SarahBernardht
20.02.2019., srijeda
Masquerade
|
A ne, ništa čudno nije, zbog čega je začin šafrana toliko skupocjen i svet. Kad samo pogledaš taj narančasto -zlatasti prah na tučcima cvijeta, na tim laticama krhkim, prozirnim, nježnim, preplavi te sva ta, ponekad teško spoznajna skupocjenost života. To se ne dira olako, o ne, i nikako ne grubim prstima. Nećeš taknuti ako si tek samo malo usamljen,zaigran ili se dosađuješ. Ako ne možeš i sam nekako doprinijeti toj krhkoj ljepoti. Zapnu ti ogrubjele jagodice o tanku očicu. Naneseš povredu nehotice, iz neznanja. Noli me tangere. Prije no što takneš, prije no što se istinski zadiviš i poželiš voljeti, dužnost ti je razmisliti od kojega si točno materijala. Pamuk, svila, baršun, til. Skinuti masku pred sobom. To ti je ta neka čudesna svetost koja se daje pa i u trenucima sasvim sigurnog i najdubljeg očaja. Slično leptirovu prahu. I sveto i opasno po život. Iskreno i do kraja. Postoje tako i neki osjećaji koji se poput zlatastog praha prosiplju samo u posebnim trenucima, kad ih pripustiš u svoj tajni boudoir, kada se ogoliš, pa onda kao takvi zavređuju našu punu pažnju i nježnost prema svom vlastitom biću. Priznavanje krhkosti. I neodricanje od sebe. Plesala sam taj tjedan već osmi put i nije bilo ni najmanjeg djelića moga tijela koji me nije bolio. Boljele su me uši, tetive, kosa, boljeli su mišići za koje nisam ni znala da postoje. Nisam bila izabrana u prvu postavu zbog presporih okreta, mijenjala sam bolesnu Emmu i probodena umirala toga tjedna umjesto nje, ravno osam puta. I sa svakim slijedećim, nije mi bilo lakše nimalo. Niti zbog saznanja da je to samo ples, bolan ples. I da ću sve to nekako preživjeti i opet i opet. Nakon potpune i mračne smrti. Mislila sam, mijenjam je kratkotrajno. Oporavit će se. Probe su bile te koje su posebno iscrpljivale. Nikada dovoljno dobro, nikada dovoljno snažno, opojno, lepršavo, dramatično, bolno neizdržljivo. Plesalo se na Masquerade waltz Arama Chaczaturiana... .....izlomljeno, čeznutljivo, nijemo, uporno. Tijekom proba postupno sam saznavala zbog čega se Emma iznenada razboljela i odustala od plesa kojeg je uvježbavala i za kojeg je gorjela puna tri mjeseca. Armand je bio gorda tamnoputa čela i prkosne, krute čeljusti. Lijep i svjestan toga, čvrstog mišićavog tijela, skladnih crta lica. Ostavljao je dojam kao da nešto zna. Nešto osobito važno. Oko tih očiju razlijevala mu se neka neobična blagost tek u trenucima plesa ili kad bih nešto učinila kako on misli da treba. Promjerio me od glave do pete na prvoj probi, i meni je odmah jasno bilo da mi ne vjeruje. Nema veze. Ni ja dugo nisam vjerovala njemu. Zbog ljubavi prema plesu, straha nisam imala ni za lijek. Doživljavao me isuviše krhkom, neizdržljivom za tu oporu skladbu, i nadasve neutreniranom i neposlušnom. Disciplina, govorio je. Samodisciplina. Kao hodanje pod ledenom kišom uzdignute brade. Kao nesklanjanje pred opasnošću. Kao izostanak nerazumna straha. Pokornost kao vladanje. Ples me učio prepuštanju muškoj dominaciji, povjerenju, improvizaciji, maskiranju grešaka i mojih i tuđih. Nisam podnosila dominaciju nekoga kome ne vjerujem, nekoga tko još nije zaslužio moje udivljenje. Otud moj neposluh, moje nesvjesno opiranje, tvrdoglavo mijenjanje ritma, spontanost i nesklonost improvizaciji. Svađali smo se i mirili na sceni. Nakon plesa, odlazili bi bez riječi svaki u svoj kutak svemira. A Emmu je slamao emotivno. Među njima je narastao grad mladog, gladnog i bunovnog proljeća. Znala sam to po njenim iznenadnim promjenama raspoloženja, nezaustavljivom plaču u garderobi gdje se skrivala od svih, zaglušujući one gromke jecaje iz utrobe, ručnicima mokrim od znoja. Podsjećala me na kišu i sunce. Na mlade izdanke, na prhke gole ptice u šiblju punom trnja. A plesala je vrhunaravno. Ta žena nije doticala tlo. Njena haljina, njene ruke, njene kose..sve je plesalo u znojnom, slojevitom interludiju, pronoseći slabost i jakost kao dvije sestrinske osobine, upravo neophodne jedne za drugu. Za ljubav. Za tugu. Samo se odjednom nije pojavila. Davala sam sve od sebe. Svaki dan kao posljednji. Armandovi grčeviti i snažni prsti uzdizali su me i puštali i bacali i sakupljali s poda. Na trenutke vidjela sam si srce tamo negdje na parteru. A ja bih ostajala bez njega, bez daha, polumrtva. Ali Armand nije bio zadovoljan. Htio je još i još. Umiranje. Od osjećaja. Od negdje tristoti put otplesane arije, primjetila sam svjetlost koja mu se skupila oko nosa, zajedno sa nekom živom prašinom koja mu se prosula šarenicama, nalik peludu šafrana, osjetila sam mu srce, želju, zavijanje vukova, ciklonu, kišu, potopljene livade, neshvatljivu samoću i jezu ... i sama sam znala da je to sad to. Poljubio me u usta, snažno. Pokupili smo te večeri ovacije kao nikada, ko kruh nasušni u izmrvljenim dušama željnim jakosti emocija, a ja nisam imala snage za treći izlazak na pozornicu, poželjela sam samo umrijeti ovdje i sada, posuta bijelim božurima. Odvukla sam se u garderobu gdje sam mjesecima prije toga slušala zatomljene vriskove jedne slomljene žene i shvatila odjednom od kojeg sam ja to materijala. A ne, zaista, nimalo čudno nije, zbog čega je začin šafrana toliko skupocjen i svet.  |
