Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
30.04.2019., utorak
Ljubavna sjedala

Zaključila sam da mi je bolje vozit se javnim prijevozom bez slušalica i glasne muzike u njima.
Tako sam neki dan, bila svjedokom slijedećeg razgovora.
- Oprostite, jel slobodno tu kraj vas?
- Je, je gospođo, i ja sam slobodan!
( smijeh..njegov dubok, njen hihotav)
- Umorna sam, noge me bole..
- Trebao bi neko izmasirat..
Ona sramežljivo crveni i pogledava mene, koja sam se s uhom nasadila na štangu i sve se pravim kak su polja vani zanimljiva.
Brojim hektare.
- S posla ?, pita on.
- A da, ona će.
- Jel muž čeka s ručkom?, direktan je stari vragec.
- Ma ne, rastavljeni smo.
- Moja je umrla, veli on s olakšanjem.
- A joj.., ona stavi zbunjeno kosu iza uha.
- Teško je biti sam..nastavi on, pogleda uprta u daljinu..
Uho mi se zažarilo. Ljubav je bila na pomolu.
Ljudi moji, kako je to lijepo!
Došlo mi da ne silazim na mojoj stanici.

- 20:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #
27.04.2019., subota
......


- 21:59 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Samonikla

Samonikla
tvoja riječ
ispod gustog lišća skrivena
poruka koju iščitava moja

tišina

Bijeli sitni zvončići nježnosti
izrezbareni čipkom jutarnjom
umiveni kišom bezazlenog povjeravanja

jednom negdje morali bi

Kao da ti čujem disanje na vlastitom uzglavlju
prilaziš mi tek u snovima pred zoru neku rumenoplavu

zagonetno se smješiš kao da sve znaš
prelaziš prstima mojim uspavanim trepavicama

Želiš vidjeti tko sam ispod tog silnog lišća
jesam li sada već spremna zazvoniti

da li je srce sada izdržljvije
jesam li očuvala bezazlenost

Pokušavam se sjetiti otkuda te zapravo znam
dok ti polako razmičeš moje lišće
pomno pazeć da ne narušiš sklad oblika i miris želje

ja u mislima već ljubim ti prste

i tako isprepleteni u zanosnom titraju
želja, zamišljanja, nada i snova
čekamo riječ koja ne otkazuje
riječ koja ne prokazuje i neće zanijekati

riječ iscjeljujuću


- 13:56 - Komentari (11) - Isprintaj - #
23.04.2019., utorak
Bila je to

Zvoni mi telefon. Na displayu njegovo ime. Danima zove i danima se ne javljam.
Uporan je. Al ja sam upornija.

Bila je to samo zaljubljenost.
Nalazili smo se pred havarijom. Brodske su daske škripale odasvud, činilo se da se raspada svijet, a more je bjesnjelo pod naletima vjetra, baš kao da okrutnošću misli prikriti svu svoju pretjeranu nježnost.
Imaš ženu. I troje ( slovima troje) djece. Odrasli su, osamostaljeni, baš kao i tvoja žena, koja ti svako jutro piše popise obaveza, a navečer ih valjda skupa štrihate. Jeldadada?
Bila je to dakle, samo zaljubljenost.
Bila sam mokra do gole kože, promrzla, u groznici i bez cipela. Ti si mi dao svoje. Cipele, rame, vrijeme. Dama u nevolji, ima li išta privlačnije za tipove poput tebe?
Al kad je trebalo penjati se na jarbol, ko je? Ja sam. A nisam to radila nikada prije. Pojma nisam imala što radim. Stajao si dolje, na brodu, sve sitniji, bos, kosa ti je bila potpuno mokra i sljepljena.
Uopće ne spavaš sa svojom ženom, kažeš.
Bio si mi smiješan tako malen.
Ja si ne bih dozvolila tu vratolomiju.
To što sam mogla stradati, odljubilo me.
Bila je to samo.. zaluđenost.
Znaš ono..skrbiš za dva mala ptića, da ih ne poždere susjedova mačka. Što su ovisniji o tvojoj brizi, sve su ti miliji. A onda odrastu, odlete, pa ti žao jer ne znaš što bi s rukama. Što bi sa srcem. U nekom zlobnom trenu, čak i požališ što si im pomogao. Bilo bi ljepše da su stalno na rubu pogibelji.
Žena te uopće ne razumije, kažeš.
Bila je to samo..zanesenost.
Umislila sam da ćeš me dočekati ako padnem.
Rekao si da ti jedem testosterone.
Možda ti ne bih da si se ti popeo.
Bilo je zabavno navijati za mene?
Možda su pale i oklade?
Tko je pobijedio?
Je li bilo zabavno gledati me kako sam se poskliznula i padala?
Što li ću najprije slomiti: ruke, noge,
ostati oduzeta ili ću poginuti?
Bila je. Bila je to iluzija.
Fantomske ruke koje će me uloviti, s koje god visine.
Tako sam samo naučila, da se ne smijem poskliznuti.
A padanje..padanje sam usavršila.



