
Svaki dan od 08:00 do 16:00 sati!


Vjerujem da postoji slična opcija i u vašem gradu.

Svak se češe gdje ga svrbi, pa ne mogu prestati razmišljati o kroničnim bolesnicima i kako njima sada izgleda život, pregledi, terapije, hitne intervencije, koliko im je i da li im je sve dostupno. Tekući život i situacije ne pitaju za viruse ni izvanredna stanja.

- 08:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 13.03.2020.

Mijenjam naslov

Moram maknuti stari post jer svaki put kad ulogirana otvorim blog krajičkom oka umjesto naslova Autobus u vašem gradu pročitam Abortus u vašem gradu. Moram se prestat družit sa Freshom.

Ponedjeljak ujutro, dok sam čekala red na kasi tik pred marendu jedne od blagajnica, pa nas je preusmjerila na drugu kasu kolegice kojoj još nije marenda, pa sam umjesto 10 min u dućanu bila skoro pola sata jer svatko tko radi ima pravo na marendu.
Koliko god busevi bili rasadnici živopisnih priča ne može se ništa usporediti sa pričama u redu na blagajnama.
Stručni stožer kupaca i blagajnica je zaključio da će ovaj tjedan biti korona bum i tek ćemo se sada suočiti sa pravim oblikom epidemije i pandemije.
Par sati nakon što sam došla kući, spremila svježi sir obogaćen proteinima i grčki jogurt i nakon obaveznog pranja ruku pod mlazom vrele vode i podijelila sa svima kojima znam nova saznanja, objavljeno je da je zaražena i 13. osoba. Tko zna zna!

Četiri dana nakon, zaraženih je već duplo više i sad me stvarno brine proročanstvo blagajnice. Tko zna koje bi teorije iz ovoga izvukli vjerovatelji i zagovaratelji teorija zavjera.
Uglavnom, jedna meni bliska osoba je došla iz Italije, neposredno pred zatvaranja granica i sad nju najviše brine što ako ona bude prva koja je donijela virus u Split. Zatvorena je u kuću, u samoizolaciju, ostali članovi obitelji joj ostave spizu ispred vrata i trka po portunu da slučajno ne otvori prije nego pobjegnu na brisani prostor ispred kuće.
Čula sam se sa svim prijama kojima su muževi pomorci. Jedna mi je sinoć rekla da joj muž dolazi doma, ona mu priprema karantenu negdje van grada, a on da će doć doma jer da i nije imao kontakt sa zaraženima. Ova moja je poluluda i spremna zvati policiju ako bane na vrata. Mogu samo zamisliti kako bi izgledao taj razgovor nje i policije, ono ulazi mi korona na vrata molim vas spriječite ga.

StaraMajka se nekidan zakašljala u autobusu, kaže da su svi pobjegli na drugi kraj i stisli se u jednom kutku. Razmišljala je kako se ugurati između njih, ali je odustala, odlučila je iskoristiti dani joj prostor i proćakulati sa šoferom koji je zapalio duvan i nastavio mirno voziti bus glavom izbačenom kroz prozor.

Histerija, nehisterija, isto ja plitko dišem vanka, kašljem u lakat i pomalo gubim jedan sloj kože od stalnog pranja pod mlazem vrele vode.
Za vikend imam u planu pobjeći na obližnje brdo u nadi da su se svi ostali samoizolirali.

- 07:16 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.03.2020.

Autobus u tvom gradu

Jučer sam išla u svoju provinciju. Mislim, može se čovjek preseliti iz provincije, odnijeti sve stvari u kufer i nastaniti se na drugom kraju svijeta, ali ne možeš tek tako prekinuti sve spone. Tako je meni u mojoj provinciji ostala frizerka i zubar i StaraMajka i more i plaža, pa svako malo hodočastim tamo.
Prošli tjedan po zubarima, a jučer na frizuru.
Brojim skoro godinu dana da ne vozim. Ponekad sanjam kako vozim svoju PlavuMunju otvorenih prozora i sa raspaljenom muzikom, ali ostaje samo u snovima. Ne vozim. Pa s vremena na vrijeme sjednem u bus do odredišta. Sad bi tu trebala biti kuknjava kako bih ja baš rado vozila.
Ne znam kako oni koji se duže i svakodnevno voze busom ne pišu dogodovštine iz tih buseva jer to je čudnovati rasadnik još čudnovatijih likova i priča.
Bus je poluprazan što je i očekivano za subotu ujutro. Smjestim se u sjedalu iza postarijeg bračnog para i kao i uvijek u busevima nezainteresirano buljim negdje tamo kroz šporke prozore.
Na jednoj od stanica ulazi bučna žena i smjesti se tik do postarijeg bračnog para i počne drobiti o emegrantima, kako oni bolje žive od nas koji smo ovdje vrag im sriću odnija i ovo malo šta je sirotinji ostalo će nam odnit dok se oko nje stvara sumaglica alkoholnih para. Drži se za rukohvate, posrće, pada pri svakom kočenju i naglom stajanju busa.
Krajičkom oka je promatram dok bračni par nemoćno sliježe ramenima ne bi li se ogradili od nje i sramežljivo se ispričavajući ostalim putnicima dajući svima na znanje kako je ne poznaju. Iza sebe čujem umorni uzdah isto tako nezainteresiranih ljudi kojima su glave ionako pune vlastitih problema, samo im je trebala još jedna pijana lajona koja drži monologe. Skače s teme na temu, malo emegranti, malo virusi, malo sve šalje đavlima i nekim svojim vlastitim demonima.
U jednom od trenutaka blažene tišine osjetim njen pogled na sebi. Prodoran i dug. Kad bi pogledi stvarno mogli ubijati ja bi vam odapela tamo u tom busu šporkog prozora.
Postoji ta jedna stavka Obiteljskog zakona u kojem se štite naši stari i stariji sugrađani i od vlastite djece koji zanemare svoje stare roditelje, pa su ih dužni uzdržavati u starosti i barem im financijski osigurati skrb, što je stvarno hvalevrijedna stavka i kakva takva egzistencijalna pomoć.

