SarahBernardht
30.11.2018., petak
O blagu
Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto. Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža. Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru. Pa po njoj snijeg poput šlaga. Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura. Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli. Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem. Stari minijaturni licitari u obiku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi. Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama. Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica. Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti, i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom. Zbog svih odraza koje pamte. Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima. Nekad mi se činilo da im čujem pjev. Sad su samo raščupane. Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava. Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka. Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu. Drvene figurice kojima su pootpadale ručice, oči, dio sanjki. Ko preživjeli vojnici prošlih vremena. Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije. Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa. Kao kutija s nikome potrebnim blagom. Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima, porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi. Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne. Slamica. Osušen rogač. Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka. Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč. Zbog svih obećanja. Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti. Nekada mi je doista baš onako, čudno, što ti i ja nikada nećemo imati svoju kutiju s nakitom. Stare, istrošene i blijede uspomene. Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu, svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom, snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović. ( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...) Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno. ( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...) Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje. Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade. Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama, ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani, rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno, kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati. Kao neugasla blagdanska lučica. Dno tvoje kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.  |
27.11.2018., utorak
Birc
Kad ne pišem
Moja prijateljica i ja Zavlačimo se nakon posla u lokalni birc Opuštamo uz tri deci fine aromatične pive I pričamo o želji, pričamo o strasti, punom životu, frajerima Smijemo se puno Zapisujemo svaka u svoj notes Pametne, visprene riječi Izgovorene božjom providnošću Pod utjecajem cuge Strašno smo si pametne Zapisujemo, zapisujemo Ona moje, ja njene Svemirska je ravnoteža Imati nekog tko te ne šljivi pet posto Dubila ti na glavi ili nosila samo minice I istovremeno imati nekog tko ne odustaje Što god napravila, isto tako Za ego je dobro Tako znaš gdje ti je mjesto I da ta pitanja srca ne ovise o tebi Zapravo nimalo Sve je to pitanje tajminga Onaj prvi ni ne zna da u tvojoj glavi Vi već živite zajedno, koji luzer Vani teški sjeverac drveće slama Tebi gori svjetlo od te topline u čaši Od tog smijeha koji grli Pa šaljemo luckaste poruke Na koje se ne može odgovoriti Kad ne ljubim Zaljubljujem se svake minute u drugog Kad ne pišem Notes mi je prepun pametnih rečenica Koje drugi dan ne razumijem  |
24.11.2018., subota
Spikigin
Bila sam prošli četvrtak u Noris cafeu, gledat i slušat našeg dragog Ribu.
