< rujan, 2018 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (6)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
26.09.2018., srijeda
Nepar

Bila sam par
I nepar sam bila
I bim i bam i bus

A sad imam
petero ruku
i petoro nogu
bespoštedan smisao za humor

u teškim situacijama

Jer čujem još kako se smije
Kako se smije grleno
Govori mi ime
uranja
nos u vrat
Kako se namješta
na poljubac
Naređuje
da se toplo obučem i budem razumna
Da razumna, čuj ovo
Budem pametna
ko što jesam

Kako da ti objasnim ,
a da to ima imalo smisla
Da nepar sam
Dišpar čisti
I da to nije do tebe
Nije nimalo
Ni do mene, stvarno

Do neba je
Neba koja mi je spustio do nogu
Neba o koja se sada spotičem
Kvrgava neka neba ko neprimjerene riječi
I kako se on sad brani šutnjom
Zbog nekog svog pera u pješčaniku
Koje moglo je biti

Ptičije i ničije

Kako da ti kažem
Svi mi pramenovi kose strše neposlušno
Iz svake kutijice u koju me se proba pospremiti
Kad izmrvim i pokušam spasiti
Nekim čudom mrvice se vrate
Nijednu vatru ne uspijevam pogasiti
To gori nepomućeno
Baca zlatni sjaj
Poslije dođe zima i gotovo je

Gotovo je

Kako da ti to uopće objasnim
I zašto se ja tebi uopće pravdam
Teška sam ti ko zemlja rujanska
Teško shvatljiva i voljiva
Posadiš u mene jedno
Iznikne nešto drugo, treće, svojeglavo,
nikome potrebno
ponajmanje meni
Tjeram i tjeram i tjeram dalje
Tjeram ljude od sebe
Kao hoću biti sama
Kao treba mi to

Ko zna
Ne da mi

Hoću biti s njim
Obasjavam ga zadnjim zrakama
Mazim se s korom hrasta
odveć
Navikla na udarce

I bila sam par
I nepar sam bila
I bim i bam i bus

zaspim na najvišoj grani pa se čudim
kako nisam
pala






- 23:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #
21.09.2018., petak
Lomovi

- K vragu! Znala sam ja odljubit od sebe i hrabrije, pomislila je, čupkajući požutjelo, gnjilo lišće ukrasnih tratinčica iz grobne žardinjere svog zakonitog.
Skoro svake subote prala je ona taj mramor klečeći na zemlji, travi, već kako bi je dopalo, sve virkajuć dolje, par stotina metara niže, nekad i s onim bijesnim suzama u očima.
Bila je poželjna i vrlo mlada udovica, a njenog Juraja nije bilo na ovom svijetu već četvrtu godinu. Te su okolnosti značajno doprinosile mnogobrojnim udvaračima, među kojima je doduše, bio i vrlo malen broj upornih. Brzo bi se oni malodušniji naime, uvjerili u postojanu zauzetost njenog srca, jer ona nije bila sposobna izmotavati se, glumiti očaranost, onda kada je nije bilo ni u tragovima.

Tek jedan je zapravo i preostao, u toj plejadi usamljenih vojnika ili onih tek malo željnih zabave. Skroman, dobar, tek pomalo sramežljiv, bio joj je poput prijatelja pri ruci već skoro godinu dana, a opstao je samo zbog svoje nenametljivosti, urođene skromnosti i..strpljenja. Znao je kao liječnik valjda negdje instinktivno u sebi, kako se s ranjenim srcem postupa. Divlje, pa još ranjeno. Preplašeno.
Polako, polako..radi se o povrijeđenoj ptici. Onoj koja pamti sve svoje letove, a sad ne može ni krila raširiti.
Siliš li je na let, izginut će.

