SarahBernardht

18.04.2019., četvrtak

Prozor prema zalazu

Perem danas mramornu ploču na Mirkaču. Pazim na svekrvu pritom, gledam je onim trećim okom, da se ne saginje previše, jer inače je na podu. Zaboravlja u zadnje vrijeme puno i brzo. I to je jako zabrinjava. Gotovo da sam sigurna da joj se mozak samo brani od svih šokova koje je proživjela. Cijeli život mozak joj je osnovno oruđe za rad, psiholog je po struci i taj gubitak pamćenja čini je hendikepiranom. Priča kak ju je na opservaciju primila mlada neurologinja na Rebru, vrlo gruba u pristupu. Zato se zbunila, kaže, kad joj je dala da crta. Imala je tremu i rezultati su loši, kaže. Ne ispitujem puno, vidim da je bolno, pa je bolno i meni zamisliti, kako nju, koja je odgojila puno mladih i ispitivala njihove kognitivne sposobnosti tim istim testovima, mlada neka curka tolko izbezumi da ima tremu. Tremu na pregledu. Pa su rezultati loši. Sat je trebala nacrtati. Kad se izgubi i ne može se nečeg bitnog sjetiti, veli da se sjeti svih prostorija u svojoj rodnoj kući. Mozak. Misterij. Baca nas na osnovne postavke. Tvorničke.

Kupujem daliju na glavnom, lijepu malu ružičastu, i uto me zove mama plačnim glasom. Da vrtoglavica jaka. Da će joj doć doktorica u vizitu.
Pitam di je tata i zašto me on ne zove.
- Ma on se jako preplašio, kaže mama. Sjedi i bulji u mene. Ponudim zvati hitnu odmah. Već sam u gradu, a vozit će je iz Gorice na Rebro.
-Neka, neka, čekat ću tebe.
Kad sam došla doma, kraj nje doktorica. Piše uputnicu za hitnu. Bili smo na hitnoj iz istog razloga, prije mjesec dana. Do 3 ujutro. Puno pretraga. Nisu ništa ustanovili. Zato ne idemo.
Dobila je injekciju protiv vrtoglavice i sad me već moli sendvič s polijem.
Još nismo otišli na hitnu, nego je pratim.
Na stoliću pored kreveta, vidim da je napisala nešto..".. ako odem, znajte da vas puno volim.."

Čudan neki dan.


- 21:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga




Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

******************


''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach

Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")


Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."



Lilianke

"Ako idemo po onoj da se ništa ne događa slučajno i sporadično, jednog dana izgubiti dvije stvari (a inače ti to nije uobičajeno) ima neku.poruku.

A čiji je to.prsten, tko ti ga je dao?kaj ti je on značio?

I da, može se dogoditi da samo iskoči od nekuda... ako se to dogodi, primjeti sve okolnosti, sve misli... biti će ti značajne.."


Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."



Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."


Lilianke

"Ja te vidim kao ružičastio oblak parfema.
Vidim te kao osobu koja voli ljubav.
Vidim te kao osobu koja ne može sjediti i čekati da joj samo po sebi dođe
(to što želi, voli, treba), jer vjeruje da je vrijeme ograničeno, da mora sama odraditi uvjete i pružati ruke aktivno, jer će se u protivnom nešto nedobiti.
Također, vidim te kao osobu kojoj ništa ne može poljuljati njezinu sliku svijeta da je svaki dan moguć novi početak.
Najljepša tvoja kvaliteta mi je praštanje, uvijek i iznova.
To je vrh!
To nikako nije slabost (kako neki drugi misle), upravo to je jakost.

Moći oprostiti daje nam određenu lakoću i slobodu, i pokret prema naprijed, to je super.

:)*"


stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

Sretan ti šesetprvi, Dario! Ko da si tu..

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."