Živa

subota, 12.10.2019.

ŽIVA

Kada kao ti, dušo moja,
ne bih vjerovala u ljubav,
kada bih vjerovala
da ljubav nije vjetar bjesni
koji te unatoč bjesnom iskustvu
zavrti stotinu puta na mjestu i odbaci daleko
daleko od ravnoteže,
koliko god se opirao i zabijao noge čvrsto u tlo,
Kada bih poput tebe mislila,
da sve se može
kontrolirati,
jer sve izlazi iz glave,
i da postoje brojni
protuotrovi, gromobrani,
ljekovite trave,
kojima ćeš spriječiti tu pogibiju,
tu slabost, nemoć i predaju....

A zapravo
radi se samo o tome
čije su oči zorom prve ugasle od ranije
za Ljubav,
čiji su se prsti prvi nevini opekli na vatri očekivanja,
tko se prvi dao bez ostatka,
i nikada se više vratio u prvobitno stanje.

Kad ne bih vjerovala u Ljubav,
onako kako vjerujem u zvijezde,
onako kako grlim mjesec u noćima listopadskim,
kada joj se ne bi uvijek iznova
radovala,
pa bila i tuđa,
poput djeteta,
predavala joj se kao suncu,
poput ruže,
poput rumene jabuke,
imala bih ugasle oči
poput mrtve ptice
i bila bi mrtva,
mrtva za Ljubav.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.