- 17:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #
22.04.2019., ponedjeljak
Taj grad. Taj san.

Nekad u snu, koji nekad je moj,
a nekad tvoj, sanjam kako te sanjam.
Ne znam gdje počinje, gdje završava i kako se tamo točno nađem, al znam da je Pariz. Al mogla bi lako bit i Venecija...

Prepoznajem ugao one zgrade sa starom knjižarom. I hrapavost kolnika.
I nigdje ptice ne lete tako, ko na onom trgu, blizu Seine.
I sjene su duže od krošanja, žena dugih nogu, od bokora cvijeća i naših prstiju isprepletenih na naslonu moje stolice.
I ptice izgledaju kao da se drže za ruke dok lete. I dok kakaju po šetačima. Ljudima koji pod divljom lozom, ispijaju kremaste capuchine.
Najprije bude ringišpil.
Drveni konjići šareni, sunce visoko, moja mornarska bluza skliznula preko ramena, a ti mi prelaziš bradom preko mišice, pa nosom, kao da njušiš gdje točno vrijedi zagristi.
Nekad zagrizeš bradavicu pod bluzom..nekad trbuščić..
Činiš to s apetitom, kao da me misliš pojesti, dok mene prolaze duž cijelih leđa slatki trnci.
I tu je odjednom slan zrak i tihi vergl koji pojačava u mom snu, i vjetar se diže pun prašine, sitnog pijeska..i ti nestaješ na onom parobrodu, pretvaraš se u riječnog galeba, u trg, u toranj.
U jednom trenu hodam sama prema crkvi i lastavice naglo izlijeću ispod užadi starog zvonika, pred mene s prozora odnekud dolijeće cvijet, mislim da je otrgnuta dalija, ružičasta.
I dok se prigibam da je dignem, osjetim na sebi pogled..pa se nasmiješim kako bih ti bila... ljepšom.

Taj san. Taj grad. Puni su tebe.
Tu si vergl, tu si galeb, tu si brod.

Ponekad te još tamo posjetim.
Nikada ti ne dolazim ljuta ili tužna. Male volje.
Samo u svom najboljem izdanju: kad se ponovno zaljubljujem u svo nesavršenstvo ovog svijeta, kad se bunim protiv, borim za, kad mi zatreba srce da ne umrem, kad mi zatitra srce od neke nenadane ljepote, a koljena zaklecaju od ushita. Uredim se pomno. Dignem i kredit ako treba. Smršavim. Ne parfimiram se isuviše, samo iza koljena. Sjednem na rivu i čekam..

Uvijek mi priđeš kao netko ili nešto drugo.
I nikada to ne mogu predvidjeti, al uvijek te prepoznam.
Po očima. Divljini. Po manifestaciji moga tijela. Ono postaje gusar u trenu.
Ono bi grlilo svijet. Grabilo život ko škrinje s blagom. Otimalo ljude i lađe.
Tako znam.
Da si ti.



