(Po)kućne crtice

24.08.2020.

Jedinica i ja danima već komuniciramo preko poruka. Mimoilazimo se po stanu kao da u tornju ili dvorcu živimo.
Majko, išla sam vanka, ti si spavala
Majko, bila sam kući, pojela i išla radit, poslije ću na more, ne znam kad ću doma, ti si spavala
Doduše, u njenim rečenicama nema toliko zareza.
Kada bi nam netko uskočio u povijest razgovora sve bi se svelo na to da ona po cijele dane izlazi, a ja spavam. Ne znam koliko bi razuvjeravanje bilo uspješno.
Jučer smo provele cijeli dan zajedno.
Ispred nas u redu za katamaran su čekale dvije bakice. Jednoj je pao kufer i sve stvari su se rasule po podu. Obje smo čučnule pored bakica i probijale se kroz desetke šarenih košuljica trpajući ih ponovno u kufer, dok smo brisale suze od smijeha, a bake strankinje nam se klimajući zahvaljivale.
Ja sam se jedva vratila u uspravno stanje, a ona je kolutajući očima pružila ruku kao oslonac.
Dvadeset smo godina razlike, kad ona bude imala 70 ja ću imati tek prpošnih 90 i vjerovatno ću joj još servirati ručak i paliti klimu nesporedno prije nego dođe umorna i skuhana kući.
S tom činjenicom je često strašim. Nešto kao priča za laku noć za odrasle djevojčice.
Bez puno riječi obje smo u tim dvjema bakicama prepoznale sebe u nekoj budućnosti, Jedinica je samo napomenula da ću ja biti ta smotana kojoj će ljudi uskakati i trpati stvari u torbe.
Jednom kad smo s mojom StaromMajkom išle u jedan od centara u potrazi za nečim što je njoj trebalo, proklizala joj se noga ispred štanda na kojem se prodaje dalmatinski pršut i pala je koliko je duga i široka i prosula se po cijelom podu.
Jedinica i ja smo se toliko smijale da smo skoro pale skupa za njom, jedva dišući, a ljudi su nas mrko gledali dok su joj pomagali ustati.
StaraMajka je dostojanstveno obrisala koljena, zahvalila se ljudima oko nje, a nas zgrabila za ruke i doslovno nas užurbano vukla po centru dok nismo došle iza kantuna daleko od pogleda i očiju tamo prisutnih, a onda se stala tako smijati da se jedna od nas, a sigurno neću reći koja, nije malo popiškila od smijeha.
Iza nas je sjedila mlada Britanka s momkom koja je tri sata provela plačući. Između suza smo shvatile da će joj roditelji uspavati bolesnog pasita, a ona je daleko od kuće. Bila je glasna.
Momak cijelim putem nije progovorio ni riječ, a ona je jecala. Htjela sam mu se okrenuti i reći da je utješi i kaže joj nešto lijepo, ali nisam. Predugo je to trajalao, valjda je oguglao više.
U jednom trenutku sam htjela njoj reći da se ne treba viđati s papkom koji joj nije u stanju barem reći nešto lijepo. Nisam ni to. Ne vjerujem da bi itko cijenio upadanje u nečiji razgovor i odnos. Samo da nije bila toliko glasna.
Na kraju sam to rekla Jedinici, to da nikad ne bude s nekim papkom koji joj nije u stanju niti reći nešto lijepo ili utješno. Vjerovatno je ponovno zakolutala očima.
Jedinicu je zabavljalo kako me boli dupe. U stvari me boli trtica kada jako puno sjedim, ali dupe joj je smješnije. Bože dragi to dijete se sprema dogodine na fakultet u nekom drugom gradu, a zabavlja je riječ dupe. Bit će to zanimljivo razdoblje.
Bilo nam je lijepo. Kupale smo se, plivale, smijale, jele, popile brdo kava i pozaspale prolivene jedna po drugoj na povratku kući.
Jutros me dočekala poruka
Majko, probudi me rano, moram ić radit, pa ću poslije na more, pa na kavu, ne znam kad ću doma

Prazna strana kreveta

20.08.2020.

