Glumci i predstave

28 siječanj 2020



- Ne znam kako ću bez tebe.
- A doći već neki drugi glumac..

Sigurno je mislio- protagonist.
Bio je dobar čovjek: nikada bezrazložno zlurad.
Al ja sam tada čula:
glumio sam samo i svi će ti glumiti, jer svi mi samo, Sunce moje malo, glumimo.

*****
Bio je to jedan od naših zadnjih razgovora.
Čovjek zna da umire, a ja ga tu još jebem sa svojim budućim nedostajanjem.
Mislim, šta ga briga za moje buduće.
I to što se ja unaprijed osjećam ko siroče.
Ja pa ja..
On umire. Ja ostajem.
****
Riječi.
Osnovni su izvor nesporazuma.
Al njihov potpuni izostanak u mom umu ne stvara onu željenu tišinu. Već brborenje, mrmorenje, žuborenje mojih vlastitih misli, sumnji, projekcija, ideja.
Mašta radi 200 na sat.
Budem svugdje.
U prošlosti odrađujem več odrađeno.
I krojim budućnost.
Još kako je krojim.
***
I došao je novi glumac, ma vidi ga samo.
Pokazao mi da život i kroz najmanju rupicu klija dalje. Raste, raste.
Umiljat do besvijesti, čak i iz daljine.
Riječi i razgovor ga doduše isuviše umaraju.
Kaže rečenicu ili dvije o nedostajanju, pri čemu odmah pukne zora u meni, razliju se maline mojim unutarnjim nebom, pa svanem u sebi, sva pitoma i nježna, ljubavna.
Žena. Baš sam žena.
Toplina mi stvara toplinu.
Interes porađa interes.
Želja mi ulijeva želju.
Grozim se emotivno nedostupnih.

**
Želim vjerovati.
To je igra, to je život, to je film samo takav.

*
Ja nisam tu da bilo koga raskrinkavam.
Ako ispadam glupa, naivna, dobro je.
Bit ću glupa i naivna.
Ja nisam tu da bilo koga mijenjam.
Nego da svim srcem svojim uživam u predstavi.
I režiram je koliko mi Bog dade.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.