- 18:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #
18.04.2019., četvrtak
Prozor prema zalazu

Perem danas mramornu ploču na Mirkaču. Pazim na svekrvu pritom, gledam je onim trećim okom, da se ne saginje previše, jer inače je na podu. Zaboravlja u zadnje vrijeme puno i brzo. I to je jako zabrinjava. Gotovo da sam sigurna da joj se mozak samo brani od svih šokova koje je proživjela. Cijeli život mozak joj je osnovno oruđe za rad, psiholog je po struci i taj gubitak pamćenja čini je hendikepiranom. Priča kak ju je na opservaciju primila mlada neurologinja na Rebru, vrlo gruba u pristupu. Zato se zbunila, kaže, kad joj je dala da crta. Imala je tremu i rezultati su loši, kaže. Ne ispitujem puno, vidim da je bolno, pa je bolno i meni zamisliti, kako nju, koja je odgojila puno mladih i ispitivala njihove kognitivne sposobnosti tim istim testovima, mlada neka curka tolko izbezumi da ima tremu. Tremu na pregledu. Pa su rezultati loši. Sat je trebala nacrtati. Kad se izgubi i ne može se nečeg bitnog sjetiti, veli da se sjeti svih prostorija u svojoj rodnoj kući. Mozak. Misterij. Baca nas na osnovne postavke. Tvorničke.

Kupujem daliju na glavnom, lijepu malu ružičastu, i uto me zove mama plačnim glasom. Da vrtoglavica jaka. Da će joj doć doktorica u vizitu.
Pitam di je tata i zašto me on ne zove.
- Ma on se jako preplašio, kaže mama. Sjedi i bulji u mene. Ponudim zvati hitnu odmah. Već sam u gradu, a vozit će je iz Gorice na Rebro.
-Neka, neka, čekat ću tebe.
Kad sam došla doma, kraj nje doktorica. Piše uputnicu za hitnu. Bili smo na hitnoj iz istog razloga, prije mjesec dana. Do 3 ujutro. Puno pretraga. Nisu ništa ustanovili. Zato ne idemo.
Dobila je injekciju protiv vrtoglavice i sad me već moli sendvič s polijem.
Još nismo otišli na hitnu, nego je pratim.
Na stoliću pored kreveta, vidim da je napisala nešto..".. ako odem, znajte da vas puno volim.."

Čudan neki dan.


- 21:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #
16.04.2019., utorak
Šteta i sanacije


Znam. Mislit ćete, ko o čemu, Vrancuskinja o Notre Dame.
Plakala sam jučer i slušala Ave Mariu.
Danas..danas se ja osjećam ko Notre Dame.
Znam. Neprilična poredba.
Ja ću se, naime, rekonstruirati sama.

I može pametnjaković Freš trubit o krizi srednjih kolko oće, al ja vidim velke promjene u svom fizičkom izgledu zaistač. Nagle promjene.
Jučer s frendom, pričamo o nekim slatkim ljubavnim dogodovštinama, a frend blebne:
" Koji si ti negdje komad bila!" BILA. Rekao je BILA. Iskolačila sam oči, stala nasred ceste s rukama na bokovima, u šoku totalnom.
" Ajme, jesam blesav!", konstatirao je potuljeno i povukao me na rinzol, da još takva stara i ne izginem.
Gle, čovjek je dvije godine mlađi. I iskren je, ne povlađuje, zato mi je prijatelj.
" Prije nekih 5 mjeseci znaš, dobila si neke bore..", pokuša mi objasniti.
Pet mjeseci. NEKE bore.
Ispada da se hvatam za riječ.
Mada da, uvijek sam se i hvatala.

Ostatak večeri proveli smo uz Velebitsko u lokalnoj birtiji. Morala sam te, NEKE bore, utopit u pivi. Da ne mislim na njih radeći grimase, Mona Lisa's i Mini Mouse face.

A ne znam, možda mi je pao tonus lica. Žene će znat o čemu zborim. Izgledam nekad ko melankolični buldog. Al mlađi.
Blokirana sam naime, još uvijek, imam veliku ratu kredita, te shodno tome, nemam love za skuplju i kvalitetniju preparativnu kozmetiku.
( bogati, duhoviti i vitalni udovci imaju tu, s lijeve strane moju e-mail adresu..pa..samo hrabro, dečki! )
Druga je mogućnost, da je to od stresa, brige, konstantne borbe i povrh toga tuge. Ko začin.
Vele neki da se unatoč svemu super držim.
Ta rečenica nije točna i ebeno me plaši.
Treće isto nije isključeno: nakon dvije i nešto godina, počela sam se pažljivije gledati u ogledalo.