Obiteljski zakon
Članak 213.
(1) Punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine.


Mene zanima što sa onim rubnim slučajevima, zanemarivanja, batinjanja, emocionalnih i inih zlostavljanja i ucjenjivanja, ali nije zavedeno u ni jednom sustavu, oni roditelji koji su propili sve što su imali i naslijedili, ali su djetetu pružili nekakav krov nad glavom i povremeni skuhani obrok.
Od kojih je dijete pobjeglo glavom bez obzira sa 17 godina i nije ih od tada ni čuo ni vidio osim u onim slučajnim susretima po gradu gdje su oboje okretali glavu da do susreta ipak ne dođe? Roditelji kojima stoji naziv roditelja tek po biološkoj funkciji, čijeg nasljedstva si se odrekao i od kojih si pobjegao davnih dana za odrasti u kakvu takvu normalnu odraslu osobu i neki svoj mir koji ti je kao djetetu bio nasilno oduzet?

Nisu sva djeca cvijeće, ali ni svi roditelji svete krave samo zato što su se bili u stanju razmnožiti.
Puna pitanja stane u jedan slučajni pogled i susret.

- 07:33 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 19.02.2020.

Sve ide svojim tokom

Pokušavam smanjit pušenje, bilo bi još krasnije kada bih rekla da pokušavam smanjit jer, zdravlje, ali eto, smanjujem jer, financije, jer poskupljenje.
Husbyu baš voli plaća kasniti prema tendenciji da ni ne dođe i to nam je ujedno i glavna dnevna preokupacija. Ne izvlači nas baš ni kinta koju zaradim fotografijama.
Jučer su ga zvali Irci da li je zainteresiran za posao na šest mjeseci, a kako sad imamo i taj divni obrt kojem nam je za otvaranje trebalo 15 dana, a sve uplatnice za poplačat su stigle u roku od 3 dana, rekao je da je zainteresiran. Traže nekog ko ima veze sa tim nečim što radi samo na avionima, nema iskustva na avionima, a ima puno iskustva s tim nečim što radi, pa nam nije jasno ni koji vrag zovu kad nigdje ne piše da ima iskustva sa avionima.
Čekamo rasplet, kao i uvijek.
I dalje ujutro hodam. I dalje sam na rubu povraćanja, nesvjestice i sa grozomornom upalom mišića, ali svaki dan navučem patike, male utege na ruke i hodam. I uspjela sam doći na 3. kat, pjehe, trčeći čak. Je da se jedva dopužem i mislim da sve susjede probudim, ali treći kat. Cilj je do petog laganim korakom, pa ću onda preći na neki neboder. Ja sam ko onaj student medicine što premješta skele. Prelazim na nebodere.
Ne idem u teretane i na skupna druženja treniranja, uvijek sam voljela solo dionice, pa mi najdraže doma i sama sve odvaljivati. Odbila sam i prijateljicu da ide sa mnom na brzo hodanje, a ona bi baš jako htjela. Kad nešto baš jako hoćeš onda možeš i sam, ali eto, ona ne može, sama. Ne može ni sa mnom.
Imam taj program s kojim svaki dan vježbam, s utezima i s puno hopsanja. Chalean extreme. I prvi put kad sam baš jako zagrizla na zdravi život, vježbanje i utezanje sam s njom radila i uvijek joj se vraćam jer me tako lijepo zategla i stesala. Nije mi naporna, ne krevelji se i ne urla kao što to znaju radit na drugim videima tete sa utegnutim guzama i samostojećim sisama.
Kaže Chalean da postepeno prelaziš na zdraviju prehranu, izbacuješ cigarete i alkohol iz života, uspravnije hodaš i bolje se osjećaš. Još čekam tu transformaciju jer jedino o čemu razmišljam dok vježbam je kad ću više završit, skuhat kavu i zapalit cigaretu.
Jučer mi je StaraMajka rekla da sam smršavila, a nisam joj rekla. Ni moj tupi pogled je nije odvratio od mišljenja. Na stranu sad što smo išli na sprovod, a zna se da ljudi u crnini uvijek izgledaju vitkije, nije je to nešto odvratilo od pokušaja prokljuvavanja tajne. Još uvijek imam isti tupi pogled.
Umro je tata od moje susjede i drage prijateljice. Naglo. Ustao se tokom noći za otići na wc i to je bilo to.
I to ti je život. Cijeli život radiš, trsiš se, grčiš, zarađuješ, privređuješ, krpaš kraj s krajem, sredinu s krajem, brigaš se oko milijun stvari, trčiš na peti kat, trčiš za životom, i onda u tišini jedne noći ne uspiješ doći ni do zahoda.

