Samo planktoni

21 siječanj 2020

Znamo se od jednog lijepog ljeta.
Meni 38, njoj 12; ležimo na plaži i pišemo pjesme. Duše nemaju godine.
Svaka u svoju bilježnicu. Pa jedna drugoj.
Navečer plivamo u moru među zvjezdicama.
Objašnjavam joj da se ne boji i da je planktoni neće pojesti.
More je noću predivno.
Kupaš se u nebu, mirnom i spokojnom nebu koje te grli svakom svojom zvijezdom, s pouzdanjem.

Ona je vjerojatno kćer koju sam mogla imati.
Drugačije ne mogu objasniti tu povezanost.
Mama joj je ok..ujna joj je moja prijateljica s faksa..ali ona je neka stara duša. Mi se dugo znamo, i to tko zna u kojim sve ulogama.
Posjećujemo se. Pa sve rijeđe i rijeđe.
Život.

Deset godina kasnije pijemo skupa.
Lijepo duguljasto lice, pametne, usredotočene oči.
Ona studira kroatistiku. Voli književnost.
Četiri i pol sata mi pričamo. Ne gasimo se.
Nastavljamo gdje smo stale.
Sada ona meni objašnjava da se ne moram bojati planktona i da me neće pojesti.
Da samo izgledaju kao zvijezde.
Blistavo je voljena i radosna sam zbog toga.
Na odlasku izmijenjujemo kape.

Točno znam što bi mi ona ja, od 22 rekla sada.
Koje grimase bi radila na moju priču.
Kada bi i na što zakolutala očima.
I kako nekad ne bi mogla vjerovati što si to radim.
Pre-stra- šno, rekla bi. Lupila me po prstima.
I dugo bi me onda gledala usredotočenim pogledom, sve dok se ne prizemljim i urazumim.
Prepoznam.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.