Opalim na poslu par spontiš selfija.
Da vidimo mi to.
Ajme ajme. To više nemreš ni retuširat pa na fejs. Gotovo mi je.
Sad će mi se počet dizat i žene.

Pa neću tako. Neću i gotovo.
Odem poslije posla u Douglas i isprobavam korektore za podočnjake. Ok..pa kupim i svjetleći primer i korektor.
Nije baba nikad bila cicija.
To da saniramo počinjenu štetu izvana.
Teta u parfumeriji ničim izazvana, veli da ona ima 57 godina.
" Ajde mi pogodite kolko imam ja", riskiram.
Skinem očale i namjestim se.
Luuđaakinja krejzi.
Veli teta: "nešto manje, jel?"
Pogledam je u nevjerici. NEŠTOO manje.
" Dobro, pa nije valjda više?", sad ona u nevjerici.
Bože dragi.
Bože moj, Bože moj predragi.
Daj mi znak, prosvijetli me, može i primerom, učini nešto.
Naposljetku sam kupila i kokosovo ulje.
Takoc.

Štetu iznutra saniram vitaminima, tonikom za željezo, pa i redovitim vježbanjem.
No nedovoljno, očito.
Zato molim, ne rastužujte me i ne nasmijavajte isuviše.
Imajte obzira.
Ipak sam ja BILA komad!#:-(( :-O

Da nisam tašta, sad bi dobili jedan od tih otužnih selfija melankoličnog buldoga.
Mastifa, ok. Kako vam drago.
Ovak vam dam frišku figu.

( osim gore spomenutim dečkima, idem videt jel se ko javio..)



- 19:46 - Komentari (24) - Isprintaj - #
13.04.2019., subota
Meke kiše travnja

Nedostaje nade, nestaju ti riječi
Među nama godine padaju ko kiše
Po žlijebovima uspomena ječi
Sve što smo bili neće biti više

Neće više biti, al pamte nas ptice
Tužne vrbe, bosiljka i đurđica pup
Moje breze prizivaju ti lice
Grleći metalni rasvjetni stup

Rijeke blatne teku, jorgovani dišu
Ne naviru mi slike, ni dodira nema
Oblacima sivim svu bjelinu sišu
Grmljavine koje nebo nam priprema

Al' vidi, tek malo rumenila u travi
Mokar sočan poljubac grani zanjiše
Podari mi dušu, tugu zadavi
Sve to mogu dati meke travanjske kiše

Bio ti si samo mali buket sanja
Sad će to mi dati meke kiše travnja






- 19:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #
12.04.2019., petak
Post u potrazi za naslovom

Uhh..what a day!!!
Čitav ovaj moj tjedan na blogu bio je baš kišan i nikakav. Stog molim uredništvo da mi da i idući, kad bu sunce i kad bumo svi bolje volje;-))
Freš dođe tu nakratko, prozbori koju onako, više sam sa sobom, pošpijunira ko ima koji blog, pa odleprša. Vjerojatno nuna, podriguje s malim i pere kakicu:-P
Pinklec je otvorila komentare, samo da znate, možda opet dobije volju za komunikaciju s vama..nama ajde dobro, mada mene na blogu uopće puno nema.
Da me vidite kak ovak ćorava, još ćoratam po ekrančiću moba, rekli bi mi da se saberem.
Yule vodi slične bitke ko i ja s predragim roditeljima, al je puunoo strpljivija i zrelija od mene. Moglo bi se zaključit da ja samo iniciram podsvjesno svađe i riječkanja, kako bi me pustili malo na miru.
S mojima sve mora biti kao kad su bili mladi i u naponu snage. Tako vam ja mog tatu redovito skidam s ljestava ovih dana, pa ga onda i pokušavam zamijeniti u muškim poslovima.
A mama se skriva pušeć u hodniku i ima totalno tinejđerske fore.
Osim kaj sam kćer, kuharica sam, spremačica i doktorica. Imam sister s kojom se izmijenjujem, al tolko nas iscrpe da smo najčešće međusobno posvađane.
Je, svi koji su rano ostali bez roditelja, čeznu za tim, znam..svjesna sam ja da ih neću imat dugo, al nekad im se mora znat reć dosta!, baš ko i djeci.
Oljica je ugasila blog..umorna je, al znam da će se ona nama vratit kad ulovi malo force.
Ane mi je nekak prepristojna..ili samo prigušuje svoj temperament, da bi se manje nervirala.
Smješkici treba dat neku nagradu!
Teme su joj raznovrsne, a još je k tome duhovita i voli nasmijavat. Rijetka osobina u današnje vrijeme.
Puno ljudi piše jako malo, rijetko ili nikako. Ili su pod drugim nickovima.
Da se mogu mirne duše raspisati?
Bojim se uopće vezat za nekog novog, da ne nestane.
Otočka mi je ugodno iznenađenje.
U tako mirnom okruženju, žena svaki dan ima o čemu...