Nije mi toliko strašno kada ga pakujem, tada sam još u onoj strci kada ne razmišljam puno, osim, da li je sve ponio i da li mu može još nešto tamo negdje zatrebati, iako uvijek zaboravimo nešto što mu baš treba.
Najodvratniji mi je onaj dio kada pomazi Pasita, poljubi Jedinicu i prije nego me zagrli podigne tešku torbu, pa na onom putu, s poda do ramena, e tu me ošine trenutak nataložene tuge rastanka.
Znam da je kratko, znam da je privremeno, znam gdje ide, znam zašto ide i zašto smo se odlučili na to, znam da ćemo se čuti 100 puta na dan, ali mi baš ništa od toga tada nije bitno.
Ovako će otprilike izgledati naša budućnost. Pakiranja, odlasci, dolasci, raspakiranja, stalno s glavom u kuferima i mislima hoće li mu još nešto trebati.
Dok me vozi na more prijateljica, kojoj je muž pomorac, mi se smije. Njoj su te naše relacije kratke i smiješne. Kaže da s vremenom navikneš i izorganiziraš život kad je on odsutan i kad je prisutan, kao da vodiš dva paralelna života, ista, a različita.
Osjećam se prestaro i umorno za takve promjene i stalna navikavanja.
Na vidljivo mjesto nasred frižidera lijepim popis tableta koje pijem sa točnom miligražom i satom kada ih pijem.
U slučaju nečega da Jedinica zna nekome reći. To me grozi. I količina i težina tableta i još gore od svega, ta činjenica da Jedinica mora to imati na umu.
Jutros me probudila topla i vlažna njuškica na mojoj ruci. Moj partner za spavanje, ni vrućina je nije omela da se sklupča na njegovoj strani kreveta.



Čak i kad bih se uspjela priviknuti na praznu stranu kreveta, ne mogu se naviknuti na strah- koliko nam je kvalitetnog zajedničkog vremena ostalo.
Čini mi se kao da iz daljine i čujem otkucavanje tog sata...

Tok ispunjavanja praznina

07.08.2020.

Sinoć sam sanjala da pišem post. Kao Magneto. Na onom drugom blogu ionako ne pišem već odavno.
U postu sam hvalila svoje plivačke sposobnosti i kako je ondašnja dvostruka osvajačica olimpijske medalje bila moja trenerica.
Bila je stroga, jako, red, rad i disciplina koji su je i doveli tamo gdje su je i doveli, na olimpijska i mnoga druga postolja. A ja sam bila tek mala, osjetljiva, nježna dušica, vjerovatno to pomalo i spada pod razmažena, ali nećemo sad cijepat dlake, koja je kući dolazila plačući jer tamo neka trenerica viče na mene.
Moj Stari me blago pogledao, ako ti nije lijepo onda nemoj ići.
I nisam više plivala u bazenu. Odlučila sam trčati i na atletskoj stazi sam se zadržala dugo iako nisam bila dovoljno dobra za neke velike rezultate, tek nešto sitno po županijskim natjecanjima. Ali sam uživala.
Moja tada već bivša trenerica plivanja je u više navrata, u periodu kroz par godina, dolazila kod mojih roditelja kući pokušavajući ih nagovoriti da se vratim plivanju. Je to sada zvuči usta moja hvalite me, ali to su bile tadašnje njene riječi, jer se radi o iznimnom talentu za koji je šteta da se gubi negdje drugdje.
StaraMajka me nagovarala, pokušavala slomiti i usmjeriti, saveznika sam pronašla u Starom koji nije htio ni čuti- ako ne voli, neće ići.
Ne znam zašto mi je jučer ta priča pala na pamet.
Dok sam negdje na pučini plivala, u vali moga Staroga, jer uvijek to govorim, tamo mi je on u šumima, u valima, more se namreškalo, spustili se oblaci do horizonta, zavladala je neka neopisiva tišina, ona pred ljetnu oluju na moru, kad se sve skupi u jedan val i čeka kada će se prolomiti.
Ima nešto neopisivo u tjelesnim naporima, preskakanje vlastitih granica izdržljivosti, upornost i tvrdoglavost za koju si odavno zaboravio da postoji, snaga volje koja jača svakim zaveslajem, novim korakom, toliko novih vidika od čega si zapravo skrojen i koliko o koliko jebeno još možeš. Baš se jako dugo nisam osjetila toliko snažnom, moćnom, tjelesno jakom
Podsjetnik!
Jeste li ikada zastali nad nekim prizorom, paralizirani od ljepote, negdje na rubu suza od ganuća, pred malenošću sebe u tom gigantu prirode?
Pa nisi baš siguran koji je smisao svega. I života. I smrti. I svega toga između.
Iza tebe ostanu te neke stvari, materijalne i opipljive, a tebe nema. Pa ih ljudi oko tebe dijele, prisvajaju, drže na nekim policama podsjetnika,a tebe svejedno nema
Tako ja imam neki blesavi ključ za kojeg pojima nemam što je otključavao, zahrđao je i potpuno je beskoristan, ali ga svejedno svuda nosim sa sobom.
Hraniti želju za životom i borba, izbori koje činimo svaki dan mogu dati smisao našim životima
Jednom kad se sudariš licem u lice sa ograničenim vremenom i ograničenom kvalitetom života, svakom novom danu u bjesomučnoj potrazi, nikako ne zaboraviti iskoristiti ono darovano vrijeme, trenutke koje nitko neće uspjeti izbrisati ni predmeti nadomjestiti.


