O blagu

30 studeni 2018

Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru. Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.
Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obiku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.
Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica.
Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti,
i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom. Zbog svih odraza koje pamte.
Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima.
Nekad mi se činilo da im čujem pjev. Sad su samo raščupane.
Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava.
Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka.
Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu.
Drvene figurice kojima su pootpadale ručice, oči, dio sanjki.
Ko preživjeli vojnici prošlih vremena. Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije.
Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa.
Kao kutija s nikome potrebnim blagom.
Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima,
porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi.
Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne.
Slamica. Osušen rogač.

Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka.
Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč. Zbog svih obećanja.
Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti.

Nekada mi je doista baš onako, čudno,
što ti i ja
nikada
nećemo imati svoju kutiju s nakitom.
Stare, istrošene i blijede uspomene.
Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu,
svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom,
snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović.
( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...)

Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno.
( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...)
Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje.
Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade.
Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama,
ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani,
rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno,
kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati.
Kao neugasla blagdanska lučica.
Dno tvoje kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.

Birc

27 studeni 2018

Kad ne pišem
Moja prijateljica i ja
Zavlačimo se nakon posla u lokalni birc
Opuštamo uz tri deci fine aromatične pive
I pričamo o želji, pričamo o strasti,
punom životu, frajerima
Smijemo se puno
Zapisujemo svaka u svoj notes
Pametne, visprene riječi
Izgovorene božjom providnošću
Pod utjecajem cuge
Strašno smo si pametne
Zapisujemo, zapisujemo
Ona moje, ja njene
Svemirska je ravnoteža
Imati nekog tko te ne šljivi pet posto
Dubila ti na glavi ili nosila samo minice
I istovremeno imati nekog tko ne odustaje
Što god napravila, isto tako
Za ego je dobro
Tako znaš gdje ti je mjesto
I da ta pitanja srca ne ovise o tebi
Zapravo nimalo
Sve je to pitanje tajminga
Onaj prvi ni ne zna da u tvojoj glavi
Vi već živite zajedno, koji luzer
Vani teški sjeverac drveće slama
Tebi gori svjetlo od te topline u čaši
Od tog smijeha koji grli
Pa šaljemo luckaste poruke
Na koje se ne može odgovoriti
Kad ne ljubim
Zaljubljujem se svake minute u drugog
Kad ne pišem
Notes mi je prepun pametnih rečenica
Koje drugi dan ne razumijem







Spikigin

24 studeni 2018

Bila sam prošli četvrtak u Noris cafeu, gledat i slušat našeg dragog Ribu.

Frendica je rezervirala karte, došla po mene na posel, pa smo se sjurile na par sati čiste uživancije i opuštanja.
Riba ko riba, jednostavan i normalan, popularnost ga ne mijenja nimalo.
U stilu stand upa ispričao nam je u dva dijela par zgodnih crtica iz svog života, u formi " Neprobavljivo & neosvojivo".
Prvi dio njegovo je djetinjstvo
( legendarna baka koja ne otkriva kvake u recepturi glavni je lik), vojska, putovanja, egzotična jela( pravi gurmani dakako, nisu gadljivi).
U drugom dijelu otkriva nam kakve komade voli ( žena, ne mesa), pa vam kroz prizmu mladenačke šeprtljavosti i sramežljivosti, postaje sve draži i prepoznatljiviji.
Podsjetio me da pothitno i sama moram napravit check listu idealnog frajera, bez obzira kaj sa četrdeset kuki znam da je taj vjerojatno Vulkanac, udaljen od mene puno svjetlosnih godina. To je razlog zakaj se nemremo sresti. No, ak se još za života mi, razvije sumanuto napredna svemirska tehnika, ko zna.
Znači, prvo moram tražit frajera iz NASE, kujš.