No, ni on nije znao da ne plače Marta za svojim Jurajem više. Lako je biti hrabar i otvoren kada živiš u gradu, gdje se ljudi i ne poznaju.
U malenom selu, moraš stalno paziti kako, kome i zašto. Ljudi sve vide, kao da nemaju svoj život. Nekada te i zamijene s omiljenim likom iz sapunice, u kojoj onda sretno i veselo, interaktivno sudjeluju.
Marta je pored Juraja ljubila i Matu.
Kako ga je samo ljubila!
Tamo gdje je Juraj bio zakočen i hladan, Mate je gorio poput vječnog plamena. Tamo do onih šutljivih Jurajevih predjela nije se ona mogla probiti ko ni kroz šikaru, dok se Mate prelijevao preko njenih nježnih kaskada osame, baš poput zaigrana potoka.
Slučaj je htio da su obojica poginula u istom ratu i na istoj strani, besmisleno, gorko i mladi.
Sa razmakom od dvije godine.
A sahranjeni vrlo blizu.
Pa je tako Marta u kratkom vremenu, postala dvostrukom udovicom, mada to nitko nije znao. Nije Mati smjela ni svijeću zapaliti, jer bi se odmah govorilo po selu. Ovako je čupkajuć lišće u grobnoj žardinjeri svog zakonitog, klećeći na travi, mogla gutati samo bijesne i bespomoćne suze, pogledavajuć dolje, par stotinu metara niže.

- Osjećaš li bar nešto za mene?, pitao ju je toga jutra, gledajući je onim istim pogledom kojim nas nebo gleda kad radimo gluposti.
Nije ga zavlačila. Cijelo mu je vrijeme govorila da nije spremna, da si još mora dati malo vremena.
Zbog Juraja. Zbog sela. Zbog vremena.
Na trenutak je osjetila kako on gubi strpljenje. Znaš ono, kad stablo otpusti neku trulu granu, pa ona tresne o tlo, kao da mu i nije pripadala nikada. Tako mu je ona počela pričati o Mati. Gušeći se. Jer to prije nije rekla nikome. O svim svijećama koje mu nije smjela zapaliti, o svom cvijeću koje mu nije smjela odnijeti, djecu mu zagrliti i kako je njeno srce zamrlo onog dana kada ga umirućeg, nije smjela primiti za ruku, poljubiti mu čelo, zatvoriti mu oči umrle, da ne gledaju pustoš koju će ostaviti iza sebe.

Njeno srce dvaput je puklo.
Dvaput, ej!
Jel bilo to na istom mjestu, nije smjela ni misliti.

Svjetlost i vrijeme pucaju po šavovima.
Bili ti šavovi stvarni ili zamišljeni, svjetlost i vrijeme daju se nadoknaditi. Nekada.
Srce..srce je divlje i nepredvidljivo i puca bez ikakvog reda, svojeglavo i mahnito.. i imaš li sreće, imaš li proklete sreće, raspadne se na puno sitnih dijelova poput vjetrobranska stakla.
Pa se ni na koji svoj vlastiti dio ne možeš porezati. Niti možeš koga drugog povrijediti.

No srce, ko i ptica, pamti one letove.
A ko je vidio pticu da cijeli život čuči u gnijezdu.








- 23:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #
17.09.2018., ponedjeljak
Starija od svijeta

Stojimo nas dvoje usred šumarka,
čine se javori.
On me obgrlio s leđa, ko potporanj.
Miriši mi kosu.
Kroz stabla prosijava se neka blaga, stara svjetlost.
Stojimo ko stabla, smireni, zadivljeni.
Nijedna melodija nije zapela u grlu.
Utišala se na tren sva buka u glavi.

Onda me prima za ruku i vodi do rijeke,
gdje zadižem haljinu, skidam natikače,
stopalima umirujem sklisko riječno kamenje.
Rijeka teče mirno. Rječica.
Tek pokoja žaba. Ili gavran.
Nožnim prstima podižem sa dna otpalo lišće.
Rijeka vijuga.
U njoj se smaragdnoj, ogledaju stabla.

I on mi prilazi kao stablo i kao rijeka.
Tiho i nježno. Nenametljivo.
Ko moja prirodna staništa.
Nastanjujem mu se pri ključnoj kosti.
Dopuštam njegovom brodu da se usidri.
Njegovoj krošnji da zašumori.
Zaspe me lišćem.

U toj rijeci lišća, usnulih riba,
razgovaramo prstima.
Zapisujemo čaroliju.
Notama tišine na crtovlju snova.




