Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
30.05.2019., četvrtak
Ravno do dna

A možda i ne postoji
Možda i ne postoji na nekim mjestima
Možda smo jednostavno mi
Jedni drugima
Bog
I Otac i Duh sveti
Razmišljam
Dok specijalizantica pored mene
Šapatom plače i ponavlja glavnoj sestri
Ja ovo više ne mogu

Tu treba dovuć za uši
Onog ministra koji se glupavo cereče
U kameru
Dovuć i vezat za onaj stolac u hodniku
Da tu sjedi mirno jedan cjelcati dan
Da vidi kako se umire
Kako se onkološkim pacijentima laže
Da se od kemoterapije treba par dana
Odmoriti
A zapravo bolnica nije platila
I nema isporuke lijekova
Koji produžuju život
Mjesec, dva, pet

Možda i ne postoji
Možda i ne postoji na takvim mjestima
Možda smo jednostavno mi jedni drugima
I Bog i Otac
I Duh sveti

- 23:24 - Komentari (10) - Isprintaj - #
21.05.2019., utorak
Sluh

Dok sam danas pristojno i razložno,
Asertivno
Pokušala osoblju objasniti
Da su evidentno zbrljali s inzulinima
Lijekovima općenito
Jer su joj vrijednosti šećera doma bolje
Kao i vrijednosti tlaka
Dok sam, dakle, sva fina nešto
Nekome pokušavala objasniti
Da ona ima 83 i ne mogu biti sigurni
Da ih je čula, da je shvatila,
Prošao mi je kroz glavu jedan tren
U mom petom osnovne
Gdje nakon jedinice iz hrvatskog
Pazi, iz hrvatske gramatike
Jer ništa se nije učilo
Dolazi na informacije k novoj profesorici
Moja mama vjetar
I sigurno puši pred školom i gasi čik
Onako buntovno
I kosa riđa joj vijori na vjetru
Dolazi ona između dviju ogromnih narudžbi slika,
Koje će sigurno raditi do 2 ujutro
Al kog briga
I onako
Asertivna
Nasmiješi se mojoj novoj profesorici
Koja mi je dala jedan iz gramatike
I kaže joj: mala stalno čita
A piše božanstveno
I ni tjedan ne prođe
One se srdačno i toplo pozdravljaju
A malu predstavljaju ko pjesnikinju
Mala bere nagrade grada
Mala uči i niže petice
Jer pjesnikinje rasturaju gramatiku

Moja mama danas sjedi u krevetu do prozora
Kod nje sam svaki dan po pet sati
Ona nikad ne legne u krevet kada sam uz nju
Ona
Ne nosi slušni aparatić
Jer je glupo sve čuti
Puši na prozoru bolničke sobe da ne smeta drugima
Radi si pletenice

Dok ja objašnjavam osoblju
Da i njima treba slušni
I da je više štete neg koristi
I da vjetar zna sve o životu
Za život potrebno
Baš kao i pjesnikinje o gramatici


- 23:46 - Komentari (16) - Isprintaj - #
14.05.2019., utorak
Stil

Moja mama ide sutra na bolničke pretrage.

Pored potkošuljica, gaćica, troje pelena, točkaste piđame i kreme protiv bora, papuča s coflekom i staklene flašice na slamku, pedikure iz kućne radinosti, zatim nafrkane kose od papilotni i velike sportske torbe koja skriva još svakakvih čudesa, s njom u bolnicu ide i Fidgeraldov Veliki Gatsby, po njenom izboru.

Neko ovdje ima stila, samo da se zna.
Nije joj se ni do koljena.



- 20:38 - Komentari (22) - Isprintaj - #
12.05.2019., nedjelja
Injekcija veselja

Tri sata igranja u parku.

Crna kraljica jen', dva, tri.
Kume, kume kolko ima sati.
Tri kišobrana. Dva mišija. Jedan račji, auu šiiit! Utrkivanje biciklima. Zamišljajna startna linija. Kondicioni trening. Pucanje iz zamišljenog pištolja. Srednje prolazno vrijeme. Zlatna, srebrna, brončana. Dodjela uz prvi stih himne.
Majmune! Idiote!! Izvrtanje ruku. Šora neviđena. On je prvi, on je kriv. Kazna na klupi. Ti nisi moja mama!!!
Ja sam ti baaakaa!! To je jačeee!
Samo pet minuta poslije. Ti si najbolji dečko.
Kad ćeš opet doć igrat se s nama.

Ruke i noge pune blata. Kosa puna grančica i lišća. Čokolada na prstima.




- 11:55 - Komentari (26) - Isprintaj - #
11.05.2019., subota
Staro, mlado

Ne volim kategorizacije, podjele, skupine, ladice. Ne volim. Osjećam nijanse u svemu i svima, zato je to. Srazmjerno tom mom nevoljenju, ne volim često spominjanje i djeljenje ljudi na mlade i stare duše. Prozaično mi je to i čini se prejednostavnim i površnim.
Unatoč tom nevoljenju, tu ipak ima nešto.
Pa susrećem ljude koji su mi vršnjaci, a još nisu prošli svoje životne lekcije.
Bude i obratno, ali rijeđe.

