Taksi ezoterija

Prve godine spavala sam na njemu.
Svom svojom težinom.
Njuškali smo se, osluškivali.
Uspavljivalo me njegovo sve sporije disanje, lepršanje u san.
Ujutro bi se budili u potpuno istom položaju.
Jednom sam osjetila da mu je tijelo čudno toplije. Još nije znao da boluje.
Posljednje godine spavali smo svatko na svojoj strani kreveta.
Primijetio je. Ja sam komentirala naglas.
Navika. Sve manje ti treba drugo tijelo. Čak ti počinje i smetati. Nekako se ušuškaš sam u sebe. Staviš si glavu pod krilo, ko grlica.
Čudno je i to s isprepletenim nogama. Noge hladne ko led, kao da spavaš u snijegu. Ili znojne, još gore. Smeta. Teret je.
Obazriv si, podnosiš, ali..
Ruka nečija, prebačena preko mojih leđa, olovna je.
Ima jedan taksist kojeg zovem povremeno. Uvijek me vozi od točke A do točke B. Moj taksist ne može bit normalan čovjek, o ne.
Ništa kod mene ne može biti normalno.
Ezoterijom se bavi, naravno.
Kako puno šutim u zadnje vrijeme, jer me sve ono površno gotovo povređuje, tako ništa iz mene nije mogao izvući. Informaciju, podatak, ništa osim adrese na koju idem.
Što radite? Rješenja. Udata? Ne. Djeca? Da.
Onda je ušutio i samo me promatrao. Retrovizor.
Kad smo stigli, dok sam vadila novčanik, rekao mi je: taj čovjek koji vam je umro..došao je na svijet da vas nauči voljeti.
Nasmijala sam se, jer ne znam na kojeg je to točno mislio.
I otkud sad to, u pizdu materinu, ako išta u životu znam raditi, onda je to voljeti nekoga, ispreplitati noge, trepavice, obrve, jezike i dušu s nekim koga..volim.
Znala sam i prije..voljeti. Još kako. Kad bih vas pogledala, kad bih vam povjerovala, kad bi nam sitan srebrni prah zazvonio među zjenicama, kad bi moja kosa krenula za rukom, kad bi moja bedrena kost zajauknula od slasti..kad bi znali što mislim i kako i kada boli što učiniti, kakvu udlagu od riječi preko otvorenog prijeloma staviti..
Najprije sam spavala na njemu.
Svom svojom težinom.
Sanjala što sanja. Budila se u istom položaju, s usnama mu priljubljenim uz rame.
Nakraju mogu reći..možda da.
Možda me naučio voljeti.
Ako voljeti znači bespovratno izgubiti i preživjeti.

Ježeva sanjačica

Ona
Noću spava oko 5 sati
S prekidima
A onda nekad mene sanja
I njezini sni uvijek su poruke
Koje ne zna čitati sama
Pa je pitam, smijem li posuditi tvoj san?
Ha, smijem li?
Vidim je kako se smješka nad tipkovnicom.

Sanja mene sa zelenim šiškama
Zelenim, zamisli
I kako joj poklanjam crvenu, narančastu
Vadim ježa iz torbe i mazim ga
Pa me onda ona u snu pita
Gdje je plava, gdje je ljubičasta
Ukinute su te boje, kažem joj u snu

A na dogovorenoj javi čitam Sanjaricu
Čitam, maziti ježa iz vlastite torbe
Znači nemati nikog na koga bi se oslonila
Znači- nema
Jer kad se se obaviješ ljubičastom
Kad se namirišeš plavom
Ljudi se razbježe ko ježevi
Znači, razbježe se
Tu su samo kad sjajiš narančasto
Kad zamirišeš crveno
Kad ti se zazelene šiške

Zato je meni baš drag taj moj jež
Mirno hrče u mojoj torbi
Pomiren da sam sva ljubičasta
Od zelene glave
Sve do narančastih stopala

Još mi je samo on ostao
Da se oslonim na njega
Kažem

Ona uzdahne iza tipkovnice
Kaže, uvijek smo tako sami u svemiru
Nismo, nasmijem se,
Samo kad nam je teško.