- 07:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #
09.09.2018., nedjelja
Jedna stara priča

Eau pour elles


" Najvažnije je ono što žene uče jedne od drugih.
Ta veza je Womantly.
To je ona nevidljiva veza, tajna razumijevanja koja ujedinjuje žene." ( Thierry Mugler )

Womantly kao novi pojam ženstvenosti, opisuje Thierry Mugler u svom novom mirisu,
pjenušavoj blistavoj kreaciji, koja kažu znalci, nudi tri lijepa susreta :
voćni susret, gdje divlja jagoda priziva one proljetne sumrake,
kad pod napuklim rebrima već osjećaš
i ljubičasto i malinasto, kao u najdražem sladoledu;
slatki susret, gdje se daje smokva kao sočan pogled na stvari,
gdje zbilja ne treba toliko suza za tako malo sna;
slani susret, gdje prepoznatljiv miris kavijara priziva
cijele modre arhipelage, povečerja osame koje si preživjela, snenija za još jedan pokret,
krepkija za brda tuge i vidjela ruku koja ti maše.

Smiješno, al možda me i spasila ta mala L.

Sjedile smo na visokim barskim stolcima, ispijale polako gusta crna vina iz onih čaša sa potpeticama.
Ona je imala gusto namazane, predivne duge trepavice, i pogled pitomog medvjedića,
a ja sam odjenula Womanity. Ne osjećajući se nimalo mudrije ili nadmoćnije.
Pričala sam joj te večeri kako me volio i kako me to njegovo volim te ,
nekada podsjećalo na oprosti, na ne mogu, ili na
to je, dušo sve što mogu.
Kako me devastiralo, kako me proganjalo, kako je uporno bilo.
Kako me učinilo i prosjakom i kraljicom, i svemirom i provalijom,
obasjalo mi život i opustošilo ga, a sve u isti mah.

Povlađivala mi je i divila se toj silini emocija.
Iz njene bujne i lijepe kose još su ispadale slovarice, magnetići za frižider,
likovi iz bajki, riblji rep, snivala je još, malena, u ljusci od oraha okružena lopočima.
Vidjela sam kako se, dok me pažljivo sluša,
ispod tih gustih trepavica rađa na tisuće zvijezda, ko supernova,
kako se bude uspavane djeve u njenim bjelokosnim kulama,
kako joj vile dječje plešu kapcima u svilenkastim haljinama,
kako joj se dlanovi znoje i žare jer želi zavrtiti kuglu zemaljsku oko malenoga prsta,
jer upravo žarko želi doživjeti takvu ljubav bolnu i očajnu, rastrganu,
jer upravo to treba njenim noćima i njenim krvavim praskozorjima.

Jer joj srce upravo traži da bude slomljeno.

Nisam joj rekla nemoj.
Nisam imala tog i takvog srca.
Sve i da jesam, tko bi me poslušao,
ma tko bi tako lud bio,
ma tko ne bi otplesao taj dance macambre,
pa bio nam on posljednje što ćemo otplesati u životu.

Rekla je : Niste jedno za drugo.
U mom grlu odlomila se stijena,
jer znala sam kako misli da će ona
bolje i da je ona ta.

Sjećam se jednog davnog ljetovanja u malom mjestašcu tik uz more.
On je bio puno stariji od mene,
što meni znači da me mogao roditi.
Napadno se smijao mojim šalama, unatoč mom odmicanju popravljao mi naramenice,
recitirao mi sve redom, od Jesenjina, Pupačića, Goloba i Rumija,
nagovarao me da pjevam, divio se, točio mi gusto crno vino,
baladirao glasom, pogledom i repom paunovim.
Imponirala mi je pažnja tog zrelog i šarmantnog muškarca, koji, gledajte,
očigledno prepoznaje u meni one prave vrijednosti koje posjedujem,
koje možda nitko ne vidi, pa niti ja ponekad.
Tu nesvakidašnju ljepotu...taj predivan glas...taj um....
No, osjećala sam pritom snažan i čudan sram, vruće sam obraze hladila čašom
i svježim povjetarcem s mora.