You can be anything you want to be
Just turn yourself into anything you think that you could ever be

Be free with your tempo, be free, be free
Surrender your ego. Be free, be free to yourself

Belgijske praline, Hrvatski san

09.07.2020.

Nisam jedna od onih koji misle da je sunce iza druge brane jače i sjajnije, niti trava zelenija u susjednom dvorištu ideale, ali...
MojOn radi na specifičnom poslu, u Hrvatskoj ih ima svega 10-ak, od toga njih 5 radi s njim u firmi. Do privatizacije i poklanjanja firmi Glavonji, na godinu dana imao je 6 mjeseci beneficiranog radnog staža. Čisto da predočim specifičnost posla.
Glavonja je to smanjio na 3 jer eto, može mu se, tako da broji i skoro 30 godina radnog staža na svojih 40 godina života.
Prije par mjeseci je dobio priliku za rad na jednom velikom projektu u Belgiji, ali zbog papirologije i kratkog roka nismo uspjeli realizirati odlazak.
U firmi mu nisu htjeli izaći u susret jer će njima jako brzo trebati sav raspoloživi stručni kadar i svakako ga žele zadržati i jako brzo mu ponuditi unaprijeđenje.
Od onda su zaposlili na to obećano "njegovo" radno mjesto osobu po rođačkoj vezi koja ni dana nije radila na tom poslu.
Od onda plaća je minimalac koja kasni i po mjesec i po.
Može se Glavonji sve.
Od onda smo otvorili paušalni obrt i trenutno pregovara za 3 projekta u Hrvatskoj, jedan je pred realizacijom, za jednog su velike šanse da će uspjeti, a jedan je i dalje neizvjestan iako nije otpisan.
Od onda su ga ponovno zvali za rad u Belgiji, doduše na svega 10 dana, ali sada smo bili spremni. U pola dana je bio spakiran, sa svim papirima u rukama i na zagrebačkom aerodromu. Zašto nije na splitskom već spada u drugu sferu slipog criva Hrvatske.
Plaćen avion tamo-vamo, plaćen smještaj s večerom, službeni auto i pokriveni troškovi benzine, plaćeni troškovi mobitela i interneta, 10 dana rada- šestomjesečna plaća doma, svaka minuta prekovremenog evidentirana i plaćena, koja nije obvezna i za koju mu je zahvaljeno bar 3 puta.
Organizacija rada, posla, kolegijalnosti, odnosa prema radnicima, šefovima i svom zaposlenom osoblju je nešto što doma vjerovatno nikada nećemo ni naučiti dok god raznoraznim Glavonjama dajemo firme za kunice.
U Belgiji će trebati opet, već su mu najavili ponovni poziv, ali trenutno još ne znaju točno kada.
Doma ga je u poštanskom sandučiću dočekao papirić za predignuti na poštu. Žuta kuverta. Otkaz.
Nakon 20 godina rada njih 24, u punoj radnoj snazi, zdravi, sa velikim iskustvom iza sebe (ta brojka je samo za sada jer Glavonja ne voli kritične mase, pa se otkazi daju na peci bokune) je dobilo otkaz pisanim putem, nitko se nije udostojio niti nazvati, pozvati na razgovor i licem u lice, možda čisto radi kolegijalnosti, pokazati ono zrnce ljudskosti u neljudskim situacijama.
Trenutno, jedino što vidim je ta zelenija trava u tuđem dvorištu koliko god ja voljela svoju domaju, od ljubavi se baš jako teško preživljava.