A sad malo o meni i mom autu.
Nee..ne o autu:-P
Danas su mi u sobu dolazili sami psihići s posla. Gruba sam jer je upravo tako, ne uljepšavam, ne da mi se..definitivno su to razni poremećaji.
Jedna mi je rekla: ti nisi Sunčana, ti je samo glumiš. Slegnula sam ramenima. Znala je ona tvrditi i da je prate teroristi.

Jednu pak drugu stariju kolegicu totalno su degradirali i sad ne zna radit niže rangiran posao, izašla je iz štosa. Pa mi danas cijeli dan ne izlazi iz ureda. Starija od mene 7 godina, zgleda koda ima 60.Ona danas meni ciijeeeeli dan priča o nepravdi koju su joj nanijeli. ( svima su nam)
A ja je slušam, pa bacam na ljubav..seks..izgled..ruž..boju za kosu..seks..
Ona napokon popusti s deprom i lagano zarumenjena krene pričat o svojoj ljubavi.
Jeeeee!!!!
- Pa jel živ, pitam je.
- Jes ti blesava mala, pa vršnjaci smo.
- Pa jel oženjen?
Odmahne glavom zamišljeno.
- Pa..potražite ga!, kliknem gromko.
- A šta će mi..sad je stari did..nije više šta je bio!
Smijem se, urlam od smijeha. Kako smo nekada nekritični prema sebi.
Kako smo si mladi!
Kako smo si normalni...
A ko zna kako nas drugi vide.
- 18:51 - Komentari (19) - Isprintaj - #
11.04.2019., četvrtak
Dizanje

Kaj se meni događa!!!
Već dvojica muških su mi se htjela ustati. Jedan u busu, drugi u tramvaju.
Ovaj u busu je bio mlad, dečec od 20 i sitno.
Njemu sam rekla: ne treba, hvala.
Poslije mi se slatko smješkal, kad se u busu zagužvalo, a ja požalila...
Drugi, ovaj iz tramvaja imao je preko trideset i lagano prosijed. Najprije me promatrao tako, da sam si pomislila kak mora da super zgledam.
A onda je postavio katastrofično pitanje:
- Hoćete sjesti?
Aaaaaa...aaaaaa ( plačem još i sad)
Odbrusila sam kroz zube: neću.
Ko neandrtalac. Došlo mi da ga istučem. Starkelja jedan bezobrazan;-)))

Meni je to ozbiljan problem i nemojte mi se sad smijat. Na starenje se treba- priviknuti.
Kad sam došla doma, kritički sam se primila ogledala.
Je. Da vidimo, ajde. Boreee.
Pileće nožice: smijačice.
Crta između obrva: ljutilica.
Oko usana imam isto. Ughrrr.
Podočnjaci: anemija.
A ja važno puštam kosu.
Vežem je u punđicu nasred glave...ccc
Evo ga, izrast izdajnički: sijede.
Odoh do Bipe i kupim farbu.
Za filere nemam, jebiga!;-)))
Pala je boja, super!
Da sad vidim ko će mi se dić,
bando izdajnička!!!!