Kad smo odlazili, njegova se žena željela posebno pozdraviti sa mnom.
Nagnula je glavu, nasmiješila se, pružila mi ruku i namignula.
Ne zamjerite starom jarcu, rekla je.
Slegnula sam ramenima i odglumila da pojma nemam o čemu govori.
Jer meni to nije značilo ništa, a njoj je značilo sve.
Pa čemu onda otežavati stvar.
Oduvijek voli lijepe žene, al bezopasan je, pokušala mi se objasniti.

Nikada neću zaboraviti tu ljubav u njenim očima.
Bila je šuma. Mudra i zlatna, okupana suncem.
Sa zapetljanim puteljcima o kojima ja još tada pojma imala nisam.
Kao pletenica ispletena čvrsto, kao toplo pecivo, kao rascvali inat životu,
ko blistava mariposse,
kao suze kojima je vraćala vrijeme i vješto prekrajala uspomene u sve one za.
Tada sam osjetila tu silnu mirisnu vodu tihog razumijevanja i postala sve ovo što sam danas.






- 22:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #
04.09.2018., utorak
Za one koji znaju

Za one koji znaju
Stotine je načina na koji odlazi ljeto
Skida haljinu, namješta obraz za drugi poljubac
Ko u filmu
Volio sam te, voljela sam, a sada je kraj
U kadru su odjednom
Zatamnjena neba, neka mudra stabla
I lišće, lišće, puno lišća
Umivaš se od prošlog života
Čuvaš kožu od novih povreda
Kremom badema
A ljeto je, javljaju, na drugom kolosijeku
Metalnim glasom: brzi vlak za jesen
dolazi na treći peron u 15.50
Iza mikrofona ljeto se pretvara da nije
Tetoviralo je vjetrenjaču na lijevom boku
Odlazi negdje na jug gdje je vječno
Gdje ljudima nije vruće
Gdje se ne plaše života, ljubavi, začinjene hrane
Cigara i whiskeya
Gdje se ljudi bacaju u zagrljaj
Daju drugi obraz i kad praštaju
Okreću listove života
Ko stranice lakog štiva
Za one koji znaju
Ljeto se pretvara da je otišlo
Najavljuje jesen, pa zimu
Ljudi se oblače toplije
Samo da ne izgledaju čudno
A u sebi nose varnice
Prstima potpaljuju svijet



- 07:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #
01.09.2018., subota
Providenca

PROVIDENCA

Stajali smo još topli i nježni na onim stepenicama.
S druge strane, prostirala se pitoma rijeka,
kao duga zelena vrpca s mnogo šutljivih jablanova.
Objašnjavao si mi što meni treba, a moje su se oči punile suzama. Samo tako. Punile.
Kao veliko akumulacijsko jezero.
Suze za svim onim što sam bila.
Suze za svim onim što si bespovratno izgubio.

Pa si odvrnuo kartu. Ucrtao koordinate.
Da se ne nasučeš.

Drugi dan pokazivao si mi rijeku i njene opasnosti.
Posebno te ljutila moja neobuzdana potreba za skakanjem u nju naglavce,
u bilo koje godišnje doba.
Bili su tu i neki raftingaši. Sam pogled na njihovu radost, probudio mi je veselje.
Tebi ljutnju.

- Ovdje viri trupac.
Taj bi te probio u tvom zanosu. Ko od šale.
- Ma ne budi smiješan !
- Ovdje ima puno korijenja. Nemoguće ga je otrgnuti i svladati. Pod vodom korijenje je kao željezno.
- Ma svašta !

Isključivao si razumski, faktor sreće i providnosti.
One srebrne providence.
Kada te život, potpuno nerazumnog slijepca, daruje.

Tako sam ja tebi tamo
podarila svu svoju svetu nerazumnost.
A ti meni samopoznaju i zlata vrijedan oprez.

I dok padali su i padali, urušavali se u prah i pepeo,
svi bastioni naših sveznajućih iskustava
pred mojom nezaustavljivom nježnošću,
pred tvojom čvrstom sigurnošću...
tu, u toj točci se dogodilo.

Pa si mi onda poslije, oko pola sata
pričao o vodenici.






- 20:35 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.