Tako noćas objašnjavam mom frendu žensku prirodu i ulovim se baš u zamci generaliziranja.
Komad ukratko, kuži da on još za njom pati i kao da pomalo u tome i uživa. Pritom baš taktizira onako, na muški način, mada je lijepa i pametna -žena. Prekinula je s njim na samom vrhuncu ( njegove) zaljubljenosti. Tako se to radi ako želiš da te netko dugo obožava.
I možemo tu smisliti mali milijun pametnih strategija, al srce je srce i ne možeš mu samo kratko reći da je kraj. Srce baj baj.
Ono samo bira kad je dosta.
A frendu očito nije.

Kako je frend mlada duša, ja mu čitam Njegove pjesme. Vraćam se na posljednju pravu vezu. Koja je mene naučila puno.
I kažem frendu, reci joj sve što te boli.
Izrazi joj osjećaje.
Daj joj se. Prebaci malo i na nju tog tereta.
Ne može ona tvom srcu reć kad je fajrunt.
Nije ona apsolutna vladarica vašeg odnosa.

Pobjeđuje onaj kome je manje stalo?
Malo morgen. To je tek jedna bitka.
Ne voljeti - znači izgubiti rat.


- 01:15 - Komentari (20) - Isprintaj - #
09.05.2019., četvrtak
Mutant mama

Sin me sanjao.
I brzo ujutro poruka.

- Imala si tri oka i bicepse. Jesi dobro?

Smijem se, dobro je, kažem, dobro je, to samo znači da me moraš više slušati,
dok na ramenima nosim i mobitel na koji me zove i cijeli jedan grad, a iz trećeg mi oka ispadaju hladne kiše i drhtave krošnje, novčanice i ovrhe, zarasla trava, bolesti, ostavljeni parkovi, njegovo djetinjstvo, prva slova, neprospavane noći, čežnje, strahovi, nerazjašnjeni odlasci, sitni sati, iznenadni pozivi, okrutni sjeverci, odgurnute ruke, prezrene nježnosti, medvjedići bez uha, nedovršena pisma, nezapočete slike, ušutkane melodije, neprepoznate boje.

Za njega, ja sam uvijek bila superheroj, ono biće koje se penje po zgradama, svemoćno, sveprisutno i snažno.
Žena- mačka. Spiderwomen. Modesty Blase.
I nema što se ne može.

Ništa nikada nije saznao o mojoj krhkosti.
Filigranu koji se savija podatno, al može lako puknuti od sve svoje tankoćutnosti.

Pa i puca bolno.
Svugdje gdje se kao, ne dam lako.
Svugdje gdje se kao, držim dobro s obzirom na.
Slamala sam se potiho, pa uvijek sastavljala na vrijeme.
Da me ne otkrije u toj mojoj slabosti nijemoj, da ga ničega nikada ne bude strah.

Tako i sama, vješto se pretvarajući, zbog njega i njegove hrabrosti, uvjerih i sebe.
Pa samo čekam kad ću se iznenada probuditi (na nekoj zgradi).



https://m.youtube.com/watch?feature=share&v=zKJQJXGJhX8
- 22:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #
08.05.2019., srijeda
Nekad i sad

A nekoć, sve prste sam si znala izbosti od šivanja dobrih opravdanja. Rubljenja očekivanja.
Plisiranja nježnosti.

" ....pa ti si tako moj,
i sav tako gord..."

Sada, procjenjujem na prvu, i to ne pukim izvanjskim gledanjem i razumskim procjenjivanjem,
nego onako, podstavno, onom mojom finom šuškavom podstavom,
koja mora zalepršati od njegova prva pogleda,
progovoriti svileno portugalski i još ponekim nigdjezemskim jezikom, sa još k tome ljubavnim narječjem.
Od dodira mu, moje kosti trebaju pjevati višeglasno. Davno zaboravljene napjeve.
One koji su se, neimenovano, selili s jednog toplog koljena na drugo.


- 07:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #
06.05.2019., ponedjeljak
Heartprints

Uvijek kad nešto dulje ne bi pisala, slova bi se ukazivala na tek pečenim palačinkama, sjene bi ispisivale cijele rečenice na uzbibanim zavjesama...šare na cvjetnim laticama..svugdje slova.
A jednako je bilo i s ljubavlju.
Kada je umro, njegove su riječi ispisivali oblaci.
Jednom je tako, glupo znam, pokušala kamerom mobitela uslikati sumračno nebo, zlatno -rumeno. Upravo je prošao avion.
Pisalo je vrlo jasno, nespretnim krasopisom.
Samo idiot nepismeni to ne bi vidio.
Pisalo je: " Volim te, dušo!"
Slikala je, kako bi se uvjerila da ne gubi razum.
Kako bi mogla objaviti na blogu, fejsu.
I naravno da neosjetljiva leća nije mogla ubrati to malo nebeske čarolije.
Zato je bolje da piše.
I da voli.
Ionako joj nitko ne mora vjerovati.


