Marketing
Bez mene
Ova gužva po gradu, strava. Nervoza u redu za kobase. Grad koji ne prepoznajem.
Seljačija na najjače.
Sad kužim Dalmatince. Daj mi vrati tišinu i mir mog Zrinjevca. Da čujem vodoskok. Daj mi moj Gornji grad gdje mogu na Štrosu mirno sjesti i meditirati sa svjetlima u daljini. Sve ovo glasno, šljašasto i kičasto, ne privlači me. Odbija, točnije je reć. Prisilna zabava. Za raju. Lažan raj. A na svakom koraku s druge strane, gladni, prosjaci, beskućnici. Blijedi, iscrpljeni od potrage za svojim dostojanstvom.
Izmoždeni od nade. Života dan po dan.
Kao ni svoj grad, tako ni njega
više ne prepoznajem.
Ugasio se sjaj.
A ja tinjam s mojim prevelikim rukama, očima, nadama. Tinjam tu ko ona smiješna mala tinjalica na rubu grada.
Razgovori zapinju. Zamrse se. Riječi se pogrešno čuju, izgovaraju, tumače.
On želi sve popraviti poljupcem, zagrljajem, željom.
A ja sjedim naglo probuđena pored njega, ravnih leđa, ko od stijene odvaljena. I ne mogu mu pružiti ruke za zagrljaj. Ne mogu. Obuzima me stara tuga, ona tuga stara par stoljeća, divovska, u prevelikim cipelama, raskuštrana od ove pretople zime.
Što to odrađuješ, srce moje?
Koje to preduge šutnje, neizgovorene misli, tajne i sumnje, prekinute niti, krivo dodane lopte, igre skrivača?
On se ispričava, ispričava za sve, mada ne zna što je kriv, i zašto tinja ta stijena pored njega, koja ne može pružiti ruke ni za jedan običan zagrljaj.
Ne može.
A riječi zamršene stoje na stolu, umorne riječi, koje smo ispljunuli nakon što smo ih dugo krckali pod zubima.
Bit će teško biti sama.
Istetovirat ću na lijevu ruku, odmah iznad zgloba: Live and let die.
Nije puno slova i neće puno previše boljeti, zaustaviti tu Majku Terezu i napokon dozvoliti ljudima da žive loše, piju loše vino, glume da su sretni, uživaju u ovoj paradi kiča,
dozvoliti njemu da živi svoj život
najbolje što zna.
Bez mene.
Post je objavljen 17.12.2019. u 20:40 sati.