U publici mi nije niko bil poznat, a bilo je puno simpa i zgodnih žena.
Jedva sam čekala Ribi prići, mada me bilo strah, jer u meni izaziva neku nepriličnu nježnost, koda ga dugo znam. Išli smo u istu srednju, to ti je. A isto voli puno i neumjereno jesti, možda je i u tom zecu grm. Slični afiniteti, kaj ti ja znam. Fora tetovaža. Lav u oroskopo.
Negdašnje uređivanje bloga. Neam pojma.
No, znam ga tek iz Europskog doma, di smo imali blogopromociju i di mi je glumil stalak za knjigu, jer su mi se ruke tak tresle od treme, da bi od mojih drhtavih pjesama, nastao tada tek izlomljeni haiku.
Sve u svemu, oko triput sam mu ponovila da mu se ne upucavam, popričali smo malo o pisanju i književnoj sceni uopće, poslikali se, a onda su ga na rukama odnijeli valovi razgaljenih žena...

Knjiga " Šaptač ženama" izlazi mu u prosincu.

Ja cijeli život pišem " Šaptačicu muškarcima";-)

Bravo dragi naš Ribek:-*



Moj dečko, Chuck;-)))



Lijepo li je

20 studeni 2018

Lijepo li je biti
Sam
Nijednog moćnika u telefonu
Skrivena poruka il želja
Udar u rebra, što li je mislio
Hoće li se javiti nakon
Misli li na mene
Želi li me

Koje su njegove frustracije iz mladosti
Strahovi
Na koliko sve vlastitih bokova
Stavljati tople dlanove noću
I znati da tako hoćeš
I da ti njemački pristaje ko materinji

Lijepo li je biti
Sam
Raditi si limunadu
Ko Nefertiti
Piti moćnu matičnu mliječ iz epruvete
Svakog jutra, s pogledom na oronulo dvorište
Preživjele sive zime s otpadom nepotrebnim
Kad je popiješ, pretvaraš se u moćnu vladaricu koja se odrekla nepotrebnih bogova,
Samo Sunce i grad porušen iz temelja
I izgrađen novi, novi, u pustoši

Lijepo li je biti
Sam, sam
Znati da nitko se neće zauzeti za tebe
Naprotiv
Zajapureno stati svakom u obranu
Kad svi odustanu
Pisati pismene i snažne mejlove za cijeli odjel
Lagati da je iza tebe cijeli odvjetnički tim, pazi
I znati da si odvjetnički tim ti sama,
i to kakav
Zamahnuti kosom kao da je travanj
Kao da nisu otpale cijele krošnje smoga

Lijepo li je biti sam
Lijepo je
I biti si cijela vojska naoružana do zuba
Kad zatreba
Znati da si duguješ
Zbog svega onog što te zamalo ubilo
Ne imati straha ni pred kim
Smijati se pokušajima zastrašivanja
Jer ona je žena od tog i tog
Ma daj zamisli

Lijepo li je biti sam
Zbilja, lijepo je
21.29 je
Kraj je još jednog dana
Ajde, moraš očistiti one vojne čizme
Ulaštiti oružje do neprepoznatljivosti
Malo Čajkovskog prije spavanja
I to je to



Takva sva ljetna

17 studeni 2018

Dolazi hladna fronta
Kažu na radiju
Ti osjećaš
takva sva ljetna
Pravi led u kostima
Nikako zagrijati te sutone
Stavljaš više šećera u kavu
Studeni ti nikad nije legao
I čuvaš svoje sve lišće grčevito
Premještaj sagledavaš kroz izmjenu vizura
Pehove ko poruke iz svemira
Pa i nemaš vremena za stihove
Takva sva ljetna
Ti moraš zamirisati na sva godišnja doba
Ti trebaš izmisliti novu sebe
Ispržit se ko zrno kave
Sakupit se na hrpu, ko lišće
Zima ne pita i nitko ne pita
Cvijeće treba unijeti da ne umre od mraza
Lijepa riječ tu ne može mnogo učiniti
Ni sva nježnost tvoja, o Sarah
......
Odbaci to lišće, predaj se vjetru
Nije ti prva zima
Neće te odnijet daleko
Prevari nježnost s prvom protuhom
Nespremnom za ljubav, dakako
Navuci salsaroške
Zapleši nek zazveče sve kosti vjetru
Nek zbuni se sva tuga, raspadne praznina
Ej, Sarah
Takva sva ljetna
Ti si sva godišnja doba
I ona neimenovana
I ona koja misle da ih nema, ne postoje
Zima nikad neće ubiti ljeto
Ni sa svim snjegovima do koljena mu nije