Putovanje rojevima

Kad sam bila mala, htjela sam biti astronaut.

Ne liječnica, ne pravnica, ne frizerka, niti glumica ili pjevačica.
Bila sam pod utjecajem Ratova zvijezda, sviđala su mi se daleka putovanja izvan Zemljine orbite,
onaj veličanstven pogled kroz šofer šajbu svemirskog broda,
ona spokojna i mistična tišina Svemira, upoznavanje različitih civilizacija.
Vulkanci su mi bili osobito dragi!

Bila sam fascinirana relativnošću vremena i prostora, potpuno uvjerena u mogućnost komuniciranja mislima i teleportacije.
Računala sam na znanost.
Kad se već na vrijeme i prostor ne može.
Spominjale su se u epizodama te neke godine u kojima smo sada.
Vremenski dostižne.

Vrijeme je čudan neki vakuum.
Grozimo ga se.
Izdaje nas. Curi kroz prste. Nikada ga dovoljno.
Kategorija čežnje i vječnog nedostajanja.
Za njeg se ne možeš uhvatiti, na njega ne možeš računati,
pa je vrlo izvjesno da su ga kao takvog,
samo izmislili ljudi u silnoj tromosti svoga uma.
Radi lakšeg snalaženja.
Svladavanja tog nevidljiva neprijatelja.
Ili ukroćivanja neumitnosti vremenskih nuspojava.

Samo..otkud onda nuspojave nečega čega nema?
Robovanje stereotipima?
Vrijeme je da budem stara, je li?
Da ne stavljam nikakve tetovaže, a kamo li one iz čunga lunge?
Ako sam ovdje, ne mogu biti tamo?
Ko to kaže?

Tu su u Warsima onda bile vremenske kapsule, ne odveć oku ugodne, u koje si se mogao uvući, pa se sačuvati od daljnjeg kvarenja.
U brodu je to bilo uobičajeno, jer se radilo o velikim prostornim udaljenostima,
a teleportacijski je signal funkcionirao samo na određenoj udaljenosti.

Ako ne postoji vrijeme, upitno je i mjesto, upitna je i udaljenost.
Prema fizici emocija, radi se samo o kategorijama koje iz čiste mira i lijenosti
omeđujemo mjernim jedinicama.
Jer dogodi ti se tako, da ti je bliži onaj netko s drugog kontinenta,
od osobe koja upravo sjedi pored tebe.
Desi ti se da ti srce zalupa i dlanovi se oznoje na događaj neki davno proživljeni,
pa ga proživljavaš ponovno i ponovno, u Sada, kao da su se ispreplele vremenske zone, one, naučene.

Pa sporazumijevanje na različitim jezicima i tiha sloga oko zajedničkog cilja,
suprotstavljeni trvljenju međusobnom među ljudima iz iste kolijevke.

Još baš volim pomisliti kako se neke stvari još događaju. Ili će se tek dogoditi.
Biti poznate odnekud.

Kako samo putujemo kroz guste rojeve zvijezda koje su davno umrle ili se još rodile nisu,
a smiješe nam se blisko, kao da su stvarne, kao da su tu.
Kao da se radi o nama.
Kao da smo mi.


https://youtu.be/V4R97AeM6IE
Rah Band: " Clouds across the Moon"

U vremenu koje ne postoji
( s jedne strane ti Ana
s druge Verica)
Ti još stigneš
Svako mi jutro ponoviti
Obuci se toplo, dušo
Navlačiš te magle prigodno
Znam te
Smiješno ti je, jelda
Tako smo se mi gledali godinu dana
Kroz leće mutne i stare
Mirisali se
Grnčarskim umijećem oblikovali
Prste Ruke Poglede

U vremenu koje ne postoji
Imali smo malo sasvim
Vremena
Pa je isuviše jasno da je to bio
Susret
Trenutak u kojem ja sada
Umjesto tebe
Okrećem ploču prašnjavu i staru
Na B stranu

Ni vidjeti
Ni čuti
Ni mirisati

Al što može sve gušća magla
Okruglom žutom
Nezaboravu