< veljača, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
20.02.2019., srijeda
Masquerade




A ne, ništa čudno nije, zbog čega je začin šafrana toliko skupocjen i svet.
Kad samo pogledaš taj narančasto -zlatasti prah na tučcima cvijeta,
na tim laticama krhkim, prozirnim, nježnim,
preplavi te sva ta, ponekad teško spoznajna skupocjenost života.

To se ne dira olako, o ne, i nikako ne grubim prstima.
Nećeš taknuti ako si tek samo malo usamljen,zaigran ili se dosađuješ.
Ako ne možeš i sam nekako doprinijeti toj krhkoj ljepoti.

Zapnu ti ogrubjele jagodice o tanku očicu.
Naneseš povredu nehotice, iz neznanja.

Noli me tangere.

Prije no što takneš, prije no što se istinski zadiviš i poželiš voljeti,
dužnost ti je razmisliti od kojega si točno materijala.
Pamuk, svila, baršun, til.
Skinuti masku pred sobom.

To ti je ta neka čudesna svetost koja se daje pa i u trenucima sasvim sigurnog i najdubljeg očaja.
Slično leptirovu prahu.
I sveto i opasno po život.
Iskreno i do kraja.
Postoje tako i neki osjećaji koji se poput zlatastog praha prosiplju samo u posebnim trenucima,
kad ih pripustiš u svoj tajni boudoir, kada se ogoliš,
pa onda kao takvi zavređuju našu punu pažnju
i nježnost prema svom vlastitom biću.

Priznavanje krhkosti.
I neodricanje od sebe.

Plesala sam taj tjedan već osmi put i nije bilo ni najmanjeg djelića moga tijela koji me nije bolio.
Boljele su me uši, tetive, kosa, boljeli su mišići za koje nisam ni znala da postoje.
Nisam bila izabrana u prvu postavu zbog presporih okreta, mijenjala sam bolesnu Emmu
i probodena umirala toga tjedna umjesto nje, ravno osam puta.
I sa svakim slijedećim, nije mi bilo lakše nimalo.
Niti zbog saznanja da je to samo ples, bolan ples.
I da ću sve to nekako preživjeti i opet i opet.
Nakon potpune i mračne smrti.

Mislila sam, mijenjam je kratkotrajno. Oporavit će se.

Probe su bile te koje su posebno iscrpljivale.
Nikada dovoljno dobro, nikada dovoljno snažno, opojno, lepršavo, dramatično, bolno neizdržljivo.
Plesalo se na Masquerade waltz Arama Chaczaturiana...
.....izlomljeno, čeznutljivo, nijemo, uporno.

Tijekom proba postupno sam saznavala
zbog čega se Emma iznenada razboljela
i odustala od plesa kojeg je uvježbavala i za kojeg je gorjela puna tri mjeseca.

Armand je bio gorda tamnoputa čela i prkosne, krute čeljusti.
Lijep i svjestan toga, čvrstog mišićavog tijela, skladnih crta lica.
Ostavljao je dojam kao da nešto zna. Nešto osobito važno.
Oko tih očiju razlijevala mu se neka neobična blagost tek u trenucima plesa
ili kad bih nešto učinila kako on misli da treba.
Promjerio me od glave do pete na prvoj probi, i meni je odmah jasno bilo
da mi ne vjeruje.

Nema veze. Ni ja dugo nisam vjerovala njemu.
Zbog ljubavi prema plesu, straha nisam imala ni za lijek.
Doživljavao me isuviše krhkom, neizdržljivom za tu oporu skladbu,
i nadasve neutreniranom i neposlušnom.

Disciplina, govorio je. Samodisciplina.
Kao hodanje pod ledenom kišom uzdignute brade.
Kao nesklanjanje pred opasnošću.
Kao izostanak nerazumna straha.
Pokornost kao vladanje.

Ples me učio prepuštanju muškoj dominaciji,
povjerenju, improvizaciji, maskiranju grešaka i mojih i tuđih.
Nisam podnosila dominaciju nekoga kome ne vjerujem,
nekoga tko još nije zaslužio moje udivljenje.

Otud moj neposluh, moje nesvjesno opiranje,
tvrdoglavo mijenjanje ritma, spontanost i nesklonost improvizaciji.
Svađali smo se i mirili na sceni.
Nakon plesa, odlazili bi bez riječi svaki u svoj kutak svemira.

A Emmu je slamao emotivno.
Među njima je narastao grad mladog, gladnog i bunovnog proljeća.
Znala sam to po njenim iznenadnim promjenama raspoloženja,
nezaustavljivom plaču u garderobi gdje se skrivala od svih,
zaglušujući one gromke jecaje iz utrobe, ručnicima mokrim od znoja.
Podsjećala me na kišu i sunce.
Na mlade izdanke, na prhke gole ptice u šiblju punom trnja.
A plesala je vrhunaravno.
Ta žena nije doticala tlo.
Njena haljina, njene ruke, njene kose..sve je plesalo u znojnom, slojevitom interludiju,
pronoseći slabost i jakost kao dvije sestrinske osobine,
upravo neophodne jedne za drugu.
Za ljubav. Za tugu.
Samo se odjednom nije pojavila.

Davala sam sve od sebe. Svaki dan kao posljednji.
Armandovi grčeviti i snažni prsti uzdizali su me i puštali i bacali i sakupljali s poda.
Na trenutke vidjela sam si srce tamo negdje na parteru.
A ja bih ostajala bez njega, bez daha, polumrtva.

Ali Armand nije bio zadovoljan. Htio je još i još. Umiranje. Od osjećaja.

Od negdje tristoti put otplesane arije, primjetila sam svjetlost koja mu se skupila oko nosa, zajedno sa
nekom živom prašinom koja mu se prosula šarenicama, nalik peludu šafrana,
osjetila sam mu srce, želju, zavijanje vukova,
ciklonu, kišu, potopljene livade, neshvatljivu samoću i jezu ...
i sama sam znala da je to sad to.
Poljubio me u usta, snažno.

Pokupili smo te večeri ovacije kao nikada, ko kruh nasušni u izmrvljenim dušama željnim jakosti emocija,
a ja nisam imala snage za treći izlazak na pozornicu,
poželjela sam samo umrijeti ovdje i sada, posuta bijelim božurima.
Odvukla sam se u garderobu gdje sam mjesecima prije toga slušala zatomljene vriskove jedne slomljene žene
i shvatila odjednom od kojeg sam ja to materijala.

A ne, zaista, nimalo čudno nije, zbog čega je začin šafrana toliko skupocjen i svet.





- 16:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.