Povratak
srijeda, 19.12.2018.
Vraćam se doma.
Tamo, na zidovima
još uvijek su moje sretne sjene.
U visokim potkrovljima, još odzvanja moj glas.
....ruske uspavanke, čuješ li?
U kulama grlice svijaju gnijezda.
Ružičast je još uvijek snijeg, kad sviće mi u očima. Snjegovit ružičnjak škripi ujutro kao da netko dolazi,
a samo su vrapci.
I oni blagdanski kolačići koje sam si nosila u zatvor,
u posjetu, nisu se još osušili.
Krckaju pod zubima, a sitan šećer pada po meni.
Ni lučice u zjenicama nisu prestale sjajiti,
pa čak i kada mi suton zimski grubo rastvori oči i hladnim glasom obznani da ga nema.
Nema ga više.
Vraćam se doma.
Tihi su praporci još živi, a u saonicama mog smijeha, upregnuti najsjajniji čilaši. Propinju se, vitki i spremni.
U mom je modrom prekrivaču još pregršt bajki koje si moram ispričati,
čujem šapat dragih ljudi koje ću upoznati
i gradove čije sam luke već gradila u snu.
Vraćam se, vraćam se doma.
Tu ću u vlastitom zagrljaju,
okititi stabalce svojim starim ukrasima.
Pripitomiti medvjediće u svojoj najcrnjoj šumi.
Na požutjela crtovlja zalijepiti note.
Pa kad nastane tišina od svega toga slavlja,
samo ću pticama dati da zoblju moju vedrinu i sjaj.
komentiraj (15) * ispiši * #
Muški mozak
ponedjeljak, 17.12.2018.- Čemu se ljutiti na različitost?
Ne možeš li prihvatiti, okreneš se i odeš. Arivederči i gudbaj. Prošlo je doba pokušaja mijenjanja, uspostave kompromisa, lajfkočinga i inih djetinjastih gluparija. Uzmeš kaj ti se sviđa, ostalo apstrahiraš.
Daj ti nama kume svima još po jednu!
Slušam i ne vjerujem.
Frendica ošla na wc, a pored mene za susjednim stolom sedam muških ( nisu patuljci), a jedan upravo izgovorio moje misli naglas.
Frendica i ja tri sata primjerima pokušavamo izreći ovo, što je ovaj izgovorio za manje od minutu.
komentiraj (28) * ispiši * #
Čini se
ponedjeljak, 10.12.2018.S ove vremenske udaljenosti, čini se da smo ti i ja jednom prošli tim razrušenim gradom i da si mi tada lakonski predvidio budućnost.
Sada već lakše dišem, kada primijetim te neobične podudarnosti.
Na tvom kolodvoru ona oronula zgrada, oštećenih prozora, čini se napuštena. Polumračno je jutro i sve skupa čini se sablasno. Istovremeno i intimno.
No, ja te doista vidim iza prozora, naginješ se i gledaš me, onim svojim pronicljivim pogledom, izrazom pred kojim sjetim se svih svojih prošlih života, vjetrova, brodova, mostova ožiljaka koje sam vješto zakamuflirala bajkama o jednoj mladosti.
Neprilično bi bilo sada mahnuti ti, i to zasigurno i nisi ti, ne, ne možeš biti ti, osim ako sam na tren ušla u neku od onih tvojih priča...
- Rekao sam ti.
Da, rekao si mi. Sve sam znala.
I one noći kad sam ti na slici vidjela ožiljak kojeg još tamo nije bilo. Sve sam znala, hodajući kroz gužvu i buku pothodnika kada si me nazvao, da mi javiš zašto boli.
Čudno je kako od nekih ljudi ne odustajemo.
Ne odrastamo i ne odlazimo. Nikuda.
Valjda je to obećanje.
To je vjernost!
Lako je kad se zbiva sve u jednoj dimenziji.
To su oni pomaci, jel.
Cameo efekt, a?
Tako ja u sablasno mračno jutro, iza prozora napuštene kolodvorske zgrade, vidim tvoje oči. I gledam te, netremice i bez straha.
Gledam čovjeka kojeg nitko ne vidi.
Čovjek ispraća moj bus pogledom.
Trepnem li, prosipat će se suze.
Ponašam se kao normalno, svratim pogled na rijeku, kao ništa neobično.
Ovo je ionako vrijeme svjetla i sjena.
Malo mraza na travi može tako izgledati ko čudno neko svjetlo.
A kad prođe automobil u neko gluho doba noći tvojom ulicom, trgneš se jer netko stoji iza tebe.
Pa mi se onda na povratku, razlije malinovac na zapadnom nebu, razlistaju mi se oblaci poput tvog osmijeha i tvoje nježnosti, pa ih onda skupljam i slikam i skupljam iz autobusa sva razgaljena, razdragana.
Jer oblaci začas stvore grimizne otoke, uvale i ona naša topla mora.
Neobično je tako susresti te.
komentiraj (10) * ispiši * #
Sličica
nedjelja, 02.12.2018.Katkad se nebo zimi ko curica, sramežljivo zarumeni po svojim rubovima, otkud onda zapjevaju odane ptice, slatko, najslađe, pa ti se učini ko poezija šume i mirisa. I ne treba tu puno riječi: po krovovima napuštenih kuća snijeg, u stablima par srebrnkastih vlasi, miris vatre, miris drva, otopljenog mraza i blatnih čizama na dvorištu.
Počeo je. Srebrn prosinac.
Ptice znaju.
Prije i poslije velikih hladnoća, uvijek se pjeva.
Rub moje crvene dolčevite, izrast kose, opal na prstenjaku, zapjenjen capuchino. Sve obgrlio si jednim pogledom, kao nešto jako svoje.
Zatim, tvoj široki dlan na mojim lopaticama.
Drugi na obrazu. Zagledavanje do u dubinu.
I oči ti postaju ruke. Diraš mi zjenice do suza.
Smijem se. - Što je smiješno?
Dječak si u tijelu muškarca. To me pita tvoja nesigurnost.
Smijem se jače.
- Jer..lijepo je. Nestvarno tako, da bih se trebala uštipnuti.
- Budem te ja.
.........
A kad nam se taknu trepavice, u susjednoj kući neko dijete zasvira melodiku.
komentiraj (12) * ispiši * #
