< veljača, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (6)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
28.02.2019., četvrtak
Tempranillo

U mojoj vitkoj maloj čaši Crin Roje, Tempranillo, zrelo i zlatno južnošpanjolsko sunce
okupalo je tamne bobice grožđa i kupina,
prije no što se sunovratilo za padine dalekih obronaka,
ostavivši mi par kapi ljubičastog na usnama, u povečerju mirisnih i ocvalih hortenzija.
Tempranillo, kad izgovoriš polako, najlaganije, prospe se vrijeme uličicama kojima smo hodali zagrljeni,
bez straha od neželjenih susreta, tako mladi i snažni u svojoj ljubavi.
Tempranillo, onako kako more zapljuskuje vjerno svoje žalo, a vidjelo je svijeta.
Onako kako škripi uže u luci, na vezu, i zove na nove plovidbe i putovanja.

Čuješ li, od onih sam koja bdijem nad ljubavlju kao na mrtvoj straži, sastavljena od ponajboljih vojnika,
onih koji su prošli najteže pripreme za slučaj pravog, gerilskog rata, jedan na jedan, jedan za sve,
s improvizacijom kada zagusti, al uvijek u punoj ratnoj spremi i bez luksuza opuštanja.
Oni posjeduju suptilnu opremu prisluškivanja neizrečenog. Znaju sve o naglom spuštanju pogleda,
zastajkivanju pri izgovaranju istine,
slijeganju ramenima, iznenadnoj i ničim izazvanoj grubosti.
Dojavljuju mom ludom srcu svaku promjenu u boji glasa,
pomicanju jagodične kosti ili pak one u grlu koja ukazuje na krivnju.

Znaju da ću istinu platiti suhim zlatom
Plaćam ih i vjerno mi služe tako, godinama. Štite me od daljnjih ozljeda.

No, u tvojim me očima više nema mon cherri, zagledane su u daleke obale, i do tebe ne dopiru moje riječi.
Uvijek me boli to odljubljivanje, te ptice koje se razlete preplašene iz mojih očiju,
pa potraže drugu lisnatu strehu gdje će svijati gnijezdo od grančica povjerenja, strasti i snova.

Mogu ja sanjati za dvoje, ljubiti za dvoje, izmišljati priče.
Vidi me. Mogu ja.
Ali vojsku...vojsku raspuštam, što će mi.
jer kako ti ono pametno kažeš...

Nikoga se natjerati ne može da nas voli.
I želi.



- 16:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #
25.02.2019., ponedjeljak
Fleurs carrés





- Sjajiš Sarah, sjajiš...rekla mi je Claudette tog jutra na trgu cvijeća, dok sam kupovala potočnice, a dan se kišan i uplakan zrcalio u tim snažno plavim cvjetićima, poput plavookog dvogodišnjaka u gumenim čizmicama.
Znala me iz svakakvih vremena. Bile smo si svevremene.
Oslikala sam je tušem puno prije nego smo se upoznale, tehnikom malih pravilnih crtica,
a nekih davnih, davnih dana, dijelile smo dnevničke zapise, poeziju i citate, slomljena srca i ponose aranžirane poput ranih proljetnih buketića na Fleurs carrés.
Da, sretna sam, rekla sam jednostavno, milo i čisto.
Zasjajila je i ona zbog moje sreće, vidjela sam to na tren, mada je prije nekoliko mjeseci zauvijek ostala bez ljubavi svog života. Umro je, a ona je pokušavala živjeti dalje, bez pola svoga rebra, bez vrata, bez dlanova.
Voljela sam je zbog te sposobnosti da bude sretna zbog mene.
Nismo se pitale više ništa.
Za svevremenost nije potrebno puno riječi.

I sve je tako milo i jednostavno i čisto dok se volimo tako, dragi.
Dok jedemo s raskošne trpeze naših osjećaja, koji provaljuju kao mlada i proljetna i neobuzdana rijeka
na loše postavljene brane. Stare neobnovljene brane.
Pazimo da se ne utopimo, mili. Pazimo. I dnom hodamo poput ronioca s bocama kisika, za svaki slučaj.
I nemam nikakva očekivanja, lažem sebi i ne više tako vješto kao prije, prekrajajući nebo i rijeku i svoje i tvoje poljupce u male trenutke savršene sreće, dok se ko pravi ljetni ljudi hranimo svježim datuljama i smokvama s otoka, dok ližeš čistu vaniliju s mog pupka i mojih bradavica, a kristalno se ocrtavaju tvoje ruke na mojim ramenima, poput Rodinova Poljupca zamrznuti u izmišljenu vremenu.
Moj oblik glave i tvoja ključna kost. Tvoj osmijeh zaustavljen u pramenu mi kose, naramenici grudnjaka.