Ima tome par godina, kad sam noseći jednu ljetnu haljinicu rezanu visoko ispod cica, redovito u busu doživljavala da mi mjesto za sjesti
nude upravo starije gospođe.
Baka: sjednite, sjednite..( ustajući)
- Ma, zašto?!
Baka kategoričkim šapatom: trudni ste.
- Ama nisam, ne. ( nevjerica, smijeh)
Baka ne trpi protivljenje. Klima sveznalački glavom, ona valjda zna. Prepoznati trudnicu.
Najprije mi je bilo malo neugodno, no kako je takva "trudnoća" potrajala i po par godina, shvatila sam da je ta haljina pravi mali blagoslov za umorne noge.
Trudna sam? Ok, da, skroz sam zaboravila:-)))
To je još bio zapravo i kompliment.
Kad moš bit trudna, onda si valjda..mlada.

Ovo s muškima koji mi se dižu, zabrinulo me.
Nemam onuuu haljinu.
Nije upucavanje. Znam to prepoznati.
Ostarila sam preko noći. Tuga valjda, jebatga.
Mislim..malčice sam iscrpljena, furam cvike, al imam žarko crveni ruž..mislim haloo!
Je, tašta sam, znam.
Al nisam baš tak stara da mi se treba ustat.
47, okej?:-))
Oš da se ja tebi ustanem, ha?;-)
Jel to neka provokacija?!
Neka..nova vrsta uleta?!
Idući ko mi se digne, ziher će pobrat batina;-)

Definitivno će me ovakvo događanje, prisiliti da se nosno i obrvno spirsam i nabacim tetovažu.
Već sam si rekla da si moram motor nabavit.


- 18:36 - Komentari (32) - Isprintaj - #
10.04.2019., srijeda
Moja draga bit će u Japanu

Moja draga kolegica i prijateljica putuje u Japan seki.
Ona i njeni pačići, komada dva.
Neobičan je osjećaj, da je do maloprije sjedila ovdje pored mene i dovršavala rješenja,
a sada je već na aerodromu, sredila je prtljagu i čeka polazak.
Pet sati do Dubaia, pa sedam i pol sati do Japana.

Živi dokaz, kako su vrijeme i prostor jako relativni pojmovi .
Kad bi se moglo, to je jedan od razloga zašto bi stalno trebalo putovati.
Mijenja se perspektiva i sve odjednom postaje moguće.

Poznavajući nas, Čarolija koju čitate na blogu i ja, bit ćemo stalno u kontaktu.
Ona će razgledati japanske znamenitosti koje nije zadnji put, zavoditi Japance,
iako njihova prosječna visina iznosi tek 175 cm, a ona je visoka.
Ja ću provoditi život više manje "ekremovski ": poso, kuća, birtija....

Falit će ta mala beštija.
- 15:58 - Komentari (19) - Isprintaj - #
09.04.2019., utorak
Kao da smo mi

U svakom danu,
ima jedno vrijeme
kada ga se baš intenzivno sjetim.

Kao da je tu.
Kao da je jučer.
Kao da smo mi.

Nekada je svitanje.
Poigraju se sjene na zidu, ko ruke.
Iz najcrnje tmine,
pojave se ruke kao sjene

kao da smo mi,
kao da je naše
kao da je tu.

Prospu se ruke
ko tišina mojom sobom
Te ruke, te sjene,
ne bude nikog da ih uplaši
Pa ostanu i grle.
Tu je, dobro je, u sjenama je.

