Sve je počelo s vanil kiflicama

23 prosinac 2019



Radim ih svake godine i sve počinje s njima.

Prhke, nježne ko slatki oblaci, tope se na jeziku, zamirišu kuću na način, da se svak obavezno sjeti kad ih je prvi put ili gdje ih je sve jeo, ajme milih li uspomena!
Sigurna sam da to radi vanil šećer. Ta sjećanja.
Tati ih je njegova mama nosila u vojsku.
Mami ih je njena mama nosila u krevet, u kristalnoj zdjelici kad je bila bolesna.
.......
I onda prepišem neki recept s neta, onak brzinski, rutinski umjesim, stavim tijesto da se hladi sat vremena, pozovem mamu da se smijemo skupa i mijesimo..
Nakon 15, 20 minuta otvorim pećnicu, a ono..rastopljena smjesa..mama i ja u šoku!
Čitam recept ponovno, piše :
imajte hladne ruke.

Mislim si..hladne ruke, što je to.
Kod mene sve vruće. I glava i prsti. I kuhinja.
I jezik. I temperament.
Najlakše bi bilo okrivit ljeto i narkoze.
Al nije to.
Maslac jbt rastapam pogledom.
Mislim..i vani je toplo. Australska zima.
A maslac mora bit hladan. I glava. I prsti. Jezičina pogotovo!

Smjesu ovih napol pečenih scary rastopljenih kiflica sam ohladila.
Napravila drugo tijesto prema drugom receptu.
Metnula i bademe..ajme miris pečenih badema, kolke uspomene..
Pomiješala tijesta. Dodala jaje. I brašna.
Po opipu. Iskustvu.

Otišla nadokupit poklone i na vruću čoksu sa dragim- nek se to ogromno tijesto dobro odmori u frižideru.
Pa što bude.

Sad dovršavam peti protvanj prhkih vanil kiflica. Odlične!
E, imam novi recept!

Što ne mogu spasiti hladni prsti, glava..
Može vruća čokolada.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.