Sin me sanjao.
I brzo ujutro poruka.
- Imala si tri oka i bicepse. Jesi dobro?
Smijem se, dobro je, kažem, dobro je, to samo znači da me moraš više slušati,
dok na ramenima nosim i mobitel na koji me zove i cijeli jedan grad, a iz trećeg mi oka ispadaju hladne kiše i drhtave krošnje, novčanice i ovrhe, zarasla trava, bolesti, ostavljeni parkovi, njegovo djetinjstvo, prva slova, neprospavane noći, čežnje, strahovi, nerazjašnjeni odlasci, sitni sati, iznenadni pozivi, okrutni sjeverci, odgurnute ruke, prezrene nježnosti, medvjedići bez uha, nedovršena pisma, nezapočete slike, ušutkane melodije, neprepoznate boje.
Za njega, ja sam uvijek bila superheroj, ono biće koje se penje po zgradama, svemoćno, sveprisutno i snažno.
Žena- mačka. Spiderwomen. Modesty Blase.
I nema što se ne može.
Ništa nikada nije saznao o mojoj krhkosti.
Filigranu koji se savija podatno, al može lako puknuti od sve svoje tankoćutnosti.
Pa i puca bolno.
Svugdje gdje se kao, ne dam lako.
Svugdje gdje se kao, držim dobro s obzirom na.
Slamala sam se potiho, pa uvijek sastavljala na vrijeme.
Da me ne otkrije u toj mojoj slabosti nijemoj, da ga ničega nikada ne bude strah.
Tako i sama, vješto se pretvarajući, zbog njega i njegove hrabrosti, uvjerih i sebe.
Pa samo čekam kad ću se iznenada probuditi (na nekoj zgradi).