I tek mala, osobna crtica, i nakon 20 godina braka još uvijek osjetim leptiriće kada se vraća kući. cerek
I Belgijske praline su fine, jako

Biljno uzgojne mjere

14.05.2020.

Čovjek ima određenu količinu energije u sebi koje tokom dana mora izbaciti negdje van, pa ako ne baš izbaciti onda svakako (pre)usmjeriti.
Količina podražaja koju dobijemo i broj podataka koji procesuiramo kad nešto radimo je dobar flaster nad crnim mislima koje polako gube one obrise čudnih psihičkih stanja introspektive. Poslužila bih se onom ozloglašenom rad oslobađa, ali i nije baš primjerena

Namjerno sam ostavila grubo drvo, napuknuto i sa brazdama, taman mi se uklapa u moja stanja rofl
Grubo pobrušeno, lagani sloj boje samo kao zaštitu od kompletnog raspada i moj stalak je gotov

520

520

520

520

520

520

Svaštara misli

12.05.2020.

Imam taj jedan tijek misli, započinjem sto stvari, pa završim na sasvim nekoj drugoj strani razmišljajući što sam i zašto sam zapravo počela. Slično je i s tijekom misli koje vrludaju nepovezano, stari dobri fliper tilt.
Zapravo me muči egzistencija i zdravstveni problemi koji se gomilaju u pozadini i samo čekam kada će se sve urušiti. OnajMoj je još uvijek na čekanju. BigBossu je cijela ova situacija došla kao naručena, za izmusti malo više novaca, za izmusti malo više od radnika sve pod parolom teško je jer se ne može radit, valjda računajući na memoriju zlatne ribice ostalih i beznačajnih, koji znaju da posla baš i nije bilo i puno, ali jako puno prije ove situacije.
Zbrajam one kredite za doškolovanja i školovanja, zaloge za našu budućnost, znanje je moć, znanje oslobađa, a u našem slučaju znanje i prazni džep. I neimanje muda. Za otisnuti se i pokrenuti nešto svoje. Uljuškani u lažnu sigurnost teško je kročiti kroz neizvjesnost.
Možda bi nam muda bila nešto veča da nemamo to dijete jedino, onda je čovjek bezbrižniji i lakše sklon rizicima i nesigurnostima ili je i to jedno od opravdanja za koje posegnemo kad već ne možemo promijeniti prošlost i sve prošle radnje koje smo sami izabrali i već debelo odradili.

Tijelo mi se jako buni na način života koji vodim. Puno sjedim pred kompjutorom, puno radim, puno pušim, malo spavam.
Kompenziram loše navike jutarnjim šetnjama i laganijom i zdravijom spizom, ali nije to to. Kao da jedno poništava drugo. A ne ide to tako. Tijelo zbraja i pamti.
Uvijek sam o sebi imala to neko lijepo mišljenje da sam jaka, dovoljno tvrdoglava da mogu promijeniti sve svoje životne navike kada god se sjetim. I onda me dim porazi, novce i ono još važnije, zdravlje, otpuhujem pri svakom udahu-izdahu nikotina i katrana koji se lijepi i taloži na mojim plućima.
Sada sam u fazi smanjivanja. Opet.
Kako nemam granice i mjere morala sam sebe ograničiti, a gdje ćeš boljeg ograničenja od čekanja. Pa čekam. Pratim sat, točno u minutu, kada sam zacrtala da je vrijeme za novu cigaretu.
Par minuta prije punog sata, vadim je iz kutije i kuckam lagano po kutiji, pripremam upaljač, vrtim je po prstima dok napokon sat ne otkuca. Divotica. Razmišljam da nabavim jedan od onih zidnih satova koji ispuštaju neki zvuk ili jednostavno bate na punu uru, kao crkva što oglasi svoje postojanje svakih sat vremena. Volim čuti taj zvonki bat u gluho doba noći ili jutra u sablasnoj tišini grada.

