U 3.15 probudi me val znoja i vrućine.
Klasika. Uvijek u to neko vrijeme.
I uvijek iz nekog razloga, pogledam na sat.
Upaljen TV blješti.
Pogledam što je, a ono Titanic
po milijarditi put.
Jedina preživjela prisjeća se događaja.
Na splavi su, on je umro od smrzavanja, a
ona istrgne svoju ruku iz njegove ruke
i on tone, tone na dno mora.
Ona pritom kaže: neću zaboraviti nikada.
Ona se spašava. Istrgne svoju ruku iz njegove umrle ruke i puše u zviždaljku da bi je čuo spasilački brod.
Puno godina kasnije, na istom mjestu baca u more plavo srce na lančiću.
U 3.25 ja gledam tu scenu i pomislim:
istrgnuti ruku iz njegove umrle ruke.
The dogs day are over i tekst: moraš zaboraviti ako želiš preživjeti.
Istrgnuti se iz prošlosti.
To što ne želim više nikoga izgubiti, isto se temelji na prošlosti.
Nisam još iz nje otišla, a davno je prošla i u njoj ne mogu promijeniti više ništa.
Istrgnuti svoju ruku iz njegove umrle.
Pustiti ga da potone na dno.
Potom na isto mjesto
baciti plavo srce.
Post je objavljen 29.10.2019. u 23:20 sati.