A nekoć, sve prste sam si znala izbosti od šivanja dobrih opravdanja. Rubljenja očekivanja.
Plisiranja nježnosti.
" ....pa ti si tako moj,
i sav tako gord..."
Sada, procjenjujem na prvu, i to ne pukim izvanjskim gledanjem i razumskim procjenjivanjem,
nego onako, podstavno, onom mojom finom šuškavom podstavom,
koja mora zalepršati od njegova prva pogleda,
progovoriti svileno portugalski i još ponekim nigdjezemskim jezikom, sa još k tome ljubavnim narječjem.
Od dodira mu, moje kosti trebaju pjevati višeglasno. Davno zaboravljene napjeve.
One koji su se, neimenovano, selili s jednog toplog koljena na drugo.