Molim se ovom plavom predvečerju,
o daj mi da ostanem janje u vučjoj koži,
pa da ga ne poželim odveć strasno,
onako kako ja to znam,
čarajući godinama,
pretvorivši ga smjesta
u oblak koji me prati,
zvijezdu repaticu,
pticu rugalicu.
Neka mi ljubav doista bude
nježna i blaga,
težnja k zajedničkom rastu,
i nitko me ne mora voljeti,
i ajmo sudbini dati priliku,
i neću te čekati da odrasteš.
Bez mene.
I neka se zažari
ciganin cjelov
koji si ostavio
na mom desnom ramenu,
ko utisnut žaračem,
jednom negdje iza svih ovih godina
i ove loše,
i ove prošle, bez nas,
i neka svaki bude suvišan i tako pogrešan,
i tako ne moj.
Moram te pustiti da prelaziš preko svoga mosta,
svaki dan u isto vrijeme,
misleći da sam te zaboravila,
dok prelazim svoj most
svaki dan u isto vrijeme,
rasporena,
na pola živa,
ali ipak
janje.( 2010.)