Dok ti objašnjavam kako stoje stvari s prošlošću, sadašnjošću, budućnošću, dok ti prepričavam što sam sve radila prije, dok te nije bilo, kome se trebam vratiti, a kome ne, dok mi prepričaš koga si volio, a koga ne, pored koga si bio budan i koga si sve čekao, dok nas ti stavljaš u korelaciju s ovim vremenom koje jedino prepoznajemo i znamo, jer bio si zreo muškarac dok ja sam bila ona djevojčica u crvenim štramplama, mene preplavljuje neobičan osjećaj da je sve upravo onako kako mora biti, i da je sve odlično zamišljeno u nekom višem smislenom umu. Neopisivo.

Baš kao ona fotografija. Koja može pripadati svakom vremenu. Svevremena.
Branili se mi ili ne.

Kada postane odveć opasno, a to uvijek nama postane, samo mi nemoj ponovno zariti nož u rebro.
Nemoj.
Uvuci ga tamo gdje je već bio, gdje sam davno prestala krvariti,
gdje se davno sastavio, zaokrenuo i savinuo ožiljak
potpuno isti ko na tvome dlanu.





- 15:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #
20.02.2019., srijeda
Masquerade




A ne, ništa čudno nije, zbog čega je začin šafrana toliko skupocjen i svet.
Kad samo pogledaš taj narančasto -zlatasti prah na tučcima cvijeta,
na tim laticama krhkim, prozirnim, nježnim,
preplavi te sva ta, ponekad teško spoznajna skupocjenost života.

To se ne dira olako, o ne, i nikako ne grubim prstima.
Nećeš taknuti ako si tek samo malo usamljen,zaigran ili se dosađuješ.
Ako ne možeš i sam nekako doprinijeti toj krhkoj ljepoti.

Zapnu ti ogrubjele jagodice o tanku očicu.
Naneseš povredu nehotice, iz neznanja.

Noli me tangere.

Prije no što takneš, prije no što se istinski zadiviš i poželiš voljeti,
dužnost ti je razmisliti od kojega si točno materijala.
Pamuk, svila, baršun, til.
Skinuti masku pred sobom.

To ti je ta neka čudesna svetost koja se daje pa i u trenucima sasvim sigurnog i najdubljeg očaja.
Slično leptirovu prahu.
I sveto i opasno po život.
Iskreno i do kraja.
Postoje tako i neki osjećaji koji se poput zlatastog praha prosiplju samo u posebnim trenucima,
kad ih pripustiš u svoj tajni boudoir, kada se ogoliš,
pa onda kao takvi zavređuju našu punu pažnju
i nježnost prema svom vlastitom biću.

Priznavanje krhkosti.
I neodricanje od sebe.

Plesala sam taj tjedan već osmi put i nije bilo ni najmanjeg djelića moga tijela koji me nije bolio.
Boljele su me uši, tetive, kosa, boljeli su mišići za koje nisam ni znala da postoje.
Nisam bila izabrana u prvu postavu zbog presporih okreta, mijenjala sam bolesnu Emmu
i probodena umirala toga tjedna umjesto nje, ravno osam puta.
I sa svakim slijedećim, nije mi bilo lakše nimalo.
Niti zbog saznanja da je to samo ples, bolan ples.
I da ću sve to nekako preživjeti i opet i opet.
Nakon potpune i mračne smrti.

Mislila sam, mijenjam je kratkotrajno. Oporavit će se.

Probe su bile te koje su posebno iscrpljivale.
Nikada dovoljno dobro, nikada dovoljno snažno, opojno, lepršavo, dramatično, bolno neizdržljivo.
Plesalo se na Masquerade waltz Arama Chaczaturiana...
.....izlomljeno, čeznutljivo, nijemo, uporno.

Tijekom proba postupno sam saznavala
zbog čega se Emma iznenada razboljela
i odustala od plesa kojeg je uvježbavala i za kojeg je gorjela puna tri mjeseca.

Armand je bio gorda tamnoputa čela i prkosne, krute čeljusti.
Lijep i svjestan toga, čvrstog mišićavog tijela, skladnih crta lica.
Ostavljao je dojam kao da nešto zna. Nešto osobito važno.
Oko tih očiju razlijevala mu se neka neobična blagost tek u trenucima plesa
ili kad bih nešto učinila kako on misli da treba.
Promjerio me od glave do pete na prvoj probi, i meni je odmah jasno bilo
da mi ne vjeruje.

Nema veze. Ni ja dugo nisam vjerovala njemu.
Zbog ljubavi prema plesu, straha nisam imala ni za lijek.
Doživljavao me isuviše krhkom, neizdržljivom za tu oporu skladbu,
i nadasve neutreniranom i neposlušnom.

Disciplina, govorio je. Samodisciplina.
Kao hodanje pod ledenom kišom uzdignute brade.
Kao nesklanjanje pred opasnošću.
Kao izostanak nerazumna straha.
Pokornost kao vladanje.

Ples me učio prepuštanju muškoj dominaciji,
povjerenju, improvizaciji, maskiranju grešaka i mojih i tuđih.
Nisam podnosila dominaciju nekoga kome ne vjerujem,
nekoga tko još nije zaslužio moje udivljenje.

Otud moj neposluh, moje nesvjesno opiranje,
tvrdoglavo mijenjanje ritma, spontanost i nesklonost improvizaciji.
Svađali smo se i mirili na sceni.
Nakon plesa, odlazili bi bez riječi svaki u svoj kutak svemira.

A Emmu je slamao emotivno.
Među njima je narastao grad mladog, gladnog i bunovnog proljeća.
Znala sam to po njenim iznenadnim promjenama raspoloženja,
nezaustavljivom plaču u garderobi gdje se skrivala od svih,
zaglušujući one gromke jecaje iz utrobe, ručnicima mokrim od znoja.
Podsjećala me na kišu i sunce.
Na mlade izdanke, na prhke gole ptice u šiblju punom trnja.
A plesala je vrhunaravno.
Ta žena nije doticala tlo.
Njena haljina, njene ruke, njene kose..sve je plesalo u znojnom, slojevitom interludiju,
pronoseći slabost i jakost kao dvije sestrinske osobine,
upravo neophodne jedne za drugu.
Za ljubav. Za tugu.
Samo se odjednom nije pojavila.

Davala sam sve od sebe. Svaki dan kao posljednji.
Armandovi grčeviti i snažni prsti uzdizali su me i puštali i bacali i sakupljali s poda.
Na trenutke vidjela sam si srce tamo negdje na parteru.
A ja bih ostajala bez njega, bez daha, polumrtva.

Ali Armand nije bio zadovoljan. Htio je još i još. Umiranje. Od osjećaja.

Od negdje tristoti put otplesane arije, primjetila sam svjetlost koja mu se skupila oko nosa, zajedno sa
nekom živom prašinom koja mu se prosula šarenicama, nalik peludu šafrana,
osjetila sam mu srce, želju, zavijanje vukova,
ciklonu, kišu, potopljene livade, neshvatljivu samoću i jezu ...
i sama sam znala da je to sad to.
Poljubio me u usta, snažno.

Pokupili smo te večeri ovacije kao nikada, ko kruh nasušni u izmrvljenim dušama željnim jakosti emocija,
a ja nisam imala snage za treći izlazak na pozornicu,
poželjela sam samo umrijeti ovdje i sada, posuta bijelim božurima.
Odvukla sam se u garderobu gdje sam mjesecima prije toga slušala zatomljene vriskove jedne slomljene žene
i shvatila odjednom od kojeg sam ja to materijala.

A ne, zaista, nimalo čudno nije, zbog čega je začin šafrana toliko skupocjen i svet.





- 16:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #
13.02.2019., srijeda
Očekivanje, svjetlost, strah


Očekivanje, svjetlost, strah




Kako neke žene znaju lijepo očekivati.
Umijeće mudre i svetačke strpljivosti koja ne postavlja stršeća pitanja.
Vratarice i vestalke.
La creme au beurre.

Poplave im koljena od tolika očekivanja,
iskrive se gležnjevi,
osuši se kosa, nokti postaju tanki i lomljivi.
Rastopi se maslac.

Uvjerene da će ih i dočekati očekivano,
one svoje vrijeme krate na male trenutke čeznutljive čežnje,
darujući svojoj prirodnoj putujućoj puti, putanje očarobljenih molitvi
koje ne mogu nego li.. biti uslišane i uvijek na vrijeme.
Na vrijeme.

Jer vrijeme njima ne predstavlja ništa, ama baš ništa.
Sve će antidatirati.

U međuvremenu, u tom stogodišnjem snu,
one rade, putuju, podnose muža,
odgajaju djecu, i obratno,
mirišu na ružmarin usred zime,
izrađuju patuljke,
pišu pjesme, saginju se na molitvu,
padaju u ekstazi s prvim naoko pristalim muškarcem koji će ih malo voljeti,
u nekoj otužnoj sobici apartmana na moru,
među palmama koje zavijaju lomeći svoje grane na olujnom jugu,
kao zube, grizući to malo strasti, to malo olinjala užitka.

Za puno suza. Malo previše.

Ko zimzelen, nikako da im dojadi ta vječita nada,
to vjerovanje u ništa, u obećanja,
u fino sročena pisma s dalekog sjevera,
s druge strane oceana,
taj spas koji postoji i diše
iza zamrznutog stakla
na kojem je inje napravilo onu finu čipkanu zimsku rapsodiju od čekanja,
taj led u kojem one okovane čekaju svoje ptice,
ptice nadopunjavanja i srodnosti,

to proljeće koje će pomahnitalo protrčati trgove ljubavi
u krvavo crvenim cipelicama izrađenim od čekanja i čežnje,
od mirisa klinčića do Schumannova sanjarenja,
od naglo pristiglih lastavica pod strehom zatvora u kojeg su se svjesno zatočile,
same sebi spremajuć užinu, jedući s poda mrvice koje su si same izmrvile,
mrcvareći trenutke potpunog očaja na najsitnije dijelove
nikome potrebne žrtve i bezumnog stradanja.

Čekajući strpljivo dan kada će reći, gledaj me, uspjela sam. ...( nadopiši željeno )
Dotad sasvim dobro i pristojno podnoseći život.
Jer nitko tako lijepo ne očekuje i ne vjeruje...kao žena.

"The trick kiddo, his mum replies slowly, is finding someone who complements you, instead of completes you.
You need to be complete on your own."


Svaka je od nas čekala.
Sa jedva pet, strpljivo sam zatvarala oči slušajući onaj dio priče,
kad Trnoružici prilazi princ nakon njena stogodišnjeg sna.
Znam pouzdano da sam i oblikovala usta na poljubac.
Ona od čekanja.
Obilježena gotovo trajno pahuljom koja je opasno zastala na mojoj trepavici,
pa zatim prvim poljupcem i prvom zorom na travi,
meni su, koje li sreće, ipak na vrijeme javili da je umro.
Pa sam se na vrijeme i zarana odvikla od te glupe navike čekanja i očekivanja,
paleći mu svijeće na Cimetiere Montparnasse, živog ga oplakujući.

Inače bih se valjda pretvorila u stup od soli.

Postala sam tako Bűche de Noël.
Premazana svim kremama kojih se (ne) možeš sjetiti.
Moraš riskirati i zagristi da bi znao.
Jesam li trpka borovnica ili pak slatka pralina.
Jesam li panj ili sam poslastica.

Kad sam čula da je živ, nisam se osjećala prevarenom.
Godinama sam nakon toga bila jednostavno sretna da postoji, da je dobro,
i naučila, pa koga zapravo i možemo izgubiti ukoliko ne umre
ili se ne promijeni do neprepoznatljivosti,
kao što se upravo i događa sa stvarima kada se nađu u potpunom mraku.

Kad smo se zadnji put poljubili, po izrazu lica čovjeka koji je trgao karte na tom opustjelom kolodvoru,
po njegovoj staračkoj ganutosti, znala sam da nam je zadnji put.

Ja ne čekam. Ja palim svjetlo na trijemu.
Ali se ne smrzavam.
I ne gledam kroz prozor.

Danas znam da se taj strah od mraka zove achulophobia,
da pripada rijeđoj u mnoštvu fobija,
i da moje ustajanje za mraka iz kreveta u kojem sam utoplila onu svoju bolju stranu,
i moje paljenje svjetla dok spavam,
proizlazi iz straha da će me progutati mrak, da će mi se oduzeti smijeh,
da će sve lijepo nestati neprepoznatljivo, kao da se nikada niti dogodilo nije,
utopiti se u jednoličnosti, sivoj masi potpunog nepoznavanja.

Nemam li ljupkijeg i senzibilnijeg
svjetla u blizini,
ja ti neću reći za moje ranjive pete,
već ću ispucati u tebe zapaljenu baklju,
prkoseći svim zakonima fizike zaborava.

Neću te čekati , ma kako te voljela.

Stvarati ću svoja osobna svanuća izazivajući požare, vatromete,
paleći svijeće, lampe, baterije,
kupujući svjećnjake,
kristalne lustere,
paleći blagdanske svječice u očima djece, staraca i ljudi koji nisu zaboravili voljeti,
koji nisu zaboravili to pokazati i reći,
ne očekujući, nego znajući da će mi se to moje rastrošno svjetlo od tisuću luksa,
odbijajući se ponekad,
pojačano vraćati, uspijem li zadržati istu bezazlenost koju posjeduju oni.

Koju sam posjedovala ja.

Ne očekujem ništa.
Samo palim svjetlo.
Da se prepoznamo.

Ljubav nije do čekanja, Sarah.
Čekanje je samo glupa navika.

A tvoja je ljubav

besmrtna.





- 16:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #
12.02.2019., utorak
Anđeoskim jezikom govoreći

Anđeoskim jezikom govoreći

Anđeoskim jezikom govoreći, ležala sam nakon neprospavane noći potpuno naga, na trbuhu,
svjesna svoje neodoljive mladosti na tamnocrvenom muslinu, pušeći već petu ili sedmu cigaretu,
oslanjajući stopala na zid, igrajući se sjenama.
Vani se danilo, mirisalo je svježe pecivo iz obližnje pekare, povici raznosača novina i razlijevanje prvih žamora na ulici.
Sjene su vidno postajale kraćim i postupno se posakrivale tajnovitim zakutcima sobe,
kao slojevima podsvijesti ili ispijenim čašama, upozoravajući da će sve uskoro postati bistrim, bjelodanim, jasnim kao oštar zimski zrak,
kao biserni odsjaj stakla i kaput boje slonovače bačen na pod u pohotnoj brzini.
On je stajao pored prozora zametenog snijegom, drhtureći u polumraku, naježene kože koju sam voljela,
zamišljajuć se valjda Larom iz Doktora Živaga, čudeći se gdje su nestale narcise.
Već kada sam ga prvi put vidjela, mogla sam ga zamisliti kako kisne na ulici u promočenom svijetlom baloneru,
a kiša mu se slijeva i slijeva, sa šešira, niz lice kaplje, niz revere, a on niti ne nastoji skloniti se.
Ustala sam polako i sjajno crvenim lakom nalakiranim noktima ugasila dogorijelu svijeću na prekrasnom starom stolu njegove pomajke,
dohvatila prhki keksić od đumbira sa srebrom izvezena tanjura, sva još mirisna od ljubavi koju smo si davali puteno,
kradući trenutke potpunog predavanja, ko dva naga i nevina anđela,
lebdeći iznad gradova u trenucima zajedničkog nestajanja u bunilu i zakovitlanim oblacima.

Što ću ti ja, pitao me. Što ću ti ja. Očajnički.
Kao u smiješnoj igri zrcala, čula sam ga : Što ćeš mi ti, pobogu, ljubavi...

Ljubav je magija i pripada poglavlju knjige za odrasle, rekla sam, nimalo tragično.
Blago, oblačeći se. Kao da sam znala. Kao da sam imala pripremljen tekst za već od ranije izmišljen scenarij.
Bijelina snijega snažno je osvjetlila sobu kao neko čudesno saznanje,
nagla spoznaja, pogledao me kao da me prvi puta vidi, i u tom trenutku odlučila sam, neću mu reći za dijete koje nosim.
Znala sam da će on ionako otići u taj prokleti i ničiji rat i da će ginuti za jedno veliko ništa,
i da je to pitanje njegove muževnosti i neke nerazumne odanosti, i da je sve ovo već dio nekog većeg plana
u odnosu na koji je naša ljubav tek prozeblo ptiče koje neće dočekati slijedeću zimu niti s mrvicama,
i da će on baš čitavog života proklinjati svoju malodušnost i sjećati se ovoga jutra
kada su se razišle naše tračnice drumovima.

Ljubav je magija, Sarah, i malodušnost je ubija naglo ili podlokava lagano,
ko umoran stari val stijenu koja je htjela biti vječnom,
negdje na surovim obalama Caprija, prema otvorenom moru.

.




- 15:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #
11.02.2019., ponedjeljak
VJEŽBE DISANJA

Vježbe disanja

Ili dodavanjem sasvim novog i revolucionarnog sastojka u svoj stari, iskušan recept.

Sjećam se, kišilo je nad Parizom tih dana i vladali su nesmiljeni vjetrovi, baš kao sada.
Nosili su mirise vlage i blata, mirise čađavih prstiju i starih tavana,
ostavljenih i ucviljenih žena, mirise zemlje pripremljene za stoljetni san.
Vrijeme rječitih vjetrova.

Escoffier je iznajmio neki sobičak na Montmartreu, u blizini starog mlina i boemskog kabareta
Le Chat Noir, gdje smo se poslije vikendima znali skrivati od svijeta,
kuhati, uživati u glazbi, u vlastitim krikovima, u umjetnosti i jedno u drugome.
Kada je bila smještena na sredini sobe.
Punio ju je vrućom vodom koja je u to doba bila pravi luksuz,
kao što je to bila i naša ljubav i naša strast,
govorio mi da sam njegova rijeka, u kadu mi stavljao mirisne latice posljednjih ruža.
Cijelu me pokrivao njima. Pretjerivao.
Ima jedna takva slika.
Hranio me čokoladom jedva prošvercanom od nekog njegovog lihvara,
u vrijeme kad je glad u gradu dosezala svoje vrhunce.
Kušali smo je s osebujnom grižnjom savjesti čovjeka umirućeg od dijabetesa,
kao zlato, kao tamjan, na isti način na koji smo kušali i naša tijela,
lijepa, mlada, buntovna, bijesna i besmrtna.

Vjetar je fijukao kroz stakla, razbacujući preostalo trulo i beživotno granje,
dogorijele kartonske kutije kojima su se noć prije grijali beskućnici, potrgane kišobrane,
a mi smo znali da živimo trenutak, ovdje i sada,
na kraju jednog vremena, na kraju jednog svijeta,
i da taj trenutak ostat će zapečaćen na baršunastoj podlozi naših sjećanja,
kao nešto jedino vrijedno i smisleno,
i da nijedan trenutak kasnije neće imati tu snagu,
podastrijeti pred nas svu ljepotu ovozemaljskog raja i čiste, radosne ljubavi.

Voljeli smo se žestinom koja se mogla usprotiviti prirodnim zakonima,
bili smo abeceda svih naših snova i meridijan svih naših čežnji.

Potpuno goli brašnili smo stol, skuhali krumpire, razbili jaje, posolili, popaprili,
uvaljali njoke, i poslije ih natopili finim umakom od gorgonzole i šafrana.
Dok sam mijesila tijesto koje mi se lijepilo za prste i dlanove,
prišao mi je s leđa,
i škakljajuć mi ušnu resicu neskrivenom želljom,
šaputao mi najljepše riječi kojih se mogao u tom trenu sjetiti,
nešto o mojim bokovima, guzi, struku,
o mom ljubavnom genu koji nosim u prstima,
kojim ću lako otjerati sve sile ovozemaljske koje prijete
našoj ljubavi, našemu snu.
Potom smo vodili ljubav na podu,
brašnjavi, znojni, prkosni,
silovitiji od svih sila.

Ali ni moji genski ljubavno predodređeni prsti,
niti njegovi kulinarski vješti,
koji su imali umijeće već pri prvom dodiru razaznavati
prirodnu teksturu od umjetnih vlakana,
nisu uspjeli otjerati one naše unutarnje silnice koje su nas udaljile
zbog njegove neshvatljive grubosti
koja me sasvim razumljivo i otjerala na samome kraju.

Nova ljubavnica, novo zlatno tijelo koje treba istraživati.
Pa što. Ne nosim gnjev ostavljene ljubavnice.
Htjela sam priznanje, htjela sam se skupa s njim smijati prolaznosti,
jer znadem namirisati notu kojom me volio.
Ljubav i ljubavništvo, tajno savezništvo onih uginulih cvjetova u pjenušavoj kupki,
prividno pripadanje i moje višegodišnje vježbe disanja
bez njega.



- 12:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #
07.02.2019., četvrtak
Lakoća ruke



Lakoća ruke

"Ostani."
"Slomit ćeš mi srce."
"I ti ćeš ga meni slomiti.
To je ljudsko stanje, baš kao i oprost."



Ja sam Sarah Bernardht, a ovo je moja priča.

Priča koju ću pisati bez daha sve dok me ima, dok postojim, pa još toliko puta milijun izdisaja i udisaja, dok mi ne ponestane sape u nekom petom ili desetom životu.

Mislim da sam ga previše zavoljela.

***************************************************

Nije lako biti nečijom muzom. Lakše ju je imati. Isto tako, nije lako nazvati jelo po nekome. Radi se o mašti i nemogućoj istini i kemiji prisjećanja.
.Da ne kažem kako može biti čak i uvredljivo.
On je meni kuhao i posvećivao mi jela.
Dok sam ja marljivo zapisivala našu priču, naše poljupce, zagrljaje i dodire.

Nemoguća priča, ključ je uspjeha za svaki restoran, kao i za svaku ljubavnu priču.
A priče i ne moraju biti baš svježe. Dapače, mogu biti i smrznute, koga briga.
Gladni će priču uvijek popiti, ako je ispričana kako treba.
Ako je blizu istini, baš poput sitnog veza.

A nitko i ne može tražiti više od toga, nego da nešto bude dovoljno blizu istini.
Bili smo unutra. U istini. Dok sam izvana morala biti lažljivicom.

Ako vam je šogor profesionalni ribar, pa vas nakrcava svježom ribom svaki dan, što vam drugo preostaje negoli skuhati Filets de Sole Rachel .
Priprema jela jednostavna je : sirovu ribu nasjeckamo, dodamo začinskoga bilja, starog kruha, vrhnjem i jajetom povežemo smjesu i namažemo na riblji filet. Preklopimo, poširamo, zalijemo bijelim vinom, ukrasimo tartufima i vrhovima šparoga....i voilla !!
A mademoiselle Rachel pjevala je po pariškim ulicama, i završila ko Sarah Bernardht svog vremena....
Bitna je priča.


Muškarac sa srcem majstora kuhanja mora biti vrstan promotor, lažac bez grižnje savjesti i javni sanjar.

Slavne palačinke Crepes Suzette tako su zapravo plod nezgode i zamalo povod međunarodnog incidenta.
Pomoćni kuhar Henry spremao ih je za samoga princa od Walesa, budućeg kralja Edwarda.Likeri su mu se zapalili, no kako priznati grešku? Ma i zašto je priznati !
Probao je, navodno, krajičak karmelizirane palačinke i sam se oduševio okusom.
A kako ih nazvati ? Kako ih zbog njihove slatkaste i ženskaste prirode nije mogao posvetiti budućem kralju, posvetio ih je kraljevoj ljubovci Suzett....

Novine su se, navodno, raspisale o tome kako okus tih čarobnih flambiranih palačinki čak i "kanibala pretvara u uljuđenog gospodina ", no više je sama priča pretvorila palačinke u legendu, negoli njihov čaroban okus...
A i teško je povjerovati da je baš pomoćni kuhar posluživao budućega kralja...

Priča.

Vrućina i strpljenje. U kuhinji kao i u ljubavi.
Vještina, sastojci, i....legerdemain....ili kako bi Englezi rekli "sleight of hand "..
lakoća ruke.

