Staklena posudica

27 ožujak 2019

Čitam neke svoje stare priče, pjesme. Njeguju me na isti način kao kada sam ih i pisala.
Al sada ne pišem uopće. Nedostaje mi to ponekad.
Uhvatio me život, drži me za nožne prste
i kovitla sa mnom kako mu se prohtije.

Ovdje sam zapisivala svoju bol, svoju ljubav.
Stavljala sam ovdje svoje misli, uspomene, ko u staklenu posudicu, da ne zaboravim.
Vaši komentari puno su mi značili, a kako su počeli sve više izostajati,
shvatila sam da su uvjetovani upravo mojim komentiranjem vas.
Zato sam izgubila volju za pisanjem ovdje.
Postala sam si nevidljivom.
A i svaka tuga dojadi, znam.

Ne volim ništa uvjetovano. Niti pritiske bilo koje vrste.
Ponekad još svratim na pokoje blogove, možda komentiram, možda ne, kako mi dođe.

Gledala sam neki dan baš dobar dokumentarac o žalovanju.
I baš se staklena posudica spominjala, u koju treba ubacivati svoje misli i uspomene.
Tu sam fazu prošla.
Sada puno mirnije govorim o svojim gubicima naglas.
A staklena je posudica ovdje, kada god mi zatreba.

Neki dan sam se išla naručiti oftamologu na Sv. Duh.
Bolnica je to koja me svojim okruženjem baš podsjeća na mnoge faze u mom životu.
Tamo sam rodila. Tamo je netko koga više nema, došao u posjetu, meni, svojoj ženi,
obučen u medicinsku sestru, jer se tih ratnih godina, drukčije nije moglo doći u posjetu rodilji.
U blizini je i Institut za tumore.
U kojemu sam u posjetama nekome, koga danas više nema,
provela jako puno vremena.
Čak vodila i ljubav u jednoj od soba.
Osjećaj je bio poput odsanjanog ružnog sna.
U tom sam kvartu dakle, doživjela početak jedan i jedan kraj.
Valjda je sada vrijeme da odživim sredinu.

Tek na šalteru Sv. Duha sam shvatila da sam naručena u 2020.-oj.
Dobra šala.
Očito mi je potreban oftamolog.

Život me uhvatio za nožne prste i trese.
Dajem se trenutno ljudima i djeci kojima sam potrebna.
Za sve njih štedim snagu.
Zato ne pišem, bavim se ovozemaljskim, vrlo konkretnim stvarima.

Pitam se hoću li i pisati ikada više.
Čudno je to za mene, koja pišem od osnovnjaka.
Možda ću pisati drugačije
.
Bumo vidli.







Estouffade

05 ožujak 2019


A onda mi se zavrtilo cijelo proljeće kao škriputavi carousel...stabla su rasla iz neba, sunce je potonulo negdje duboko u rijeku da bi se ugrijale ribe koje su plivale zrakom,
a zrak je bujao i titrao s nestvarnim leptirima u stotinu
isuviše jakih mirisa i boja, stvarajući mi konstantnu i jaku mučninu.
Ispostavilo se da mi kronično nedostaje željeza, čvrstoće i odlučnosti da promijenim redoslijed stvari u svome životu, da se napojim čistim kisikom kao nektarom, razdijelim svoje stanice, odbacim stare, odaberem nove, zdrave i potrebne.
Oznojilo mi se čelo i problijedila sam, a Escoffier se toliko jako zabrinuo za mene da je i mene samu postalo strah, mada sam tren prije bila u stanju sve svoje smetnje proglasiti tek jakom čežnjom za njegovim zagrljajem.
Pazi mi na košulju Sarah, upozoravao me zbog mog žarko crvenog ruža.
Ne možeš me tako grliti.
Ne parfimiraj se isuviše, mon amour !
Postala sam tako špijun u toj našoj kući ljubavi, pazeći na svaki svoj pokret, ne koristeći parfeme i druge jake mirise, stavljajući svu odjeću na isključivo jedan stolac, uklanjući sve tragove koji bi nas mogli otkriti.
Tepao mi je : ces belles patients prétentieux dans le monde !,
nabavljao mi najbolju ribu u Parizu, spravljao teleća jetra s maslacem i crnim tartufima, hraneći me poput djeteta.
Ljuljamo se bez temelja, čvrstog oslonca.
A u samom je srcu Escoffierova kulinarskog umijeća bio zapravo goveđi temeljac.
U naše doba pozitivizma, i kuhanje je postalo enciklopedijskim znanjem.
No, u prvom poglavlju njegove kuharice Guide Culinaire , pisao je o tome koliko je važno da se izvuče aroma duboko iz kostiju. Sve ono što su ostali kuhari bacali: neugledne ostatke luka, okrajke celera i mrkvi, komadiće i tetiva i goveđe repove, on je kuhao dugo i predano, ravno molitvi.

Tada je vladalo i čudno uvjerenje među znanstvenicima da su primjerice breskva, češnjak ili brokule izuzetno nezdravi za probavu, al on je ignorirao javno mišljenje,
smatrajući da je zdravo jedino i isključivo ono što je tijelu ukusno.
Takav je bio u svemu. Zdravo je isključivo ono što nas čini sretnima, Sarah.
Imala sam to na umu.
Ne činiš li me sretnom, činiš me bolesnom.
I jeziku se sviđa ono što je tijelu potrebno.
Tajna je dobrog okusa u temeljcu- estouffade.
Bez dobrog temelja, cijelo se jelo i njegova kvaliteta, kao i kvaliteta cijeloga odnosa, zaljulja poput pijanog vrtuljka i izaziva mučninu, slabost cijelog organizma, nestabilnost na vlastitim nogama,
brodolom i nasukavanje na suhom.

Najprije jako zapeče govedinu i goveđe kosti u pećnici.
Zatim preprži mrkvu i luk, dodaje vodu, pečene kosti, malo svinjske masti, svježeg peršina i majčine dušice, lovor i češnjak. Lagano pirja oko dvanaestak sati, pazeći pritom da razina vode u posudi bude uvijek jednaka.
Kada svaka kost otpusti svoju tajnu , pirja se nešto ostataka mesa na vrućoj masti u tavi.
Umiješa se voda u kojoj su se kuhale kosti i pusti da ishlapi. Pa ponovi. Ponovi još jednom. Pa još jednom.
Zatim se polako dodaje ostatak temeljca. Makne se suvišna masnoća. Sve se procijedi kroz fino sito.
I krčka se još i još.
Nakon što ste cijeli dan pripremali temeljac, tek tada možete započeti s kuhanjem.

Osjećala sam njegove tajne cijelim tijelom.

Ne odaš li mi tajnu svojih kostiju, ne uzmognem li vrisnuti cijelim svojim tijelom od čežnje kad god mi se prohtije,
namazati se, namirisati se, biti gola, bosa, ljubljena, svoja....posrnut ću i pasti.
Ali i ustati ću. I temeljac spravljati ponovno. Iz početka.

Smijehom, razdragano.

Negdje drugdje, dragi.
Drugdje.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.