Marketing
Čini se
S ove vremenske udaljenosti, čini se da smo ti i ja jednom prošli tim razrušenim gradom i da si mi tada lakonski predvidio budućnost.
Sada već lakše dišem, kada primijetim te neobične podudarnosti.
Na tvom kolodvoru ona oronula zgrada, oštećenih prozora, čini se napuštena. Polumračno je jutro i sve skupa čini se sablasno. Istovremeno i intimno.
No, ja te doista vidim iza prozora, naginješ se i gledaš me, onim svojim pronicljivim pogledom, izrazom pred kojim sjetim se svih svojih prošlih života, vjetrova, brodova, mostova ožiljaka koje sam vješto zakamuflirala bajkama o jednoj mladosti.
Neprilično bi bilo sada mahnuti ti, i to zasigurno i nisi ti, ne, ne možeš biti ti, osim ako sam na tren ušla u neku od onih tvojih priča...
- Rekao sam ti.
Da, rekao si mi. Sve sam znala.
I one noći kad sam ti na slici vidjela ožiljak kojeg još tamo nije bilo. Sve sam znala, hodajući kroz gužvu i buku pothodnika kada si me nazvao, da mi javiš zašto boli.
Čudno je kako od nekih ljudi ne odustajemo.
Ne odrastamo i ne odlazimo. Nikuda.
Valjda je to obećanje.
To je vjernost!
Lako je kad se zbiva sve u jednoj dimenziji.
To su oni pomaci, jel.
Cameo efekt, a?
Tako ja u sablasno mračno jutro, iza prozora napuštene kolodvorske zgrade, vidim tvoje oči. I gledam te, netremice i bez straha.
Gledam čovjeka kojeg nitko ne vidi.
Čovjek ispraća moj bus pogledom.
Trepnem li, prosipat će se suze.
Ponašam se kao normalno, svratim pogled na rijeku, kao ništa neobično.
Ovo je ionako vrijeme svjetla i sjena.
Malo mraza na travi može tako izgledati ko čudno neko svjetlo.
A kad prođe automobil u neko gluho doba noći tvojom ulicom, trgneš se jer netko stoji iza tebe.
Pa mi se onda na povratku, razlije malinovac na zapadnom nebu, razlistaju mi se oblaci poput tvog osmijeha i tvoje nježnosti, pa ih onda skupljam i slikam i skupljam iz autobusa sva razgaljena, razdragana.
Jer oblaci začas stvore grimizne otoke, uvale i ona naša topla mora.
Neobično je tako susresti te.
Post je objavljen 10.12.2018. u 00:30 sati.