Jednom sam negdje pročitala kako svaki čovjek ima točan, unaprijed određen, broj otkucaja srca prije nego se mehanizam ugasi. tu-dum, tu-dum, tu-dum.
Moje je odlučilo ubrzati stvari. Poprilično. Husby mi kaže da do sada jedino što nisam bila je srčani bolesnik, pa zašto ne probati i to.
Pijem te male tabletice od 1 mg koje mi pokušavaju usporiti puls i srce od previše trošenja tudumtudumtudum, Tudum :)
Uz uvijek iste napomene, bez stresa, bez velikih aktivnosti, sve polako, sve umjereno, bez nerviranja. Koji lijepi životni tempo; adagio.
Napokon mogu iznjegovati filozofiju bezbrižnosti light kiosk filozofije životjelijep dok se jednorozi drže za rukice na rascvaloj livadi dok se stvarni život oko mene strovaljuje u ponor plakanja u slijepu mačku.

Gledam u te glupe ručnike koji su složeni po krivoj boji na otvorenim policama. I neću ih posložiti onako kako bi trebale biti. Nema šanse.
Husby i Jedinica su se kladili koliko ću izdržati dok ih ne presložim. Ne dam im gušta.
Krišom uzimam jedan plavi koji se smjestio između rozih, otvaram vrata perilice...
ostala su još samo dva nesvrstana

Što se babi snilo... ili kad postaneš sam svoj zli prorok

21.04.2020.

Vjerovatno sve te vanredne situacije počnu s onim, bio je jedan sasvim običan dan. Večer štoviše.
Ne znam koji me vrag natjerao i zašto sam odabrala baš tim putem posljednju večernju šetnju sa Pasitom. Zapravo i znam, puno ljudi je sinoć šetalo uskom ulicom, a nije mi se baš dalo gužvati među njima plus što sam zaboravila staviti maskicu i punu ratnu spremu na koju smo navikli posljednjih mjesec, dva.
Probijali smo se kroz obraslu travu što me sjetilo da moram Pasici kupiti novu ogrlicu protiv buha, komaraca i papataža. Ne pita proljeće za karantene i izolacije, ono samo dođe u punom sjaju.
Moji su se prolili po kaučima i trusili tople kiflice sa sirom i sezamom i smijali se nekoj gluposti na televiziji.
Mislim da je televizijski program sve gluplji i gluplji da bi nam dao neki prividni osjet nadmoći kako smo mi gledatelji pametniji i bolji ljudi.
Skidala sam posljednji sloj kože ruku pod mlazom vrele vode i agresivnih dezificijensa, osjetila sam u tom trenutku neko čudno peckanje grla, isprala malo usta nešto hladnijom vodom i prolila se na svoje mjesto na kauču.
Pasica se kao i uvijek smjestila ispod mojih nogu gledajući preko oka da li je njen red za koji zalogaj tople klope.
Grlo se polako počelo stezati, kao da nevidljiva ruka stišće upaljeno ždrijelo.
Dalje se sve odvijalo kao usporeni film, zamrznuti kadrovi...Muž zove prvu pomoć, ne mogu progutati ni onaj sekret što se sliva niz grlo, pokušavam disati kroz nos, oblačim se, sjedamo u autu, na radiju je neka domaća poskočica, Njegova ruka na mome bedru, htjela sam mu reći da ide sutra kupiti ogrlici Pasiti i da promijeni stanicu na radiju, ali sam odlučila da je bolje čuvati zrak u plućima. Možda i nije loša škola, čuvati zrak u plućima i inače i ne trošiti ga bezveze na gluposti.
Moram reći da je hitna u ovoj situaciji super organizirana.
Više timova doktora vas dočeka na ulazu, mjeri se temperatura, zasićenost kisika u krvi, ona prva anamneza da li ste alergični na određene lijekove, primate li inače terapiju, osnovne smetnje. Iako je bilo nešto ljudi sve ide jako brzo, uhodano, organizirano.
Ne znam da li od panike i te sulude trke i borbe za zrakom, čujem u tom bunilu jako visoki tlak.
U pozadini Njegov glas; inače je niskotlakaš.
Strka, skidanje, srce, nije srčani, inekcija, grlo napokon surađuje, pa ona stisnuta šaka popušta.
Isuse kako je lijepo prodisati, pa i onaj zrak bolnice pomiješan sa alkoholom, dezificijensima i svježom skuhanom kavom, treba i noćnu smjenu budan odraditi.
Dali su Njemu naputke, kontrolirati tlak par dana, javiti se svom LOM-u, vjerovatno jaka alergijska reakcija na nešto s čim sam došla u kontakt, odmaranje, po mogućnosti bez stresa i ako se slučajno tokom noći ponovi ili pogorša ili odmah zvati ili odmah doći, što nam se čini brže.
Moram vam reći, za one što su pročitali prošli post, nije mi blog pao na pamet rofl, do jutros, kada sam sjela tu s kavom.