- 06:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 15.02.2020.

PostValentinovski

Eto, gotovo Vlaentinovo, rođendan, sad treba ispeć koju krafnu do maškara, pa ćemo se ostavit cigara, alkohola, vina, vode, seksa, slatkoga, kiselog i slanog, uz one uvijek iste doskočice hihi nema više vina za mene, a ni manje, hihihi odričem se vode, odreko se ja svega ima dvajst i nešto godina i inih varijacija na temu.
Kao nešto svako jutro malo odmetitiram, odradim turu brzog hodanja i nešto vježbam, sad samo čekam hoće li nas ono nešto leteće iz svemira pokosit ili nije još vrijeme za fajrunt.
Što ste zadnje napravili na zemlji? Paaa, napisala post na blogu.

Jučer me StaraMajka pitala što sam dobila za Valentinovo. Srce me baš nekako steglo, pa sam gledajući u buket ljubičastih tulipana zanijekala njihovo postojanje uz Husbyev začuđeni pogled.

Ne samo zato što je moj, ali moj otac je bio frajer. Ljepuškast, markantan, za ondašnje pojmove visok, i principijelan, jako. I sama StaraMajka kaže da joj nikada nije dao povoda za ljubomoru, osim što je znala ponekad proklinjat more.
Nikada ga nisam čula da komentira žene ili se napadno okreće za njima, o trubljenju, dobacivanju i slično niti da ne govorim.
Jednom, dok smo bili u autu, on je vozio kao i uvijek, a ja sam glumila kufer na suvozačkom mjestu, nasred ceste se prošetavala zgodnjikava ženskica, na neobilježenom pješačkom, nasred prometnice. Moj otac joj je nervozno potrubio da se makne s ceste ili barem ubrza korak, a ženskica se isprsila, nasmiješila mu se ispred auta sva ponosna i važna valjda kao, muško, potrubilo, dalo potvrdu odličnosti i zgodnosti.
Otac i ja smo se pogledali i prasnuli u smijeh, a luda li je blago joj se.
Nije bio nešto pretjerano romantičan, ali imao je svoje male izlete u romantične vode. Ni jedna godišnjica, Valentinovo, Majčin dan, Dan žena, rođendani, sentimentalne godišnjice, Božići, Nove godine nisu prošli, a da nije iskombinirao neku posebnu sitnicu za nju. Kad ga je bolest pokosila i nije mogao do ni jednog svog zamišljenog dara onda je slao mene kao saveznika, sa točnim uputama što, kako i gdje. StaraMajka je glumila iznenađenje i čuđenje kako li je samo uspio.
Bili su zajedno još od osnovne škole, pa su tako imali i zajedničke prijatelje, veliko društvo koje je cijeli život provelo zajedno, tako da nisu ni izlazili jedno bez drugoga.
Putovali su, družili se, zabavljali, voljeli, svađali, mirili, pratili nas djecu na svakom našem koraku. Nije bilo velikih svađa, ni teških riječi, psovanja, vikanja, alkohola, lutanja, varanja. Svoja uzburkana mora rješavali su sami bez uplitanja ikoga sa strane. Udri mučat, ima slike, nema tona, jedino po tome smo brat i ja znali da su iskrsle neke trzavice između njih dvoje.
Meni, kao svojoj kćeri, djevojci, ženi postavio je visoke kriterije kakvog muškarca želim pored sebe i u svom životu.
Nemamo još toliko staža da bih mogla potvrditi.

I kada god ovih dana nailazim na okretanje očiju na spomen komercijalizacije Valentinova, ljubavi, tog jednog dana gdje sve pršti od crvenih ruža i srdašaca, pretjeranom kiču i meni je ljubav svaki dan, sjetim se njih dvoje kao mojih stijena i primjera zajedništva, poštovanja i velike ljubavi.

Nije je dočekala orhideja na stolu kao svih 50-ak godina prije, ni omiljena čokolada, ni osmijeh, ni poljubac, ni šetnja kroz hladni grad. Od komercijalizacije ljubavi na njenom stolu ostale su samo uspomene razbacane u svakom kutku njenog bića. 55 godina uspomena.

Danas idemo kod nje na ručak kao i svake subote. Husby joj je kupio čokoladne praline i jednu orhideju.
Kao spomen, na sve što je bilo.

- 08:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #