SarahBernardht
27.01.2019., nedjelja
Sjećanje na sreću
Kroz prozor, sunce je radilo finu arabesku po ledom okovanim granama, a vjetar otpuhivao snijeg u bijeloj prašini..Napravila sam jaku kavu i uživala u njenom okusu, ko nakon duge i teške bolesti, vratili su se okusi i boje.
Ona uvijek kad se ne osjeća dobro, priča o svojoj tuškanačkoj šumi, a ja šutim i gledam kako je sjećanje na šumu mijenja, kako joj se vraća živost pokreta, kako ponovno ima devet, jede šumske jagode, divlje zelene jabuke svog djetinjstva. - Bila si ko srna, kažem joj, a oči joj odmah poprimaju zlaćanu boju šumskih proplanaka, tajnih staza, dvjesto godina starih stabala. Sjećanje na sreću liječi, znam to otprije. Al to se znanje na njoj u trenutku oživotvoruje. Tako i ja pamtim hrapavost njegovih jagodica na mojoj nadkoljenici, toplinu dlanova na prozebloj kori moga lica, pogled koji me umiruje i budi, kao i svu velikodušnost osjećaja koje mi je davao dok je bio moja šuma. Pamtim i kako smo vječno obilazili dvorce i sve fortifikacijske građevine za koje smo znali, kao da smo planirali koji otkupiti samo za sebe, u moru života koji neplanirano ubija, sačuvati sigurnu utvrdu za sebe. I dok duše sretno putuju, sjećajući se samo topline kojom su ljubljene bile, moje srce pita se, hoće li se moći za ovoga života ikada više tako prepustiti, pasti u zagrljaj, povjerovati, dati ruku. Ili će nastaviti živjeti u ledu okovanim drhturavim granama, kojima se dotiču potpuni stranci, koji bi nešto o drugome voljeli znati, a ne usude se. Ili je možda, samo preselilo u najsigurniju, davno i pomno odabranu utvrdu samodostatne samoće. Sjećam se jedne ljubavi, sjećam se jedne sreće. Ne forsiram zaborav, ne odričem se nijednog dana tuge. Al vidim ponekad, ljudi se vole, ljudi pripadaju. Pa se pitam, hoću li ikad više to znati.  |
20.01.2019., nedjelja
Dječje znanje
Moja ozbiljna djevojčica
Prekriva me cijelim malim tijelom Dok spava Opusti se pa je teža Od te težine ne dolazi mi u obzir Plakanje, meškoljenje, pronalaženje boljeg položaja za spavanje Jer bih je probudila Svežem si kosu da joj ne smeta disanju I spavam tako, preklopljena A dah joj je kupinast i pun riječi koje tek mora Naučiti reći Zasad priča svojim tamnoplavim obrubom plavih šarenica Dok me promatra ozbiljna Koja ozbiljna djevojčica Čim je pomakneš sa strane ona se budi Zna spavati samo dok mi čuje srce Takvo spavanje poznato mi je I čudim se još kako je mogao Istrpjeti tu težinu Jer ja nisam više bila malena djevojčica Al mogla sam isto zaspati samo Dok mu čujem srce ***** Moji unuci počinju se pitati Kako nastaju djeca Pitanje su prvo postavili mami Jer mame uvijek moraju riješavati muške stvari " Pusti je, laže. Pitat ćemo baku, ona pozna Isusa." Moj najstariji zna nešto o meni Što ni sama nisam znala  |
16.01.2019., srijeda
Moj prijatelj priča
Ma sve do maloprije
Moj prijatelj priča kako se zaljubio I ne samo to Oni tajno ljubuju..psst Meni se oči na to krijese, znam odnekud za taj krijes Zahvatio je kožu I sva mi zaboravljena koža ježi se, ježi Onako kako je zima danas bila proljeće Znaš ono, ptice izlijeću iz cvrkutavih grmova Nakon što su se dobro naljubakale Proklete bile Slušam ga i pijem, a šta ću Odmah se sjetim koliko dugo nisam Bila zaljubljena Pa zamislim da sam Bukowski, stari cinik Pardon, Bukowskica Bukwa, reći će neki Dobro je, gle me, ne mogu se požaliti Od zadnjeg sam brodoloma sačuvala tek jedra Neću o trupu, pramcu i veslima Nisam luda da se još i žalim Jedra sam presavinula na pravim mjestima Jedva sam se presavinula na pravim mjestima A opet..kako bez putovanja.. Moj prijatelj priča i priča, misli da ne znam o kojoj priča A cijelo tijelo mu se ukoči kad je kao spomenem Pravim se fina, uljuđena, kao ne zanima me A onda mu nakraju samo kažem ime Jel to možda... Vještice, znao sam da si vještica Hvata se za glavu Pa otkud, pa kako Točno pedeset i tri puta ponovim mu Da neću nikome nikada I da ću tajnu ponijet ..ma i na pusti otok Moj prijatelj misli da će to U vezi nje moći kontrolirati Da će ipak ovaj put slušati više sebe S odmakom, znaš ono, ak me poškakljaš Radi on strategije majko mila Ekspertiza odnosa Uživam i smješkam se Ljubav je za kamikaze izgovorim u sebi Za djecu, pijance, sve koje Bogek dragi čuva Dok već po peti put točimo si Poputnu  |
12.01.2019., subota
Molim te, budi mi prijatelj
Kako li je samo izgledalo vidjeti me kako onda, sićušna pored velikog vodopada, sjedim na žilama korijenja, udobno zavaljena, sigurna,
zahvaljujuć ti na godini koju si njemu i meni podario? U tom stropoštanju silne vode, trenutaka i godina, zadivljena, svjesna tvoje snage, hirovitosti ponekad, i ljubavi, jesam li bila tada jako naivna u tvojim očima, jesi li znao uopće kakav mi to teret točno daješ, hoću li moći dalje s njime plivati ili će me potopiti i što s tim teretom dalje, kamo? Jesi li me požalio bar malo, kad si me krajem te iste godine odvojio od njega, pa me gledao kako se smrzavam, pretvaram u led svaki svoj izdanak kako me ne bi bol ubila? A dijete sam ti. Ko dijete sam ti. Svu težinu nimalo dječju, odaju tek crni podočnjaci koje ne mogu sakriti i ljudi koji mi se približavaju sa svojim sudbinama, nalaze te moje duboke sjene kao znak prepoznavanja, šifru za ulazak u godove mojih samoća. Molim te, budi mi prijatelj. Sanjam psa. Moj je i volimo se do kostiju. Na pogled se razumijemo, bez laveža, režanja, cviljenja. Tek goli pogled i ljubav beskrajna. U jednom trenu, on se propinje na zadnje noge i pretvara u čovjeka, što mene u snu nimalo ne iznenadi, samo mi produbi povjerenje i ljubav. Molim te, budi mi prijatelj. Sad već dvije godine ga nema, a danas je opet niotkuda na jednu pjesmu stigao val, nimalo prijeteći. Bio je visok tek poput mene. Znači, malen. Nije me udario, izbio zrak iz pluća. Zadrhtao mi je bradu, podsjetio me na njegovu vilicu i oči, pa me zapljusnuo u zid nimalo grubo. Uspjela sam se odgurnuti, prošla sam ovaj put bez ijedne ogrebotine, samo sam se umirila i čekala da ode, da ode natrag na obalu. Molim te, budi mi prijatelj. Zbog tih valova molim čak i nepoznate muškarce, koji bi me htjeli voljeti, da mi budu prijatelji. Oni redovito ne razumiju da je to daleko više od ljubavništva. Misle da ih želim udaljiti. Molim te, znam da sam lijepa. Nemoj mi to govoriti, nije potrebno. Da, kao da se znamo dugo, jelda. Srodna sam ti. Smirujem te, znam. I imam pametne oči, čula sam to već. Al molim te, budi mi prijatelj. Prvi koji se zbog toga neće osjećati osiromašeno, koji će čekati postojano da se svi moji valovi vrate na obalu, možda će me smjeti voljeti. Pisala mi je Madmoiselle Marie s Azurne obale. Pored glazbene čestitke koja mi se ponekad, onako sama od sebe otvori noću, pa polete zvončići u mraku mi sobe, poslala mi je i monografiju svih gradova s Azurne obale, a sve na francuskom. Mislim si, otkud zna? Ona je otišla iz Hrvatske s 18, a šalje mi knjigu na francuskom, kao da sam se i ja nekad davno vratila iz...otkud zna? Moram smislit kako da joj zahvalim. Molim te, budi mi prijatelj.  |