Jutros sam se ustala u 4, kiša je polako rominjala, ptičice već tada počinju svoja buđenja, stala sam na balkon i samo upijala zvukove usnulog grada.
I disala, Bože, punim plućima.
Neprocjenjivo








Timjan, sadnja, glava...

17.04.2020.

Jučer sam se malo bavila vrtlarstvom na balkonu, presađivanjem i sadnjom začinskog bilja, kopra, vlasca, bosiljka, timjana, mažurana, čak je i feferon pronašao mjesto u jednoj od teglica.
Imam to neko sjemenje koje se već dugo vuče po ladicama, a i malo sam preuredila balkon, pobrusila, prerazmjestila i obojala paletar koji će sa cvijećem i začinima ići na zid kad se ova moja muška ruka odluči na bužanje zida za nosače.
Valjda će nešto od toga niknuti, a uostalom ako i teglice ostanu prazne, ružmarin i lavandu ne bi trebalo biti problem biljno uzgojit na osunčanom balkonu, nadam se. A ako baš ništa ne uspije paletar će mi ostat kao ukras, a skroz je fora.
Ima tako tih stvari koje bih htjela napraviti i ne želim da itko drugi napravi nego baš ja, pa me onda zna blesavo tijelo izdat i onda ostatak dana provedem ležeći, okružena tabletama za bolove i malo se nadati da neću morat na prve pomoći ili tražiti ikakve pomoći, a pogotovo ne sad kad je korona.
I bilo je sasvim očekivano, svima osim meni, da će me biljno uzgojne aktivnosti skoro doći glave.
Imam taj jedan osteofit u vratnoj kralježnici koji voli pritiskat leđnu moždinu jer se baš tako posložio preko mog vrata, pa moram paziti na odmjereno pokretanje glave, bez naglih i ishitrenih poteza i pomaka, s uvijek budnom nadom da se neće upaliti i izazvat svašta nešto što je u stanju izazvat.
(A skroz se činio bezazleno simpa, osteofit, jedini fit koji se može povezati sa mnom.)
Osim jedne od onih glavobolja koje me na neko vrijeme prikuju za krevet, zapravo se ništa ozbiljnije nije dogodilo. Idući put kad budem nešto sadila i presađivala- nikako stajati na podu sa pognutom glavom, sve prebaciti na povišeni stol i problem riješen.
Ali, naravno, to nije spriječilo sve one misli, što ako bol ne popusti, morat ću u bolnicu, pa ako ne umrem od moždanog ili aneurizma dobit ću koronu u bolnici, a jbt ne bih baš ni to, ma znate onaj slijed misli kad im baš pustite da se raspojasaju, bez nekog pretjeranog smisla pustiš ih da odrade najcrnji scenario na kojeg dvije sekunde kasnije i zaboraviš.
(Vjerovatno je tome kumovala i objava tužne vijesti o smrti našeg blogera Knjiškog moljca, mislim da ga nisam nikada komentirala, ali sam ga godinama čitala, njegove preporuke i recenzije knjiga nemalo puta su se našle i na mom popisu obveznog štiva kojeg moram i želim pročitati.)