Nekada je podne.
Hodam gradom
Drvoredom jablanova
Kraj stare škole
Hodam i sjetim se
kako sam jela janjetinu
Koju nije volio
Kako je guštao gledajuć
mene sretnu
tamanim porciju za bauštelca

Nekad u 3
Jedem jabuku na prozoru
Ja sam plivala
Opatija bajna u rujnu
On je sjedio na terasi
Više nije smio plivati
I bio je sretan gledajući mene sretnu
Kako je moguće da me tako volio
Mislim, da ste vidjeli samo tu sreću
To mora da je ljubav
I valjda je došao da mi je pokaže

Kao da smo mi
Kao da je jučer
Kao da je tu

Nekada je sumrak
Prospu se maline nebom
Postajuć kupine
Moje ruke se ne smiruju
Jer ugledam li samo neki trag
Vratim li se malinama kako je pisao
Postajem mala krhka nježnost
Prezrena od svijeta
Postajem svjetlo na nebu
Nevoljeno ili
Nevoljeno na pravi način
Prospem se u paramparčad
Nesastavljivo


Jedna lijepa, naša
https://youtu.be/hYKcwFHhaoA



- 19:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #
07.04.2019., nedjelja
San i plan

Prošli sam tjedan doista razmišljala dati otkaz u firmi, otvoriti OPG i posvetiti se poljoprivredi. O tome sam sanjarila poskakujući u busu svako jutro. Toj sam se ideji smješila, stavljajući koke, pijetla, patke i moju Lady Gugu na spavanac. To me hranilo kad bi me užasnuli neki egotripovi na poslu, kojima doista nije bitan posao, siroti penzići kojima se predmeti godinama ne rješavaju kak spada, jer se normiraju samo rješanja. Pa ljudi štancaju negativna rješenja. Kao da nikada nećemo biti stari. Kao da nikada naš spis neće stajati dugo na nečijoj polici, a mi nećemo imati za lijekove.
Nadređeni su kratkovidni menageri, prebačeni iz ko zna kojih firmi( ja znam, al nije važno) bez imalo sluha, senzibiliteta ili razumijevanja bar za organiziranje, sustav koji sam sebe ždere i naočigled se urušava.Neodrživo. Kvantiteta pobjeđuje kvalitetu. Postajemo strojevi.

I tako..sanjam ja kako kopam kopačicom svoju djedovinu. Kako stavljam u zemlju sadnice ruža...i smijem se..smijem...smješkam slatko. Kao da sam ih sve prevarila.

Na faceboku dobijem brdo lajkova za onaj dio o tome kamo bih sutra otišla živjeti.
Ono o bosim nogama i pripizdini.
Svi bi rado bježali.
Pa mi se u inbox javi moj Lehrer. Kako je otišao na neko brdo i živjet će upravo onako kako sam ja sanjarila u svojoj objavi, punih godinu dana.
Radi kao domar i vrtlar.
Meditira daleko od svih.
Otme mi se uzdah. Sanjala sam njegov život.
Pitam, mogu li mu se pridružiti.
Trebat će kuharicu, kaže.
Da li je to kukavičluk?
Dići ruke od ovog načina života, gdje ne cijene i ne prepoznaju nimalo tvoj trud?
Gdje sve više svaki tvoj napor sve više liči na onu o biserima i svinjama?

- 20:01 - Komentari (25) - Isprintaj - #
05.04.2019., petak
Peti travanj

Idem sad maloprije doma. Uprtila 4 ( slovima četiriii, buum!) teške vrećice spize za vikend. Kadli ispred mene se stvori neki čovjek i veli on meni razigrano: - Gospođo, dobar dan!
-Je, velim ja.
Obukla čizmice s visokom petom, pa gravitiram i nije mi do spike.
- Znate, taj vam muž nije niš vredan!, nastavi, pokazujuć' na moje vrećice.
- I nije, otpovrnem. Hitno si moram nać ljubavnika.
Iza mene je ostao smijeh i vjerojatno upitan pogled.
Možda sam mu samo trebala uvalit vrećice i narediti kam da ih nosi.
Ovaj peti u travnju uvijek mi je poseban dan.
Možda se do navečer i udam, ko zna.

Zvao me prijepodne frend, moja prva ljubav.
Znamo da se šmekamo i smjehovi nam se oduvijek lijepo isprepliću.
Živi daleko, oženjen je i sretan, sa dvoje djece.
Imamo super priču koju vam jednom moram ispričati.
Al ne vjerujem da ćemo se ikad više vidjeti.
Vrijeme juri i vremena nema.