.....
Sva si od čipke, sva od meda,
Oči su ti natekle ko košnice
Stavi dlanove na svoj topli trbuh
Ko na toplo pecivo
Dolazi hladna fronta,
kažu na radiju
Zar ne vidiš
Ti si to cvijeće koje treba unijeti
Da ne umre od mraza
Sarah


Prisutnost

11 studeni 2018

Ljubim mali dlan
Dok spava
Iza zavjesa
rudi dan



Dan rudi
A dlan mu miriši
Na temperu i čokoladu
Na stare ključeve
Koricu mandarine,
sapun od ruža

Dlan i dan
Ko dragost i milje
Kad poljupcem poželiš se upisati
Kradomice
U to maleno
crtovlje
života

Baš tako je činio i on meni
Ko djetetu
Toplo,
duboko,
polako.

Svi dlanovi bili su mi pažljivo

Obljubljeni

Mirisali na
Ljubav
Predanost
Prisutnost

Poljupcem u dlan
U moj život upisao se
Kao nota, nježna, blaga
Bez koje
neprepoznatljivo
i do bola ružan,
Uskogrudan
Kuca dalje
Dalje kuca
ovaj svijet

Otkrivanja

07 studeni 2018

Na e-mail mi se javio neki Max.
Kaže, lijepo pišem, pa me poželio kontaktirati.
Voli poeziju, osobito Baudelaira.

Ne mogu se oteti dojmu, da je:
a) netko koga osobno poznajem,
bio bloger ili ne
b) blogerica koja me malo zeza
c) antifašist ili gay
d) protivnik Istambulske
e) protivnik Marekaške
f) osobno poznaje Ivicu Todorića
.......

Zamolila sam ga da mi napiše nešto o sebi, jer ovo što tu pišem, prilično je osobne naravi.
Tako saznajem godine, mjesto stanovanja, obiteljski status i zanimanje.
Pustu faktografiju, koja ništa o njemu ne govori.
Poštovani čitatelj mlađi je od mene 12 godina.
Zanimanje me njegovo upućuje na činjenicu, da sam ga već možda srela, ako je vodenjak.
Horoskope pamtim.
Dotična-/i niječe.

Ako me čita redovito, onda će pročitati i ovo:
Dragi Max, ajde, ako već nisi, otvori blog!
Tako ćemo se moći međusobno komentirati ko ljudi, te zrelo i pošteno upoznati.
Ujedno će te upoznati i moje društvo ovdje, što je dobra osnova za upoznavanje i u reali.
Sve drugo vrlo je nezahvalna i jednosmjerna komunikacija, u kojoj se ja intimno ogoljujem pred nekim tko mi o sebi može i ne mora napisati istinu.
Ne mislim zbog tebe mijenjati nick, e-mail adresu ili način moga pisanja.

Pitanje mojim blogoprijateljima:
što biste vi učinili na mom mjestu?
Ili, kako nagovoriti Maxa da otvori blog?
Piše li i vama Max mailove?


Puse svima:-))))



Na pjeni od vremena

01 studeni 2018

KINTSUKUROI

Nekih dana
nastojim biti
tiša od tišine,
sve kako bi mogla
ko usred vjetra
čuti
pomirljivi drhtaj i dodir lista o tlo,
padanje sunca u proplamsaju grimiznog,
vedar govor tvojih ruku na mome licu,
krilate poljupce na čelu.

Pa se ogledam
u odrazu tvojih zjenica
ko u ogledalu,
sve ozbiljna
kao da u tebi, u nama,
upravo otkrivam svijet,

otkidajući od prolaznosti komad po komad
ove naše svečarske torte
vremena koje nam je poklonjeno
na milost i nemilost našim taštinama.

Pijem ljubav rujnu
oblačim ko haljinu
nosim poput cipela
od usana sve do noktiju
zahvalno i pitomo
nijemo i utišano
kao prvi put

Tvoja ljubav lijepi me zlatom
kintsukoroi
ko zlatnom mrežom
ulovljeni
pukotine i rane postaju leptiri

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.