Marketing
Molim te, budi mi prijatelj
Kako li je samo izgledalo vidjeti me kako onda, sićušna pored velikog vodopada, sjedim na žilama korijenja, udobno zavaljena, sigurna,
zahvaljujuć ti na godini koju si njemu i meni podario?
U tom stropoštanju silne vode, trenutaka i godina, zadivljena, svjesna tvoje snage, hirovitosti ponekad, i ljubavi, jesam li bila tada jako naivna u tvojim očima, jesi li znao uopće kakav mi to teret točno daješ, hoću li moći dalje s njime plivati ili će me potopiti i što s tim teretom dalje, kamo?
Jesi li me požalio bar malo, kad si me krajem te iste godine odvojio od njega, pa me gledao kako se smrzavam, pretvaram u led svaki svoj izdanak kako me ne bi bol ubila?
A dijete sam ti. Ko dijete sam ti. Svu težinu nimalo dječju, odaju tek crni podočnjaci koje ne mogu sakriti i ljudi koji mi se približavaju sa svojim sudbinama, nalaze te moje duboke sjene kao znak prepoznavanja, šifru za ulazak u godove mojih samoća.
Molim te, budi mi prijatelj.
Sanjam psa. Moj je i volimo se do kostiju. Na pogled se razumijemo, bez laveža, režanja, cviljenja. Tek goli pogled i ljubav beskrajna.
U jednom trenu, on se propinje na zadnje noge i pretvara u čovjeka, što mene u snu nimalo ne iznenadi, samo mi produbi povjerenje i ljubav.
Molim te, budi mi prijatelj.
Sad već dvije godine ga nema, a danas je opet niotkuda na jednu pjesmu stigao val, nimalo prijeteći. Bio je visok tek poput mene. Znači, malen. Nije me udario, izbio zrak iz pluća. Zadrhtao mi je bradu, podsjetio me na njegovu vilicu i oči, pa me zapljusnuo u zid nimalo grubo.
Uspjela sam se odgurnuti, prošla sam ovaj put bez ijedne ogrebotine, samo sam se umirila i čekala da ode, da ode natrag na obalu.
Molim te, budi mi prijatelj.
Zbog tih valova molim čak i nepoznate muškarce, koji bi me htjeli voljeti, da mi budu prijatelji.
Oni redovito ne razumiju da je to daleko više od ljubavništva. Misle da ih želim udaljiti.
Molim te, znam da sam lijepa. Nemoj mi to govoriti, nije potrebno. Da, kao da se znamo dugo, jelda. Srodna sam ti. Smirujem te, znam.
I imam pametne oči, čula sam to već.
Al molim te, budi mi prijatelj.
Prvi koji se zbog toga neće osjećati osiromašeno, koji će čekati postojano da se svi moji valovi vrate na obalu, možda će me smjeti voljeti.
Pisala mi je Madmoiselle Marie s Azurne obale.
Pored glazbene čestitke koja mi se ponekad, onako sama od sebe otvori noću, pa polete zvončići u mraku mi sobe, poslala mi je i monografiju svih gradova s Azurne obale, a sve na francuskom.
Mislim si, otkud zna?
Ona je otišla iz Hrvatske s 18, a šalje mi knjigu na francuskom, kao da sam se i ja nekad davno vratila iz...otkud zna?
Moram smislit kako da joj zahvalim.
Molim te, budi mi prijatelj.
Post je objavljen 12.01.2019. u 22:49 sati.