- 21:41 - Komentari (16) - Isprintaj - #
05.05.2019., nedjelja
Fingerprints






- 11:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #
04.05.2019., subota
Odljub ( je lansiran)

Ne volim odljubljivanje.
Crta na monitoru živoga čovjeka, uvijek je seizmološki zapis teškog potresa.
Mi smo potresi u hodu.
Ti si rijeka ponornica. I kad miruješ, duboka voda hrani tvoje obale, munja ne grli tvoja stabla da bi ih satrla, nego da bi ojačala.
Tvoji tajni vrtovi čuvaju mirisne ruže.
A ruže se njeguju u izabranoj osami i sretnoj tišini.

Frend me odlučio napit jučer, jer da nismo dugo, mada sam mu otvoreno rekla da čekam plaću i da " kroz moje prazne džepove, vjetrovi mi prolaze".
Bio je koncert Mixed up Marry u goričkom Alkaru, a ja sam došla u izdanju od jutra: posao, čuvanje mojih klinaca, pa izlazak. Bez predaha. Kaj mogu kad sam mlada;-)
Alkohol mi ne sjeda dobro. Počne mi se spavat brzo, postajem troma, tupa i neosjetljiva.
Pa sam cugnula prvo tonik, pa čašu pive i onda se razvezla s frendicom s kojom sam se udaljila.
Ne sviđa mi se njen način života, al je razumijem.
U biti sam jako zabrinuta za nju, rekoh joj to sinoć, al njen je život -njen izbor i njena stvar.
A počele smo prijateljstvo jako intenzivno. Doslovce smo se zgrabile. Prijateljsko zaljubljivanje. Jebene iluzije! Zbilja sam im sklona u svim međuljudskim odnosima.
Bilo je vrlo hranjivo otvoreno s njom o svemu porazgovarati. Ispada površno gledajući, da moraliziram. Al tko sam ja..nema tu osude. No, imam ja za koga brinuti.
" Ja Ena nisam tvoj sin.."
U biti, važno je samo živjeti autentično.
Ne znam hoćemo li, ovako odljubljene, znati prevladati naše razlike.
Prevladavanje razlika ima veze s ljubavlju.
Voliš i zato prihvaćaš nešto sebi potpuno neprihvatljivo.
Do koje mjere? Do mjere vlastite autentičnosti.
Do mjere ljubavi prema sebi.
Meni se čini da se ona trenutno ne voli dovoljno.
Kao prijatelj, I should say this only once.

Nije mi pasao izlazak. Jedva sam čekala doći doma. Ja sam se umirila. Manje pričam. Slušam i gledam. Proučavam. Ne moram biti u središtu zbivanja. Nemam ništa protiv i biti nevidljiva ponekad. Neću se grliti ako mi se ne grli.
Na mojoj periferiji upravo cvatu slatki kesteni.
Pa berem grančicu i stavljam u kosu, u rep.
Bijeli cvjetići u trenu obaviju me snagom krhkosti, tu spavam i dobro je.

- 13:18 - Komentari (39) - Isprintaj - #
01.05.2019., srijeda
Zbog Zlatokose

Spušta se koprena na noć, na grad.
Spušta se.
Nevidljiva magla ublažava
oštre bridi sjećanja.
One sve, na koje bih se još mogla nesmotreno porezati. I onda glupo i besmisleno krvariti.
Kao kada ljubiš led, tu ni toplina daha želje ne pomaže.
Prilijepe se usne i poslije ih moraš nasilu otrgnuti.
Spušta se. Prekriva. Blago.
Tek zapadno nebo zasjaji u rumenilu, vidim ga u staklu, smješka se to nebo crveno, dok se igram s mojom malenom djevojčicom.
- Ide buba, ide buba, škaklja vratić mali...
- Još, jooošš..šapne kroz razmaknute zubiće.
Ne sjećam se, a tako sam se grozničavo držala za sve važne i nevažne sitnice. Um ih je grabio ko razasute niske bisera, slagao na tanku nit vremena. Jer ako se koji zagubi..ako se..otkotrlja..tko će se opet nakon svega sastaviti? Koliko će me onda ostati?
Zaboravljam, a ne želim to. I ne znam nekad što sam sve u vezi s tobom izmislila, a što je bilo stvarno.
Um se brani zaboravom. A ja puštam bisere, sve dragocjenosti puštam, kotrljam ih jer moram, jer tako treba,
jer tako mora biti, mili moj.
Primim Zlatokosu za ruku na tvom kolodvoru. Skačemo po lokvama, a meni tako odjednom bude žao što je nisi vidio.
Pa okrenem glavu, a na oronulom zidu veliko srce nacrtano. Igramo se skrivača?
Možda je ta magla nevidljiva dekica kojom prekrivaš naše vrijeme, darujući mi moje buduće. Raduj se, Sunce. Ne možeš potrošiti život na nešto čega nema.
Još..joooš..viče Zlatna.
Još..jooš..viče moje srce.
Moj neobuzdani konj.
Moje malo nepokolebljivo božanstvo.



- 21:56 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.