Vatel koji je smislio čuvenu kremu Chantilly, kojom se danas pune torte, ekleri, kremasti lisnati kolači, i peciva širom svijeta, ubio se mačem kad je shvatio da ne može nabaviti ribu, list, povodom rođendana kralja Luja XIV.
Bilo je dvije tisuće gladnih uzvanika, a i kralj bi poludio.

Taj je Vatel isuviše lako shvatio lakoću ruke. Ili je nije shvatio.



Dok noć mi bubnja u sljepoočicama
ko o dovratak moga prozora,
lakoćom ruke spaljujem svoje pjesme.
Naše pjesme.
To su samo priče.
Al još mi treperi mjesec pored
lakomih mi usana,
mjesec kojim si me hranio
namirisanu nebesima,
ko ušećerenim ljubicama.
Što je važnije, mjesec ili priče?
Ne razbolijevaj me šutnjom.
Pričaj.
Obožavaj me, mili.
A ja ću te voljeti.
Kao žena.



.

- 15:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #
03.02.2019., nedjelja
La delicatesse

Odšetala sam prema polici francuske književnosti, znajući unaprijed samo, da mi treba dašak bezbrižnosti, jednostavne ljepote, drvenasti miris pripadanja i privrženosti, kakav sam ranije znala pronaći među stranicama kvalitetne književnosti. I dok sam prebirala pogledom i prstima izlizanim hrptovima knjiga, tražeći naslov za sebe, među gomilom klasičnih, poznatih i nepoznatih, suvremenih pisaca, pogled mi je zapeo za osjećaj koji me svu prožeo, u ovim danima kad hodam naježenih čula umjesto kože..jer joj s namjerom oduzimam svu slatkoću prisjećanja, nastojeći je učiniti manje osjetljivom.
Manje delikatnom.



Sreli su se na ulici.
Kako je to danas rijedak način upoznavanja, nakon Cioranova citata, zaintrigirala me ta lakoća upoznavanja dvoje do maločas nepoznatih, prepoznavanja, ta hrabrost u odabiru, to koketiranje s pojmom slučajnosti, koje sam susrela samo kod Kundere.
Kao u ubrzanom filmu, oni se zaljube, zavole, ožene, žive zajedno i već u prvoj trećini knjige ti jednostavno znaš da će se dogoditi neko veliko merde, neko ispadanje iz tračnica te slatke savršenosti.
On se nikada više nije vratio sa trčanja.
A nju je najviše mučilo što se nikako ne može sjetiti što joj je zadnje rekao.
Dani i mjeseci i godine koje su za Nathalie uslijedili, podsjetili su me na moje dane nakon.
Živo pulsiranje prepoznavanja. Oblikujem ustima slova, rečenice, sričem naglas, kao da sam sama negdje tom autoru opisala te dane. Al ne plačem. Knjiga mi je dolepršala u pravom trenutku. Snažnija je dočekujem. I blaža.
Radoholičarstvo, potreba da je svi ostave na miru, bježanje u osamu, tupost, praznina, sjećanja koja napadaju, vrebajuć iz svakog ugla na naš naivan smijeh..ljudi koji idu na živce, što god rekli i kako god se postavili.
A priđe li ti tko..mora da će umrijeti.
Nathalie se tek nakon tri godine pitala hoće li moći ponovno voljeti.
I mogla je.
Odjednom. Sasvim nepredviđeno. Netko za koga bi posljednjeg pomislila...
Na tom djelu, autor uključuje strašan humor u fusnotama, iskričav, nekad crn, surov i istinit.
I dalje voli svoje likove, ne izruguje se njima nego situaciji u kojoj su se našli.
Pa kaže, u ime svog smetenog lika:
" Čovjek se ne bi trebao unaprijed štedjeti zbog potencijalne patnje. Ništa nije tragično. Znao je da su otok patnje, otok zaborava i onaj još udaljeniji, otok nade, povezani redovitom brodskom linijom."
Lijep podsjetnik. Raznježi i nahrani.
David Foenkinos autor je koji običnim situacijama daruje delikatnost, a delikatne čini običnim i životnim.
Zanimljiva mu je biografija, a po knjizi je snimljen i film.
Naravno da krećem u potragu za ostalim njegovim djelima.
Toplo preporučujem!


- 22:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.