Frendica je rezervirala karte, došla po mene na posel, pa smo se sjurile na par sati čiste uživancije i opuštanja. Riba ko riba, jednostavan i normalan, popularnost ga ne mijenja nimalo. U stilu stand upa ispričao nam je u dva dijela par zgodnih crtica iz svog života, u formi " Neprobavljivo & neosvojivo". Prvi dio njegovo je djetinjstvo ( legendarna baka koja ne otkriva kvake u recepturi glavni je lik), vojska, putovanja, egzotična jela( pravi gurmani dakako, nisu gadljivi). U drugom dijelu otkriva nam kakve komade voli ( žena, ne mesa), pa vam kroz prizmu mladenačke šeprtljavosti i sramežljivosti, postaje sve draži i prepoznatljiviji. Podsjetio me da pothitno i sama moram napravit check listu idealnog frajera, bez obzira kaj sa četrdeset kuki znam da je taj vjerojatno Vulkanac, udaljen od mene puno svjetlosnih godina. To je razlog zakaj se nemremo sresti. No, ak se još za života mi, razvije sumanuto napredna svemirska tehnika, ko zna. Znači, prvo moram tražit frajera iz NASE, kujš. U publici mi nije niko bil poznat, a bilo je puno simpa i zgodnih žena. Jedva sam čekala Ribi prići, mada me bilo strah, jer u meni izaziva neku nepriličnu nježnost, koda ga dugo znam. Išli smo u istu srednju, to ti je. A isto voli puno i neumjereno jesti, možda je i u tom zecu grm. Slični afiniteti, kaj ti ja znam. Fora tetovaža. Lav u oroskopo. Negdašnje uređivanje bloga. Neam pojma. No, znam ga tek iz Europskog doma, di smo imali blogopromociju i di mi je glumil stalak za knjigu, jer su mi se ruke tak tresle od treme, da bi od mojih drhtavih pjesama, nastao tada tek izlomljeni haiku. Sve u svemu, oko triput sam mu ponovila da mu se ne upucavam, popričali smo malo o pisanju i književnoj sceni uopće, poslikali se, a onda su ga na rukama odnijeli valovi razgaljenih žena... Knjiga " Šaptač ženama" izlazi mu u prosincu. Ja cijeli život pišem " Šaptačicu muškarcima";-) Bravo dragi naš Ribek:-*  Moj dečko, Chuck;-)))   |
20.11.2018., utorak
Lijepo li je
Lijepo li je biti
Sam Nijednog moćnika u telefonu Skrivena poruka il želja Udar u rebra, što li je mislio Hoće li se javiti nakon Misli li na mene Želi li me Koje su njegove frustracije iz mladosti Strahovi Na koliko sve vlastitih bokova Stavljati tople dlanove noću I znati da tako hoćeš I da ti njemački pristaje ko materinji Lijepo li je biti Sam Raditi si limunadu Ko Nefertiti Piti moćnu matičnu mliječ iz epruvete Svakog jutra, s pogledom na oronulo dvorište Preživjele sive zime s otpadom nepotrebnim Kad je popiješ, pretvaraš se u moćnu vladaricu koja se odrekla nepotrebnih bogova, Samo Sunce i grad porušen iz temelja I izgrađen novi, novi, u pustoši Lijepo li je biti Sam, sam Znati da nitko se neće zauzeti za tebe Naprotiv Zajapureno stati svakom u obranu Kad svi odustanu Pisati pismene i snažne mejlove za cijeli odjel Lagati da je iza tebe cijeli odvjetnički tim, pazi I znati da si odvjetnički tim ti sama, i to kakav Zamahnuti kosom kao da je travanj Kao da nisu otpale cijele krošnje smoga Lijepo li je biti sam Lijepo je I biti si cijela vojska naoružana do zuba Kad zatreba Znati da si duguješ Zbog svega onog što te zamalo ubilo Ne imati straha ni pred kim Smijati se pokušajima zastrašivanja Jer ona je žena od tog i tog Ma daj zamisli Lijepo li je biti sam Zbilja, lijepo je 21.29 je Kraj je još jednog dana Ajde, moraš očistiti one vojne čizme Ulaštiti oružje do neprepoznatljivosti Malo Čajkovskog prije spavanja I to je to  |
17.11.2018., subota
Takva sva ljetna
Dolazi hladna fronta
