Starija od svijeta

17 rujan 2018

Stojimo nas dvoje usred šumarka,
čine se javori.
On me obgrlio s leđa, ko potporanj.
Miriši mi kosu.
Kroz stabla prosijava se neka blaga, stara svjetlost.
Stojimo ko stabla, smireni, zadivljeni.
Nijedna melodija nije zapela u grlu.
Utišala se na tren sva buka u glavi.

Onda me prima za ruku i vodi do rijeke,
gdje zadižem haljinu, skidam natikače,
stopalima umirujem sklisko riječno kamenje.
Rijeka teče mirno. Rječica.
Tek pokoja žaba. Ili gavran.
Nožnim prstima podižem sa dna otpalo lišće.
Rijeka vijuga.
U njoj se smaragdnoj, ogledaju stabla.

I on mi prilazi kao stablo i kao rijeka.
Tiho i nježno. Nenametljivo.
Ko moja prirodna staništa.
Nastanjujem mu se pri ključnoj kosti.
Dopuštam njegovom brodu da se usidri.
Njegovoj krošnji da zašumori.
Zaspe me lišćem.

U toj rijeci lišća, usnulih riba,
razgovaramo prstima.
Zapisujemo čaroliju.
Notama tišine na crtovlju snova.



Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.