Marketing
Zbog Zlatokose
Spušta se koprena na noć, na grad.
Spušta se.
Nevidljiva magla ublažava
oštre bridi sjećanja.
One sve, na koje bih se još mogla nesmotreno porezati. I onda glupo i besmisleno krvariti.
Kao kada ljubiš led, tu ni toplina daha želje ne pomaže.
Prilijepe se usne i poslije ih moraš nasilu otrgnuti.
Spušta se. Prekriva. Blago.
Tek zapadno nebo zasjaji u rumenilu, vidim ga u staklu, smješka se to nebo crveno, dok se igram s mojom malenom djevojčicom.
- Ide buba, ide buba, škaklja vratić mali...
- Još, jooošš..šapne kroz razmaknute zubiće.
Ne sjećam se, a tako sam se grozničavo držala za sve važne i nevažne sitnice. Um ih je grabio ko razasute niske bisera, slagao na tanku nit vremena. Jer ako se koji zagubi..ako se..otkotrlja..tko će se opet nakon svega sastaviti? Koliko će me onda ostati?
Zaboravljam, a ne želim to. I ne znam nekad što sam sve u vezi s tobom izmislila, a što je bilo stvarno.
Um se brani zaboravom. A ja puštam bisere, sve dragocjenosti puštam, kotrljam ih jer moram, jer tako treba,
jer tako mora biti, mili moj.
Primim Zlatokosu za ruku na tvom kolodvoru. Skačemo po lokvama, a meni tako odjednom bude žao što je nisi vidio.
Pa okrenem glavu, a na oronulom zidu veliko srce nacrtano. Igramo se skrivača?
Možda je ta magla nevidljiva dekica kojom prekrivaš naše vrijeme, darujući mi moje buduće. Raduj se, Sunce. Ne možeš potrošiti život na nešto čega nema.
Još..joooš..viče Zlatna.
Još..jooš..viče moje srce.
Moj neobuzdani konj.
Moje malo nepokolebljivo božanstvo.
Post je objavljen 01.05.2019. u 21:56 sati.