Kažu na radiju Ti osjećaš takva sva ljetna Pravi led u kostima Nikako zagrijati te sutone Stavljaš više šećera u kavu Studeni ti nikad nije legao I čuvaš svoje sve lišće grčevito Premještaj sagledavaš kroz izmjenu vizura Pehove ko poruke iz svemira Pa i nemaš vremena za stihove Takva sva ljetna Ti moraš zamirisati na sva godišnja doba Ti trebaš izmisliti novu sebe Ispržit se ko zrno kave Sakupit se na hrpu, ko lišće Zima ne pita i nitko ne pita Cvijeće treba unijeti da ne umre od mraza Lijepa riječ tu ne može mnogo učiniti Ni sva nježnost tvoja, o Sarah ...... Odbaci to lišće, predaj se vjetru Nije ti prva zima Neće te odnijet daleko Prevari nježnost s prvom protuhom Nespremnom za ljubav, dakako Navuci salsaroške Zapleši nek zazveče sve kosti vjetru Nek zbuni se sva tuga, raspadne praznina Ej, Sarah Takva sva ljetna Ti si sva godišnja doba I ona neimenovana I ona koja misle da ih nema, ne postoje Zima nikad neće ubiti ljeto Ni sa svim snjegovima do koljena mu nije ..... Sva si od čipke, sva od meda, Oči su ti natekle ko košnice Stavi dlanove na svoj topli trbuh Ko na toplo pecivo Dolazi hladna fronta, kažu na radiju Zar ne vidiš Ti si to cvijeće koje treba unijeti Da ne umre od mraza Sarah  |
11.11.2018., nedjelja
Prisutnost
Ljubim mali dlan
Dok spava Iza zavjesa rudi dan  Dan rudi A dlan mu miriši Na temperu i čokoladu Na stare ključeve Koricu mandarine, sapun od ruža Dlan i dan Ko dragost i milje Kad poljupcem poželiš se upisati Kradomice U to maleno crtovlje života Baš tako je činio i on meni Ko djetetu Toplo, duboko, polako. Svi dlanovi bili su mi pažljivo Obljubljeni Mirisali na Ljubav Predanost Prisutnost Poljupcem u dlan U moj život upisao se Kao nota, nježna, blaga Bez koje neprepoznatljivo i do bola ružan, Uskogrudan Kuca dalje Dalje kuca ovaj svijet |
07.11.2018., srijeda
Otkrivanja
Na e-mail mi se javio neki Max.
Kaže, lijepo pišem, pa me poželio kontaktirati. Voli poeziju, osobito Baudelaira. Ne mogu se oteti dojmu, da je: a) netko koga osobno poznajem, bio bloger ili ne b) blogerica koja me malo zeza c) antifašist ili gay d) protivnik Istambulske e) protivnik Marekaške f) osobno poznaje Ivicu Todorića ....... Zamolila sam ga da mi napiše nešto o sebi, jer ovo što tu pišem, prilično je osobne naravi. Tako saznajem godine, mjesto stanovanja, obiteljski status i zanimanje. Pustu faktografiju, koja ništa o njemu ne govori. Poštovani čitatelj mlađi je od mene 12 godina. Zanimanje me njegovo upućuje na činjenicu, da sam ga već možda srela, ako je vodenjak. Horoskope pamtim. Dotična-/i niječe. Ako me čita redovito, onda će pročitati i ovo: Dragi Max, ajde, ako već nisi, otvori blog! Tako ćemo se moći međusobno komentirati ko ljudi, te zrelo i pošteno upoznati. Ujedno će te upoznati i moje društvo ovdje, što je dobra osnova za upoznavanje i u reali. Sve drugo vrlo je nezahvalna i jednosmjerna komunikacija, u kojoj se ja intimno ogoljujem pred nekim tko mi o sebi može i ne mora napisati istinu. Ne mislim zbog tebe mijenjati nick, e-mail adresu ili način moga pisanja. Pitanje mojim blogoprijateljima: što biste vi učinili na mom mjestu? Ili, kako nagovoriti Maxa da otvori blog? Piše li i vama Max mailove? Puse svima:-))))  |
01.11.2018., četvrtak
Na pjeni od vremena
KINTSUKUROI
Nekih dana nastojim biti tiša od tišine, sve kako bi mogla ko usred vjetra čuti pomirljivi drhtaj i dodir lista o tlo, padanje sunca u proplamsaju grimiznog, vedar govor tvojih ruku na mome licu, krilate poljupce na čelu. Pa se ogledam u odrazu tvojih zjenica ko u ogledalu, sve ozbiljna kao da u tebi, u nama, upravo otkrivam svijet, otkidajući od prolaznosti komad po komad ove naše svečarske torte vremena koje nam je poklonjeno na milost i nemilost našim taštinama. Pijem ljubav rujnu oblačim ko haljinu nosim poput cipela od usana sve do noktiju zahvalno i pitomo nijemo i utišano kao prvi put Tvoja ljubav lijepi me zlatom kintsukoroi ko zlatnom mrežom ulovljeni pukotine i rane postaju leptiri  |