Poslije njega jedan bivši. U kojeg sam bila zacopana strašno i tri mjeseca jecala kad sam ga ostavila.
- Vani pada led. Pravi grad. Kak ti misliš da ja sad idem doma? Trep trep.
- Možeš me to i lijepo pitati, kaže on.

Nakon toga sine sunce ko blesavo. Izdajnički baš. Onako, kao da maloprije nije bio armagedon.
Zove on ponovno.
- Vidiš, sunce sam ti poslao!

Kaj sve muški mogu izmisliti da ne moraju ništa raditi, čudo jedno!
(Ožene se, odu u drugu zemlju, ubiju se, umru..il samo podjebavaju u prolazu)
Ni vune ni sira, kak bi rekli naši stari.

https://youtu.be/ttZH8agd3Uc

Kategorija: crni humor


- 18:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #
02.04.2019., utorak
Na golo

Kaže u filmu: obožavam način kako razmišljaš.
Takve razgovore smo nas dvoje vodili.
Britke, reske. Ko pelin i med ispod jezika.
Pa bih onda imala potrebu zapaliti, jasno.
Kad nakon tog pelina osobito paše.
Izašla na terasu, gola. Slušala u noći onaj šum slapova, s nogama na ogradi.
Bože, kako sam ga voljela! Tako prgavog, tvrdoglavog, teškog..
Prekidala i vraćala mu se. Sve dublje i strastvenije mu pripadajući.
Imali smo skroz oprečne stavove gotovo o svemu.

Dobar razgovor, na granici svađe. Baš poput dobrog seksa.
Ne znaš hoćeš li izljubiti ili istući.
A voliš i voli.
Fali mi do dubine očiju.
Na golo mi fali. Sve mi fali.
Kako se smije, kako gunđa, oblači hlače,
veže žnirance,
stavlja leće. Kako mu miriši vrat.
Ne mogu raditi kompromise, razumiješ?
Zaboravljam koketirati. Ne znam kako se ponašati u društvu muškaraca.
Ne mirišu mi na dobrotu i privrženost.
Svi su mi ti odnosi ljigavi.
Prozrem na prvu.

Danas sam nakon posla išla s frendicom na izlet u Mariju Bistricu. Zrihtali su je do neprepoznatljivosti. Ko mali neki francuski gradić s utvrdama. Lepo. Razgledala sam crkvu. Ustanovila da mi je Isus malo preanemičan. Zastala sam kod pečenjare gdje me snubio ćevapima. Ne Isus.
Pa prek ceste objašnjavao prodavačici da me voli, kupujući mi licitarsko volim te.
To nakon prvog prekida.

A onda mi O. pošalje pjesmu posvećenu meni. Nešto tako spontano i lijepo. Pa se rasplačem sama nad sobom. I nad smrznutom zemljom i kopačicom. Plaču li ljudi uopće ikada zbog ičega, osim nad sobom?
Oko mjesec dana nisam zaplakala, pa mi je bilo malo čudno.
Već sam mislila da sam postala kuja napokon.

Rado bih odselila negdje na mjesec dana.
Probala naći posao u nekoj maloj pripizdini. Prodavala kruh..suvenire..tako nešto.
Živjela sama u nekom sobičku s pogledom na šumu...ili more..
Daleko, daleko, na nekom jugu di nikad ne dolazi zima.
Di je groblje visoko na brdu i lastavice nigdje ne sele.
Di možeš cijele godine hodati bos, ne moraš se češljati, a novac ti ne predstavlja ništa.
Kao ni ogledalo.
To bih voljela.
Imaš pet haljina i to je to.
Dovoljno da svakodnevno grliš svijet.

Od neempatije, ovih guzičarskih snobova, ulizica, kvazi menagera iz opanaka u cipele...boli me glava, izvrće mi se želudac.
Ovo više nije moj grad..moja zemlja.
Ne, nisam nježna i nisam slatka.
Samo od teškog dreka znam krasnu pitu napraviti.
Zapakirati je u dobar poslovni e-mail.

Ali ja ovdje više zbilja nisam doma.
- 22:52 - Komentari (37) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.