Prije ne znam više koliko godina, jedna blogerica je iscenirala vlastitu smrt, blogerici s kojom je bila dobra je s nekog maila poslala mail predstavljajući se kao njen suprug, brat, sestra- ne sjećam se više, i obavijestila blogoprijateljicu da je preminula.
Blogoprijateljica je naravno vijest prenila ostatku blogopučanstva, redala su se saučešća, lijepe riječi, misli, ono, ljudima je bilo i krivo i teško i bili su tužni.
Nešto vremena kasnije se otkrilo da je blogerica živa i zdrava samo se malo poigrala virtualnim svijetom. (To tek usputno, čisto ako mislite da je na blogu ikada raslo samo cvijeće i engleska travica)
PS, PPS i svi ostali PPS-ovi za poslije
Molim da se još netko javi tko se ovoga sjeća, sad već iskreno počinjem sumnjat u vlastitu memoriju
Prije ovih pitanja skoro bih se i zaklela da je istina, a sad me već hvata nervoza da sam to sanjala ili (križase) izmislila :)))


Ne znam više ni sama koliko sam na blogu, ne uvijek s ovim nickom, ali 14-ak, 15-ak godina i koliko god to smiješno zvučalo, blog je jedan dio mog života.
Onaj komadić dnevnog boravka u koji s guštom uđem, kad mi je i ako mi je gušt.
Više puta sam i spominjala koliko sam se s nekim ljudima povezala i zbližila, pa bi mi bilo nekako bezveze kad bi mi se nešto desilo i da ne znaju da je moj nick s mojim stvarnim menom nestao.
Nešto slično kao na fejsu što postoji opcija, u slučaju vaše smrti koga ovlaštujete da preuzme vašu stranicu kao svojevrsni memorial i kao obavijest ljudima koje poznajete da ste eto, umrli.
I tako sam ja, dok sam ležala u polumraku sobe čekajući da glava popusti da mogu nastaviti sa svojim karantenskim aktivnostima od velike važnosti,
hrabro obavijestila Husbya da ako baš slučajno umrem danas ili u jednom od dana, nekako objavi na blogu da me više nema. Ili neka uzme moj mobitel i sad mu nabrajala ona čudna imena kako su mi memorirana u mobitelu, blogonick + ime, pa se tu nađe cijeli rasadnik malog treša kad se sve to zbroji i reće nekome od njih što se dogodilo.
Nezainteresirano me pogledao, polizao prst i okrenuo stranicu knjige koju je čitao.
Što bi vi s vašim nickom? Nemojte mi samo reći da samo ja o tome razmišljam


Kad polusvijet vodi bitke

15.04.2020.



Ovako nekako izgledaju ta druženja u vrijeme korone. Danima. Satima. Na privatnom parkingu zgrade.
Ajde na stranu još što okupiraju parking i pola vlasnika ne može ni uć ni izać sa parkinga i što moraš izvodit puste monade da uopće pristupiš autu, tu su, pa ako im rećeš valjda će se i maknuti.
Tako nekako valjda ide to kod normalnog svijeta.
Kod onog polusvijeta kad ih upozoriš da ti ne sjede po autu i da su na nečijem privatnom vlasništvu u vrijeme kada se kao pridržavamo (jel to naputak na kraju) mjera nezadržavanja i socijalne distance (socijalnu distancu održavaju, mora im se priznat), lole se još žele i potuć jer tko to njima može reći da se (od)maknu sa nečijeg vlasništva.
Poslikala sam ih, poslala policiji slike i prijetnje fizičkim nasiljem.
Policija je došla u rekordnom roku, a onda je tek nastupila salva uvreda mater, familiju, dite, proklinjanje i sve po spisku.
Danas, posebno sebi, čestitam na zadržanom miru i staloženosti jer sam stvarno veliki živac kada se netko dira u moje.
Onaj najglasniji je odveden, vjerovatno u policijsku postaju na hlađenje, drugi su ostali i dalje sjediti, ispod brade vrijeđajući i psujući
Ima taj jedan divan zakon koji na privatnom vlasništvu vezuje ruke svim redarima mira koje im ne bi bile vezane ukoliko se radnja odvija na javnim površinama. Tada jedino što preostaje je dizati privatne tužbe za uzurpaciju prostora, ponekad i mira.

A ja ću nabavit šoker i suzavac i broj policije na brzom biranju, do daljnjega

Sretan Vam Uskrs

10.04.2020.

520

520

520

520

520

520

<< Arhiva >>