Sjećanje na sreću

27 siječanj 2020



Kroz prozor, sunce je radilo finu arabesku po ledom okovanim granama, a vjetar otpuhivao snijeg u bijeloj prašini..Napravila sam jaku kavu i uživala u njenom okusu, ko nakon duge i teške bolesti, vratili su se okusi i boje.
Ona uvijek kad se ne osjeća dobro, priča o svojoj tuškanačkoj šumi, a ja šutim i gledam kako je sjećanje na šumu mijenja, kako joj se vraća živost pokreta, kako ponovno ima devet, jede šumske jagode, divlje zelene jabuke svog djetinjstva.
- Bila si ko srna, kažem joj, a oči joj odmah poprimaju zlaćanu boju šumskih proplanaka, tajnih staza, dvjesto godina starih stabala.
Sjećanje na sreću liječi, znam to otprije. Al to se znanje na njoj u trenutku oživotvoruje.
Tako i ja pamtim hrapavost njegovih jagodica na mojoj nadkoljenici, toplinu dlanova na prozebloj kori moga lica, pogled koji me umiruje i budi, kao i svu velikodušnost osjećaja koje mi je davao dok je bio moja šuma.
Pamtim i kako smo vječno obilazili dvorce i sve fortifikacijske građevine za koje smo znali, kao da smo planirali koji otkupiti samo za sebe, u moru života koji neplanirano ubija, sačuvati sigurnu utvrdu za sebe.
I dok duše sretno putuju, sjećajući se samo topline kojom su ljubljene bile, moje srce pita se, hoće li se moći za ovoga života ikada više tako prepustiti, pasti u zagrljaj, povjerovati, dati ruku.
Ili će nastaviti živjeti u ledu okovanim drhturavim granama, kojima se dotiču potpuni stranci, koji bi nešto o drugome voljeli znati, a ne usude se.
Ili je možda, samo preselilo u najsigurniju, davno i pomno odabranu utvrdu samodostatne samoće.
Sjećam se jedne ljubavi, sjećam se jedne sreće.
Ne forsiram zaborav, ne odričem se nijednog dana tuge.
Al vidim ponekad, ljudi se vole, ljudi pripadaju.
Pa se pitam, hoću li ikad više to znati.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.